Biser sjajan svjetlom vjere – Sveti Dujam

biskup i mučenik

 

Rođen: Sirija

Preminuo: Salona, 10. IV. 304.

Spomendan: 7. svibnja

Značenje imena: Dujam, Duje lat. Domnius – gospodar, gospodin

Znak: pastirski štap, križ, grad Split u ruci

Zaštitnik: Split, Splitsko-makarska biskupija

 

Ovdje povijest nije šutjela. (Ivan Pavao II.)

Zdravo Dujme, mučeniče, Splita grada zaštitniče,

upravljamo tebi glas: zdravo sjajni naš bisere,

koji svjetlom svete vjere ti pokaza nama spas. (Himan)

Zdravo blaženi Dujme, čvrsta nado Splita!

Bdij nad svojim gradom, čuvaj ga od zla! (Pohvale…)

 

Već od ranih stoljeća kršćanstva vjernici časte svece. Ponajprije su to bili mučenici, svjedoci vjernosti Bogu; grčka riječ mártys, gen. mártyros, mučenik, izvorno znači svjedok. Vjernici su običavali okupljati se oko groba mučenika ili na mjestima njihova mučenja, posebno na spomendan svečeve mučeničke smrti. Ubrzo se dan smrti mučenika slavio kao svečev rođendan za nebo. Taj običaj Crkva je uglavnom i do danas zadržala. Naime, kršćani su bili uvjerenja da su nesumnjivo ušli u Božju slavu oni koji su prolijevanjem vlastite krvi posvjedočili svoju vjernost Bogu. Žrtvu mučenika kršćani su usko povezivali s Kristovom žrtvom na križu. Stoga su na grobovima mučenika slavili euharistijsku gozbu. Postupno su vjernici u mučenicima vidjeli svoje uzore i posrednike kod Boga. S vremenom se uvriježilo i štovanje svetačkih relikvija, tj. svetačkih posmrtnih ostataka, dijelova tijela ili predmeta, primjerice odjeće, kojima se doticalo posmrtne ostatke svetaca. To dovodi do običaja prijenosa, translatio relikvija s jednoga mjesta na drugo; započinje se i izgradnjom crkava posvećenih mučenicima čije su relikvije, nazvane i moći, postavljane u oltar. I danas se u posvećeni oltar polažu moći svetaca. Tako je pomalo nastao i običaj da su se vjernici stavljali pod zaštitu svetaca.

Povijesni podaci a i legende ukazuju kakav se odnos stvarao između vjerničkoga puka i sveca zaštitnika, patrona njegova mjesta, biskupije, kraja. I kod kršćana drevne Salone bilo je uvriježeno čašćenje mučenika. Napuštajući Salonu pred opasnostima koje su gradu prijetile i naseljavajući se u Dioklecijanovu palaču, Salonitanci su donijeli, prenijeli, i posmrtne ostatke svojih prvomučenika među kojima svoga biskupa Dujma te Anastazija-Staša i ostalih. Položili su ih u Dioklecijanov mauzolej, koji je već ranije pretvoren u crkvu posvećenu Mariji Bogorodici, splitsku katedralu. Dujam je ostao njihov zaštitnik i u novoj postojbini te postao zaštitnikom Splita i Splitske nadbiskupije. Palača je rodila grad, rečeno je… A postojana vjera svjedoka udahnula mu dušu…

Tijekom stoljeća legende su isplele svoju pripovijest o podrijetlu svetoga Dujma i vremenu u kojemu je živio. Prema Žiću sv. Dujma, rođen je u Siriji, obrazovan u Antiohiji, misionarski djelovao u Saloni. Neke su pretpostavke razjašnjene pronalaskom ulomka ploče na kojoj je uklesano Dujmovo ime i datum smrti. Bilo je to u Saloni, dana 10. travnja 304. godine u vrijeme progonstva kršćana za vladavine cara Dioklecijana. Pretpostavlja se da je pogubljen u amfiteatru.

Izrastanjem grada Splita i mjesne crkve nije minulo čašćenje sv. Dujma kao zaštitnika grada i biskupije. Naprotiv! Statutarne odredbe da svatko mora blagdan svetoga Dujma časno poštovati i slaviti, crkve podignute u čast Sveca, štenja o Dujmovu životu, mučeništvu, prijenosu i čudesima, kipovi i slike, novac i pečati s Dujmovim likom, pjesme i one u čast Svecu a i one o gradu, sve to svjedoči koliko su grad i biskupija životno bili povezani sa svojim Zaštitnikom. Lako se, dakle, dade premišljati kakve li su se sve veze istkale između svetoga Dujma i vjernika grada Splita i Splitske nadbiskupije tijekom stoljeća. Jer, sintagma Sveti Duje, u sveopćem poimanju očito je prerasla i naziv za samoga Sveca, i za splitsku prvostolnicu i za splitsku feštu. Ili, kao da označava sve to zajedno.

