I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.
Lk 24, 51
Kristovo uzašašće, naše uzdignuće
„Kada Krist trpi na križu, on je kao zrno o kojemu je on sam govorio, koje mora umrijeti da bi donijelo plod; kada je Krist okružen vjerom svojih brojnih apostola, on je zrno koje je plodom plodilo. Što je bio Isus sa svojim učenicima za vrijeme tih četrdeset dana nakon uskrsnuća? On ih poučava mudrosti zrele dobi, daje im plodonosne upute koje ih obraćaju. Potom uzlazi na nebo, to jest svome Ocu; njegovo utjelovljenje tada donosi plod te on priopćuje svojim učenicima sjeme posvećenja.” (Sv. Maksim, torinski biskup, Homilija za Uzašašće)
Blagdan Uzašašća Gospodinova slavimo četrdeseti dan nakon Uskrsa. Broj je uzet prema riječima iz Djela apostolskih 1, 3: „Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem.” U evanđeljima se, pak, ne spominje broj dana od Isusova uskrsnuća do uzašašća. Sa sigurnošću se ne zna ni mjesto toga događaja. Evanđelist Luka spominje Betaniju (24, 50), a kršćanska je predaja vrlo rano taj događaj smjestila na Maslinsku goru. Sigurno je međutim to da je Isus uzašao Ocu te da je ljudima pripremio ulazak u Očev dom.
Događaj Isusova uzašašća pruža ozračje radosti. Kod Isusovih učenika kod ovoga rastanka nema tuge, nemira, izgubljenosti kao što se događalo prije Isusova uskrsnuća kad bi se Isus povlačio i od svojih učenika ili im najavljivao svoj odlazak. Evanđelist Luka piše (24, 51-53): „I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.”
Apostoli su s povjerenjem ušli u tu novu zbilju sa zadanim poslanjem propovijedati Evanđelje svemu stvorenju (Mk 16, 15). Otvaraju se na spoznaju da su snagom Očeva Obećanja, Silom odozgo životvorno povezani s Kristom, kao mladica s trsom te odatle u njima strujanje radosti.
Djela apostolska donose pojedinost da su apostoli stajali netremice gledajući kako Isus odlazi, a dva su ih čovjeka u bijeloj odjeći iz toga stanja trgnuli riječima: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći…” (Dj 1, 11). Upravo tim riječima i kršćanski se vjernici uvode u misno slavlje ove Svetkovine. Primjenjujući upozorenje anđela na sadašnji trenutak, kardinal Godfried Danneels kaže vjernicima: „Da bismo našli Isusa valja nam gledati oko sebe”. Krist je među nama, nazočan i vidljiv u svom Otajstvenome tijelu, u svakome čovjeku.
Razmišljanje nad riječima anđela Isusovim učenicima svećenik Michel Scouarnec pretočio je u hvalospjev: Zašto netremice gledati u nebo, a glasi:
Zašto netremice gledati u nebo?
Zašto oplakivati njegovu smrt?
Zašto
plakati?
Ja znam da je on živ.
On je živ.
Njegov grob je prazan,
Nebo je prazno,
Ali naše je srce puno
Njega, Boga živoga,
Ali naše je srce puno Njega.
Naše ruke su prazne
Naše oči su prazne
Ali naši putovi vode
prema Njemu
Bogu živomu,
Ali naši putovi vode
prema Njemu.
Dug je put
Težak je put
Ali naš kruh govori o
Njemu,
Bogu živomu,
Ali naš kruh govori o Njemu.
Svetkovina Uzašašća Gospodinova propituje našu nepomičnost, ukočenost pogleda na ono što nam je nedosežno. Valja nam u mudrosti ljudi zrele dobi – da se vratimo na gore navedene izričaje sv. Maksima – primati Kristov nauk koji plodi našim osobnom obraćenjem i po nama pokazuje plodove Kristova utjelovljenja. I nalaže da vjerom u Kristovo uzašašće kao naše uzdignuće pomičemo sebe i svoje bližnje iz zastajanja u beznađu i nepovjerenju.
Iz: s. Judita Čovo
HOD SKRISTOM
KROZ LITURGIJSKA SLAVLJA I RIJEČI EVANĐELJA
Glas Koncila, Zagreb 2013.