Oče, došao je čas…
Tekst koji smo čuli kao današnje evanđelje početak je Isusove veličanstvene molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ona se bitno razlikuje od dvaju prethodnih oproštajnih govora u kojima je Isus posve okrenut učenicima i njihovoj povezanosti s njime posredstvom obećanog Duha Branitelja. Ovdje je Isus u prvom redu okrenut Ocu kojemu povjerava učenike i svoje zajedništvo s njime. Dok se učenicima obraća u obliku pouke i obećanja, Ocu se obraća u obliku molitve. To evanđelist želi naglasiti i isticanjem promjene Isusova držanja: „To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori…“ (Iv 17,1).
Dok su se trojica starijih evanđelist zadovoljila time da donesu tekst ustanovljenja euharistije na posljednjoj večeri, Ivan je nad tim Isusovim oproštajem s učenicima dugo i duboko meditirao, a plod toga je spomenuta molitva: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe…“(17,1). Kad je trebao učiniti svoje prvo čudo, Isus nije bio siguran je li već došao njegov „čas“, ali je pred blagdan Pashe „znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu“ (13,1). Taj „čas“ nije nikakav čvrsto određen vremenski termin, već je to izraz za usklađenost Isusova djelovanja s voljom Očevom. Zato Isus ne govori izravno o svojoj muci koja ga čeka, već odmah o svojoj proslavi, zato što je on spreman po svojoj smrti proslaviti Oca. U tom smislu on može reći: „Ja više nisam u svijetu“, iako jest, jer još nije napustio učenike.
Poslanje učenika
Ni u jednom drugom evanđelju učenici nisu tako u središtu pozornosti kao u Ivana. Već je nakon prvog Isusova čudesnog znaka istaknuto kako su „učenici povjerovali u njega“ (2,11), iako je riječ i o drugim svjedocima tog čuda, među kojima i Isusova majka. Oni ga kao prvi svjedoci vjere ubuduće prate i trajni su svjedoci nevjere Židova i svijeta. Isus ih u jednom trenutku naziva „prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime“ (15,15sl). Kroz cijelo Ivanovo evanđelje može se pratiti kako Isus priprema učenike da nastave njegovo djelo. No on se ne trudi poučiti ih što i kako će govoriti, već kako trebaju ostati životno povezani s njim i s Ocem, ali i međusobno. Prije nego što ostanu sami i prije nego što se sami budu obraćali Ocu molitvom, Isus sam moli za njih.
Otprilike pet stoljeća prije Krista živio je Buda, sin bogatog kneza koji se sažalio nad ljudskom bijedom, ostavio bogatu očevu kuću i živio asketskim životom, tako da je privukao mnoge učenike. Osjetivši da mu se bliži kraj, pozvao je učenike k sebi da im uputi zadnji savjet. Njegova duhovna oporuka glasila je: „Držite se samo učenja, a ne jedan drugoga! Osloniti se samo na sebe, svaki na svoju vlastitu spoznaju i osobno opredjeljenje. Vaš učitelj će otići, a onda svakom od vas ostaje samo vlastita snaga volje i iskustvo, ništa drugo.“ Tako je Buda iza sebe ostavio hrpu odlučnih pojedinaca, ali ne i živu zajednicu. – Isus posve suprotno. U njega je u prvom planu zajednica koja živi iz međusobne ljubavi i duboke povezanosti s njime o s Ocem. To je Crkva, živa zajednica vjere.
Uloga molitve
Vjeroučitelj četvrtog razreda osnovne škole dao je učenicima zadatak da naslikaju jednu zgodu iz Isusova života. Djeca su se dala svom ozbiljnošću na posao, a njihovi radovi zaslužuju poseban osvrt, ne zbog posebne likovne kvalitete, već zbog sadržaja. Na papiru se moglo vidjeti Isusa kako govori mnoštvu, kako liječi bolesne, kako prima i blagoslivlja djecu, kako raspravlja s mudracima u hramu, zatim s učenicima na posljednjoj večeri itd. Upadno je bilo da nijedno dijete nije naslikalo Isusa kako moli. Zašto? Nije moguće da na vjeronauku nisu nikad čuli kako je Isus često molio i učio druge moliti. Morali su znati barem toliko da Očenaš potječe od njega.
Odgovor treba tražiti vjerojatno u samim kršćanskim obiteljima u kojima se sve manje moli, ali i u slici Crkve danas, u kojoj molitva nije baš na visokoj cijeni. Današnje evanđelje uči nas nečemu suprotnom. Ako je molitva predstavljala bitan oblik Isusove povezanosti s Ocem i ako je on kroz molitvu Ocu promatrao poslanje učenika u svijetu, time je zapravo ostavio i najjasniju duhovnu oporuku Crkvi svakoga vremena. On ne traži od nje uspjeh, već vjernost u jedinstvu i ljubavi, a ono se može samo izmoliti od Oca koji je jedno sa Sinom. To je ujedno i ideal jedinstva u Crkvi:„da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi“ (17,21). Pravo jedinstvo u Crkvi, na svim razinama, od obitelji, preko župne zajednice, biskupije do sveopće Crkve, ne može se postići samo dogovorima i sporazumima, već se može primiti kao dar od Boga u molitvi. To je poruka i oporuka Isusove molitve za učenike. To je razlog što kršćani svake godine, bez obzira na trajno traženje puta prema jedinstvu, organiziraju molitvenu osminu za jedinstvo kršćana.
fra Ivan Dugandžić
preuzeto s: https://franjevci.info/