Slijepac od rođenja

Često nismo dovoljno svjesni važnosti svjetla u našemu životu, iako se slikovito izražavamo u tom smislu. Tako, umjesto da kažemo da se čovjek rodio, znademo reći da je ugledao svjetlo dana. Umjesto da kažemo da je netko, nakon što je dugo živio u zabludi, upoznao istinu, mi također znademo reći da je progledao ili da mu je zasjalo svjetlo istine. Mi koji imamo zdrave oči ne možemo se uživjeti u stanje čovjeka koji je slijep rođen i koji nikad nije imao iskustva svjetla, koji je stalno uronjen u tamu. To su misli koje nam se logično nameću dok slušamo ovo tako opsežno izvješće o ozdravljenju slijepca od rođenja. No nije nam teško uočiti da evanđelistu nije glavni cilj samo izvijestiti o još jednom Isusovu čudesnom ozdravljenju, koliko god ono bilo snažno i uvjerljivo.

Po svom ustaljenom običaju, Ivan Isusova čudesa donosi kao znakove koji upućuju na nešto važnije. U ovom slučaju to je Isusova vlastita objava i vjera ozdravljenog čovjeka. Malo prije Isus se Židovima predstavio riječima „Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života“ (Iv 8,12). A nakon što je donio ozdravljenje slijepca od rođenja i prikazao na kakav je otpor Isus zbog toga naišao kod farizeja, evanđelist donosi njegovu riječ u kojoj svjetlost ima sudačku ulogu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe“ (9,39). To dublje značenje ozdravljenja za Ivana je toliko važno da se on vrlo malo bavi samim slijepcem. Zato Isus nije prvenstveno ni prikazan kao iscjelitelj, već kao izvor svjetla vjere.

Dvostruko ozdravljenje

Na slijepcu koji je imao sreću susresti se s Isusom dogodilo se dvostruko ozdravljenje: prvo je ozdravio na tjelesnim očima, ali to je bio samo početak puta prema još važnijem svjetlu, vjeri. A to se dogodilo kad je na Isusovo pitanje: „Ti vjeruješ u Sina Čovječjega? (9,35) spremno odgovorio: „A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?“ (9,36). U tom neobičnom odgovoru sadržano je nešto bitno za kršćansku vjeru. Slijepac još pravo ne zna tko je Sin Čovječji, a vjeruje u njega. Svojim odgovorom on priznaje kako je Isus za njega puno više od slučajnog dobrotvora u liku čudotvorca. Vjera je u prvom redu čvrsto prihvaćanje osobe Isusa Krista, iako će nam uvijek ostati dosta pitanja vezanih uz tu osobu. Vjera je naime uvijek više stvar čovjekova srca nego li razuma.

Tako ovo ozdravljenje baca snažno svjetlo na tajnu čovjekove vjere. Na primjeru slijepca jasno se vidi kako je vjera važnija od čuda, a na primjeru farizeja i njegovih roditelja kako čudo ne mora nužno voditi k vjeri. Samo naizgled nam se može činiti čudnim kako je ovo ozdravljenje podijelilo duhove. Jedni ne žele uopće vjerovati da je to onaj isti čovjek kojeg su prije poznavali kao slijepca koji je prosio, drugi tvrde kako je nemoguće da ozdravi netko tko je bio grešnik. Neki farizeji tvrde kako Isus ne može biti od Boga, jer je to učinio u subotu i tako prekršio propis o suboti, dok drugi misle kako grešnik ne može činiti čudesa (9,16).

Ljudi koji ne žele vjerovati uvijek se ponašaju slično. Netko je rekao: „Čudo neće nikad zbuniti takozvanog realista. Pogotovo ga neće dovesti do vjere. Takav realist, ako ne želi vjerovati, uvijek će naći načina da ne povjeruje u čudo. Pojavi li se čudo pred njim kao neoboriva činjenica, on će prije posumnjati u svoja osjetila nego priznati činjenicu. A ako je i prizna, reći će kako je to prirodna stvar koja mu je do tada bila nepoznata.“

Što je vjera?

Dobro je, razmišljajući o ovom ozdravljenju, postaviti temeljno pitanje: što je vjera? U odgovoru nam može pomoći baš ova zgoda. Sve je počelo gotovo slučajnim susretom Isusa i slijepca. U tom susretu Isus je učinio prvi korak, pravi kal od zemlje i pljuvačke, njime maže oči slijepcu i šalje ga da se opere u kupalištu Siloamu (9,6sl). U tom trenutku slijepcu se sve to moglo činiti kao neslana šala, ali on je poslušao i čudo se dogodilo. On je prihvatio dar od Isusa koji nije mogao unaprijed provjeriti. To je otprilike slika vjere. Ona je uvijek dar Božji koji čovjek može prihvatiti ili odbiti. S naše strane odlučujuće je upravo to pouzdanje u Boga, spremnost na nj se posve osloniti.

Uz ovo ozdravljenje vezan je još jedan problem vjere, a to je svjedočenje za nju. Nakon svog ozdravljenja, ovaj čovjek je ostao gotovo sam, svi su digli ruke od njega, pa čak i njegovi roditelji zbog straha od Židova da ne budu izopćeni iz naroda (9,22). Ipak, čovjek kojega su se odrekli i roditelji, nije sam. Uskoro on ponovno susreće Isusa koji mu postavlja odlučujuće pitanje, na koje on odgovara vjerom. On je postao svjedok i ne želi zanijekati ono što je primio od Boga, bez obzira na sve posljedice.

U Londonu je 1943. u dobi od 34 godine umrla jedna od najneobičnijih žena 20. st., Simone Weil. Bila je studentica, profesorica, manualna radnica, štrajkašica i novinarka, borac za mir, te konačno obraćenica i mističarka koja je hrabro svjedočila kako je svjetlo vjere ugledala 6 godina prije smrti na putovanju po Italiji, u Asizu, gradu sv. Franje. U maloj kapelici iz 12. st. ostala je trenutak sama i, kako kaže, „najednom me nešto jače od mene prisililo da prvi put u životu prignem koljeno i kleknem“. Time je počelo njezino obraćenje koje je od nje učinilo gorljivu vjernicu. Otada je sve promatrala u novom svjetlu i o tome hrabro svjedočila.

Fra Ivan Dugandžić

Preuzeto s: www.franjevci.info