Ipak, prigodom svetkovanja spomena sv. Dujma nameće se razmišljanje o komunikaciji stanovnika grada Splita i Splitske crkve sa svojim Zaštitnikom: Je li sve ostalo tek na imenu, ponosu na povijesnu baštinu, pokušaju obnavljanja tradicije i običaja prigodom Svečeve svetkovine? Teško bi se dalo ustvrditi da se istodobno ne zapaža neki nesklad: veliča se Dujmovo svjedočenje životom, a živi se radije ‘svojim’ životom. Možda je i u ovom slučaju primjenjiva analogija paradoksa koji – prema riječima Ivana Pavla II. – suvremeni čovjek živi: osjeća se privučen biblijskom porukom a istodobno odbacuje evanđeoske vrednote na koje Crkva ukazuje. Naime, grad opjevan kao najlipši na svitu, a s njime opjevan i njegov Svetac, kao da je izgubio od svoje ljepote koja bi zračila iz odjelotvorenoga vjerništva, kulture, uljudbe. A i ljepota obvezuje.

Pita se čovjek: Bi li moglo nešto poći na bolje zbiljnom komunikacijom svetoga Duje i njegovih štićenika nad nezaposlenošću, besperspektivnosti mladih? Završi li sve na bespomoćnom pogledu prema visinama zvonika i uzdahu koji se utopi u brujanju Dujinih zvona pri pomisli da su se prvi mladi izbezumljivali opijatima upravo u podnožju svetišta i velebnoga zvonika. A danas ih ne zatiskuju samo u pukotine zidova careve palače nego ih bez smetnje dijele po svim predjelima izrasloga grada. Zašto ne razmišljati koliko je izgubljenom komunikacijom s Nebeskim zaštitnikom izgubljeno i umijeće komuniciranja međusobno. I koliko svetkovanje i izvanjsko slavljenje dosegne slavljenje života, poštivanje i zaštitu života, u svakodnevlju. Koliko prožme kulturu govora i ophođenja… Izazove na zrelije vjerništvo…

Teško je zamisliti cjelovitost identiteta grada Splita i splitske crkve bez tijesne vjerničke povezanosti, komunikacije sa sv. Dujmom. Osjetio je to i Ivan Pavao II. u pohodu Splitskoj prvostolnici 1998. godine. Izgovorio je znamenite riječi: Ovdje povijest nije šutjela. Sada te riječi stoje upisane na spomen-ploči kao znamen čudesne povijesti te smjerokaz za sadašnjost i budućnost.

Moć vjere

Godine 2004. Splitska je crkva proslavila veliko slavlje: 1700 godina suživota vjere sa svojim biskupom mučenikom sv. Dujmom. Naime, 10. travnja 304. godine, solinski biskup Dujam mučeničkom smrću posvjedočio je svoju pripadnost Kristu i njegovoj Crkvi. Salona, jedan od znamenitijih i većih gradova rimskoga carstva – brojila je oko 60.000 stanovnika – bî poharana, i gotovo je sva u svojim ruševinama stoljećima ostala pod zemljom. Ono što je vrijeme gradilo, vrijeme je i razgradilo. Međutim, ono što nadilazi vrijeme, ono životno i životvorno, od Boga po Isusu Kristu darovano čovjeku, ni u staroj Saloni nije se urušilo s ruševinama zemaljskoga grada. Ostavivši grad, svoje bazilike, krstionice, spomen-crkve nad grobovima svojih mučenika, stari Salonitanci nisu ostavili svoju vjeru. I nisu zagubili spomen na svjedoke svoje vjere. Silina vjere, prenošena s pokoljenja na pokoljenja, moguće i uz revniteljski inat južnjačkoga temperamenta, i na vidljiv je način očitovana: mauzolej progonitelja počivalište je posmrtnih ostataka progonjenih – Dujma i drugih solinskih mučenika; mjesto namijenjeno za besmrtan spomen smrtnika – Dioklecijana, učinjeno je mjestom slave Bogu po Kristu uskrslom. Moć vjere!

Ali, moć koje vjere, danas upravlja našim svijetom? Ili, kojih vjera moć, nas – sveukupno čovječanstvo – potresa? Moć vjere u tržište, koja doista sve razara, te nešto postupno nešto naglo pretvara u ruševine. Razrušen u sebi, beskrupuloznom sebičnošću, čovjek jednako ruši sve pred sobom: svoga bližnjega, svoju vodu, svoj zrak, svoj svijet stvorenja. Osvetnička, reaktivna moć vjere, ubija, smišljeno, ciljevito. Moć znanstvene vjere raščvječuje do užasa.

Mi se okrenimo moći vjere koja ohrabruje, koja nosi nadu. Vjerujmo moći Onoga koji je smrću i uskrsnućem posjedočio da je Svjetlost i da je došao na svijet da nijedan čovjek, brat njegov, ne ostane u tami. U toj vjeri neka bude ojačana naša kršćanska moć te ne dopustimo zlu da nas same pretvori u ruševinu ni da razaramo jedni druge. Da na djelu bude međusobno pravedno dijeljenje i ljudstvena sućut. Lijep program za početak čovječnosti, reče netko.

s. Judita Čovo, ISUSOVA MAJKA I BRAĆA, Razmišljanja slijedom slavlja Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja, III. dio: Imenom zazvani, str. 139-143, Glas Koncila, Zagreb 2016.