„Tko si ti, Svjetlo blago, koje me preplavljuješ i prosvjetljuješ noć moga srca? Ti si bliži meni nego što sam ja sama sebi, Ti si mi prisniji negoli sam ja sama sebi u svojoj najskrovitijoj nutrini. A ipak, nitko te ne dotiče niti te obuhvaća. I nijedno te ime ne može u sebe zatvoriti: Duše Sveti, Vječna Ljubavi.“ Uz te riječi uranjala je Edith Stein u otajstvo Duha Svetoga.

Možda se i mi, pogotovo na dan svetkovine Duhova, nađemo pred promišljanjem o Duhu Svetomu. Ili se čak zatečemo u nesposobnosti da uopće i promišljamo o Duhu Svetome. Je li to i zbog nedostatne – recimo tako – teološke poučenonosti? Ili zbog zaborava na djelovanje i poučljivost Duha Božjega, pa i na samo postojanje Duha Božjega u našemu životu? A bez toga Duha jednostavno ne bismo postojali. Znamo: Duhom Božjim pozvani smo u život. Prema slikovitom biblijskom govoru, čovjek je postao živa duša tek nakon što mu je udahnut dah Božji (usp. Post 2, 7). Psalam 104 podsjeća nas kako su sva stvorenja bez toga životvornoga daha samo beživotni prah; a dahom Božjim vraćaju se u život. Tako se, zaključuje psalmist, obnavlja lice zemlje. Tek kad se napuniše Duha Svetoga, Isusovi učenici, muškarci i žene, rastvaraju vrata iza kojih su ustrašeni i zbunjeni provodili vrijeme nakon Isusova uskrsnuća. Oni odjednom spoznaju svoje novo poslanje: širiti Radosnu vijest o Kristovu uskrsnuću (usp. Dj 2, 1-11).

To je zbilja Pedesetnice, djelovanja Duha Svetoga: jedni – Isusovi učenici – svjedočili su, kako im Duh davaše zboriti, a drugi, različiti uvjerenjima i govorom, čuli su ih i razumjeli.

Vrijeme Pedesetnice, Duhova, kao ni uskrsno vrijeme, nije prošlost. Prisjetimo se: ni za židovske vjernike slavljenje Pashe i Pedesetnice nije samo spomen na prošle događaje; to je uvijek i aktualni čin zahvale i obnova saveza s Bogom. I naš kršćanski Uskrs trajna je sadašnjost za svaki postojeći naraštaj. Danas je nama zadan nalog Krista uskrsloga: Pođite… recite… navijestite…. Pedesetnica, svetkovina Duhova, nije samo spomen na oslobođenost i hrabrost Kristovih učenika, popraćena čudesnim zbivanjima, niti samo spomen na rođendan Crkve, kako se običava reći. Sada je na kušnji naša hrabrost živjeti i svjedočiti svoje kršćansko uvjerenje, naša raspoloživost izmjenjivati mišljenja i gledišta u međusobnome razumijevanju i s onima različitih uvjerenja. Ne zaboravljajući, da nam poticaj ili prosvjetljenje Duha Božjega može doći od bilo koga, jer Duh Božji djeluje u svakome koga je Bog u život pozvao i udahnuo mu svoj dah.

Stoga, udomaćimo se s Duhom Svetim, u najskrovitijoj svojoj nutrini, da ponovimo riječi Edithe Stein. Bog je odaslao u naša srca Duha Sina svoga, kaže sv. Pavao (Gal 4, 6). Vjerujem da poznajemo vlastite životne trenutke kada smo i sami na svojstven način iskusili djelovanje Duha Svetoga, osjetili da Duh potpomaže našu nemoć. Pa kada ne znamo ni kako moliti – ohrabruje nas sv. Pavao – Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8, 26). „Rasvjetljuje noć moga srca“, kaže Edith Stein.

A kako se obraćati Duhu Božjemu? Iskustvo je Simone Weil, također filozofkinje i mističarke prošloga stoljeća, da je već sama misao na Duha Božjega zov i krik. Krik cijeloga bića – kaže Simone – poput krika cijeloga bića za vodom smrtno žednoga (Simone Weil Extrait de Attente de Dieu, Paris, La Colombe, 1950).

Iz: s. Judita Čovo
HOD SKRISTOM
KROZ LITURGIJSKA SLAVLJA
I RIJEČI EVANĐELJA
Glas Koncila, Zagreb 2013.