ŠESTA VAZMENA NEDJELJA A

Izazov rastanka

Tekst i ovoga današnjeg evanđelja uzet je iz Isusova prvog oproštajnog govora s učenicima. Rastanci u životu uvijek su teški. Nije se doduše teško rastati od nekoga koga smo slučajno susreli i s njim proveli neko kraće vrijeme. Ako nam je taj susret nešto značio, zahvalili smo čovjeku, pružili mu ruku, zaželjeli sve dobro i svatko je krenuo svojim putom. Ovdje nije riječ o takvom rastanku. Isus se rastaje od učenika s kojima je proveo tri godine, koje je pripravljao da nastave njegovo djelo spasenja i sad je došao čas da se rastane od njih.

Kad se rastaju prijatelji, obično se još jednom osvrnu na ono što im je zajednička briga, oko čega su se zajedničkim silama trudili. Izmjenjuje se obećanja glede budućnosti i nakon toga svatko ide svojim putom, noseći zajedničke planove i brige u srcu. Pritom je uvijek najvažniji osjećaj da se prijatelj može osloniti na prijatelja. To se jednostavno pretpostavlja kao preduvjet bez kojega ne ide.

I Isus je na rastanku zasigurno imao učenicima toliko toga ponoviti, iznova preporučiti i naglasiti. No on se ograničava na bitno, a to bitno sažimlje u jednu pogodbenu rečenicu: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (Iv 14,15). Isus je toliko toga priopćio učenicima i rekao im što od njih očekuje. Iako im to nije izrekao u obliku zapovijedi, uvjetno bi se to moglo nazvati zapovijedima i on bi s pravom mogao još jednom na to podsjetiti. No njemu se čini važnijim na rastanku još jednom podsjetiti na bitno, na ono bez čega bi sve drugo bilo prazno. On naglašava ljubav: „Ako me ljubite…“ A da on ima pravo to očekivati, otkriva nam evanđelist malo kasnije kad kao dokaz njegove ljubavi prema učenicima donosi njegovu riječ: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam“ (15,13sl).

Duh Branitelj

I drugi novozavjetni spisi govore o Duhu Svetom kao nastavljaču Isusova djela, kao nevidljivoj a moćnoj sili koja pokreće i vodi njegovu Crkvu. Ipak nigdje obećanje njegova slanja nije tako zorno i tako snažno kao u Ivanovu evanđelju. Prvo, on je predstavljen kao „drugi Branitelj“, što znači da Isusovo mjesto nakon njegova odlaska neće ostati upražnjeno, već će ga zauzeti on, „drugi Branitelj“. U čemu je njegova uloga kao Branitelja? Na prvom mjestu on je „Duh Istine“ i jedna od njegovih glavnih uloga jest učenike „upućivati u svu istinu“ (16,13). Ako je Isus prethodno sebe nazvao „Istinom“ (14,6), uloga obećanog Duha Svetoga je da Kristovoj Crkvi trajno otkriva njegovu istinu, da je sve dublje uvodi u otajstvo njegove osobe i poslanja.

Na blagdan Pedesetnice očitovalo se koliko je Duh Sveti važan u životu Crkve. Isus je za vrijeme svoga života okupljao učenike i poučavao ih. Svojom smrću na križu Isus je sebi stekao Crkvu kao narod novog saveza, ali ona je tek izlijevanjem obećanog Duha Svetoga bila sposobna preuzeti namijenjeno joj poslanje. Zato Duh Sveti trajno ostaje nevidljivi, ali živi izvor njezine vitalnosti i jedino pravo jamstvo njezine obnove. To je jako dobro znao papa Ivan XXIII kad je odlučio sazvati II. Vatikanski sabor, kako bi Crkvu pripremio za zadaće i izazove 20. stoljeća. Na pitanje novinara, što planira s Koncilom, Ivan je odgovorio vrlo kratko: „Želim prozore Crkve otvoriti Duhu Svetom.“ Nije time Papa zaboravio kako će koncilskim ocima trebati više godina da pretresu tolike teme i pripreme izdavanje važnih koncilskih dokumenata. To je posao koji se podrazumijeva, a on je naglasio ono bez čega bi sve to bilo besplodno.

Ljubav iznad svega

Kao što je svoj govor učenicima započeo povezivanjem ljubavi i zapovijedi, Isus ga i završava, ostavljajući tako učenicima svoju posljednju želju. Samo ovaj put su ljubav i zapovijedi zamijenile mjesta: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati“ (14,21). Svejedno je, kaže li Isus „ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (14,15) ili pak „tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj mene ljubi“. Uvijek je bit svega ljubav. Kao što se on iz ljubavi predao za čovjeka, tako i u njegovim očima ima vrijednost samo ono što je učinjeno iz ljubavi.

Čovjek je odavno definiran kao misaono biće: „mislim, dakle postojim“. No kršćanin se ne smije zadovoljiti samo mišljenjem. Potrebno je još i tragati za smislom života, koji nije plod ni njegove misli ni djela njegovih ruku, već je darovan od Boga onom tko ga traži, tko je otvoren Duhu Svetomu. Problem današnjeg svijeta nije u manjku mislilaca, već u hladnoći ljudskih srdaca koja nisu otvorena Duhu Svetomu. V. Krmpotić upozorava na nešto bitno kad kaže: „U preobražaju koji očekujem od sebe, razum mi više ne može pomoći. Jer, mehanički i racionalno odustati od ubijanja nije dosta: srcem treba odustati. A srcem odustati, to znači srce pročistiti od otrovnih strahova i gađenja. Od svih strahova, od svega gađenja: nema toga neba ljubavi koje se može krijepiti mržnjom prema đavlu. Da, svaki je čovjek jednom na svom putu susreo Krista, svaki je bio dirnut njegovom ljubavlju, ali je malo tko izdržao da ne zamrzi Kristove neprijatelje.“ Ovdje treba nadopuniti da naše srce može pročistiti samo vatra Duha Svetoga kojemu se čovjek mora iskreno i ponizno otvoriti. Amen!

fra Ivan Dugandžić

preuzeto s: https://franjevci.info/