Sveti Antun, krsnim imenom Fernando Martins de Bulhões rođen je u plemićkoj vojničkoj obitelji. Vrlo mlad ušao je u red regularnih kanonika sv. Augustina. U Coimbri, znamenitom učilištu i središtu redovničkoga života, stekao je izobrazbu i zaređen je za svećenika.

Prigodom prijenosa u Portugal posmrtnih ostataka prvih mučenika franjevačkog reda u Maroku (1220.), Fernand je stupio u franjevački red, izrazivši želju da živi u duhu Evanđelja. Dobiva ime brat Antun. Na osobnu molbu odlazi u misije u Maroko, ali se zbog zdravstvenih razloga ubrzo vraća u Europu, u Italiju.

Otkrivši Antuna vrsnim propovjednikom i teologom, utemeljitelj franjevačkoga reda Franjo Asiški poslao je brata Antuna da propovijeda po Italiji i Francuskoj gdje su cvale krivovjerničke skupine. Antun se s njima odlučno sučeljavao te je nazvan maljem krivovjeraca. Mnogi od njih su se obratili na Antunovo propovijedanje.

Antun je postao toliko znamenit po poznavanju Sv. pisma da ga je papa Grgur IX. nazvao živuće svetopisamsko blago, korablja zavjetna te zaduživao Antuna za korizmene propovijedi. Isti papa, prijatelj i zaštitnik franjevačkoga reda, uzeo je brata Antuna za svoga savjetnika.

Svojim poučavanjem i propovijedanjem i pisanim Govorima – Sermones – Antun je oživljavao duh molitve i pobožnosti u kršćanskome puku. Sadržaji njegovih propovijedi i pisanih djela odnosili su se na pouke u vjeri, moralu i krepostima, na ljubav prema Bogu i milosrdnost prema siromasima, molitva i poniznost, mrtvenje, žestoko je udarao protiv oholosti i razvratnosti, škrtosti, lihvarstva.

Antun je dao doprinos teološkom učenju u svome Redu. Subraću je upućivao u Sveto pismo, što svjedoči pismo koje Antunu uputio sv. Franjo. Franji je bilo drago što brat Antun čita, tj. poučava braću u svetom bogoslovlju, što je u srednjovjekovnome suznačju značilo sustavno tumačnje Svetoga pisma od početka do kraja Svete knjige. Samo, upozorio je Franjo, valja se čuvati da se i tim poslom ne trne duh molitve i pobožnosti. Naime, u to vrijeme mnogi crkveni službenici više su se razmećali znanjem o Sv. pismu nego što su po njemu živjeli. U bolonjskom samostanu Antun je udario temelje franjevačke teološke škole. Bio je pobornik i franjevačke misli o Gospinom uznesenju na nebo.

Značajno je i Antunovo djelovanje u upravnim službama Reda, kao kustod u južnoj Francuskoj i kao provincijal u sjevernoj Italiji: otvarao je nove kuće među kojima i onu u Padovi, pohađao samostane kako bi osobno upoznao svu braću, nadzirao je i druga dva franjevačka reda: klarise i franjevački treći red.

Antun se svojski zalagao za pravednost u društvu. U Padovi je čak uspio da se promijeni Statutarni kodeks zauzevši se da nesolventni dužnici ne budu i zatvarani nakon što je izvršena pljenidba njihovih dobara; pisar je naznačio da je to učinjemo Zahtjevom časnog brata Antuna, ispovjednika Reda Manje Braće. U obrani nevinih ljudi brat Antun se, primjerice, suprotstavio padovanskom okrutnom gibelinu i prisilio ga da oslobodi zatočene gvelfe. O Antunovoj zauzetosti u društvu u jednom starom Antunovom životopisu zapisano je ovako: Do bratskoga mira dovodio je nesloge; na slobodu je vraćao uznike; činio je da se povrati ono što je bilo oteto lihvom i nasiljem; došlo se dotle da se pred noge Sveca polagala procjena kuća i zemljišta pod hipotekom, i njegovim bi se savjetom na lijep ili na grub način oduzelo, vratilo pokradenima. Oslobađao je prostitutke od besramne trgovine, a kradljivce glasovite po nečasnim djelima obuzdavao da maknu prste od tuđih stvari (As.13, 11).

Među Antunovim čudesima za života, navode se i primjeri njegova suprotstavljanja obiteljskome nasilju nad ženama: nekoj je ženi ponovno pričvrstio kosu koju joj iščupao ljubomorni suprug; učinio je da progovori novorođenče u obranu ženi koju je suprug nepravedno optuživao za preljub.

Antun je uspješno komunicirao s ljudima ali i sa životinjama, s prirodnim pojavama: glasovita je propovijed ribama, događaj s mazgom koja se klanja posvećenoj hostiji; stišavanje oluja i mnoga druga čudesna zbivanja.

Antun je bio osoba zrenja i mistik na franjevački način: uživao je u izvornosti prirode i daru ljepote Božjih stvorenja što mu je pomagalo i da dublje uranja u Boga. Pokazuje to i Antunov odabir prebivališta posljednjih dana njegova života, u okolici Padove. Naime, u šumi mjesnoga grofa, koji se obratio na Antunovo propovijedanje i fratrima poklonio samotište, nalazio se bogato razgranat orah. U životopisu stoji: „Čovjek Božji, diveći se jednoga dana ljepoti, odmah, uputom Duha, odlučio je napraviti sobicu na orahu, jer je to mjesto pružalo nepojmljivo pogodnu osamu i mir za kontemplaciju. Čim je plemić od braće doznao za tu želju, četverokutno i poprijeko po granama je spojio motke te svojim rukama pripremio sobicu od rogožine. (…) To je bilo posljednje prebivalište među smrtnicima; penjući se gore, on je pokazivao da se približava nebu“ (As 15). Odatle bi Svetac silazio samo kad bi propovijedao i ispovijedao.

Antun je opisan kao osoba koja se odlikovala uravnoteženošću, nenametljivošću i pozornošću na drugoga. Putujući propovjednik, umoran i iscrpljen putovanjima, astmom i hidropisijom, Antun je preminuo u 36. godini života, u petak 13. lipnja 1231. godine, u mjestu Arcella, ne u Padovi kako je želio. Nakon višednevnih rasprava i otimanja Antunove subraće da bude sahranjen u njihovom samostanu, sahranjen je u Padovi. Već iduće godine Antun je proglašen svetim. Trideset i dvije godine poslije Antunove smrti, prigodom prijenosa njegovih posmrtnih ostataka u Baziliku, pronađen je neraspadnut Antunov jezik. Crkvenim naučiteljm proglašen je 1946. godine.

Antun je ubrzo postao svetac cijeloga svijeta, čemu su u novootkrivenim zemljama doprinijeli moreplovci Portugalci, Antunovi sunarodnjaci. Puk je posvetio utorak sv. Antunu, dan njegova pogreba; s broja 9, tj. devetnica u čast sv. Antunu, prešlo se na broj 13, nadnevak njegove smrti, pa se proširila pobožnost 13 utoraka kao molitva za 13 milosti, trinaest gracija, kako se običava reći. Pod pojmom Kruh sv. Ante označuju se milodari ili ustanove za siromahe i potrebnike. Taj običaj dijeljenja kruha i milodara nastao je povodom upadanja nekog dječačića u sud pun vode, kojega je na molbu dječakove majke brat Antun oživio. U zahvalu za djetetov život, žena se obvezala podijeliti siromasima količinu žita koliko je bio težak njezin sin. U Portugalu, a i u nekim drugim krajevima, dijele se kruščići sv. Ante, posebno oblikovana peciva. Uobičajeno se to čini u danima povezanim sa spomenom na sv. Antuna, tj. na Svečev spomendan 13. lipnja ili utorkom, primjerice u Lisabonu nakon mise u crkvi sv. Antuna podignute na mjestu Antunove rodne kuće.

Antunovim čudesnim posredovanjima u raznim ljudskim nevoljama, za života i poslije smrti, nastao je dug niz onih koji su Antuna odabrali za svoga zaštitnika. Antunov život, djela, misao našli su odjeka i u ikonografiji, u djelima glasovitih slikara poput Tiziana i Donatella te sve do najsuvremenijih umjetničkih stvaranja.

s. Judita Čovo, ISUSOVA MAJKA I BRAĆA, Razmišljanja slijedom slavlja Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja, III. dio: Imenom zazvani, str. 155-159, Glas Koncila, Zagreb 2016.