Na zdencu

Četvrto poglavlje Ivanova evanđelja s razlogom se ubraja među najljepše i u teološkom pogledu najdublje stranice biblijske literature. Najljepše zbog toga što je evanđelist u stilu najboljeg pripovjedača opisao Isusov susret i razgovor na zdencu sa ženom Samarijankom, a najdublje zato što je, koristeći govor simbola, u taj razgovor utkao važne teološke teme i poruke.

Sama činjenica da se Isusov susret sa Samarijankom odigrao na zdencu ima svoju poruku. Zdenac ili bunar u sušnim biblijskim krajevima oduvijek je bio simbol života. Svi su dolazili na zdenac po vodu za svoja domaćinstva ili pak da napoje svoja stada. Zato se na zdencu i oko zdenca odigravao važan dio života biblijskog čovjeka. Uz zdenac su vezane važne životne priče, kao što je primjerice sklapanje saveza o miru ili sklapanje ženidbe. Tako Abraham i Abimelek sklapaju savez mira na studencu u Beer Šebi, umjesto da ratuju za taj studenac (Post 21,25sl.). Abrahamov sluga, kojega on šalje da nađe ženu za njegova sina Izaka, zaustavlja se kod jednog studenca i tu nalazi Rebeku (Post 24,11sl.). I Jakov nalazi svoju ženu Rahelu na studencu (Post 29,2sl.).

Već u Starom zavjetu studenac je sa svojom živom vodom postao simbol za onaj puno važniji život koji čovjeku može dati samo Bog. Tako se Izaija obraća bogobojaznu čovjeku riječima: „Vazda će te voditi Gospodin, pa i u suši će ti dušu krijepiti…i ti si kao vrt dobro zaliven, kao izvor kojemu voda nikad ne presuši“ (Iz 58,11). A za psalmista čovjek pravednik koji živi po zakonu Božjemu je „ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica“ (Ps 1,3). Sličnu simboliku nalazimo i u religijama drugih naroda toga vremena.

Isus – davalac vode žive

Bez spomenute simbolike studenca i žive vode koju on daje nemoguće je shvatiti simboličan govor evanđelista o Isusu kao izvoru vode žive. Iako je žena Samarijanka došla na zdenac po vodu, a Isus čekao nekoga tko će zahvatiti vode i napojiti ga (4,7), njihov susret urodio je razgovorom kojemu nije u središtu naravna voda, već sam Isus i žena sa svojim dotadašnjim životom. Taj razgovor trasirala je Isusova zagonetna riječ o „živoj vodi“ koju on može dati i od koje se više ne žedni. Štoviše, Isus jamči svakomu tko pije te vode: „voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (4,14). Nakon te riječi, i Isus i žena kao da su potpuno zaboravili zašto su došli na zdenac. Umjesto da utaži vlastitu žeđ, Isus je sav usredotočen na to da ženi daruje tu „živu vodu“, a ona svoju početnu, posve prirodnu reakciju „ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok“ sve više zamjenjuje divljenjem njegovoj riječi i potrebom da upozna tajnu njegove osobe.

Svojim prodornim pogledom Isus je u ženi od prvog trenutka prepoznao žeđ za pravim životom, jer onaj koji je do tada provodila bio je varka. On ne nastupa strogo, grdeći je zbog grešnog života i prijeteći joj kaznom, već joj želi otkriti Boga koji prašta i koji daruje pravi život. Zahtjevom da ide pozvati svoga muža (4,16) Isus joj želi pomoći da se prvi put svjesno suoči sa svojom prošlošću i da pogleda istini u oči, da se suoči sa svojim najdubljim čežnjama koje nije mogla ostvariti mijenjajući pet muževa. Već u tom razgovoru u njoj je proključao „izvor vode koja struji u život vječni“, o kojem je Isus prethodno govorio. Kako drukčije shvatiti njezin žurni odlazak k svojima i oduševljen poziv: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?“ (4,29).

Ima li u Crkvi vode žive?

Svijet je danas pun razočaranih ljudi koji nekad svjesno, a češće nesvjesno čeznu za „živom vodom“, za dubljim duhovnim životom. Mnogi i danas na pogrešnom mjestu traže oslonac i sigurnost, prihvaćenost i priznanje, jednom riječju sreću života. Lutaju od jednog do drugog privida sreće i ostaju razočarani. I danas je potreban netko tko će ih suočiti s njihovim najdubljim čežnjama, s njima samima i otkriti im put do izvora vode žive, kao što je Isus suočio Samarijanku. Taj netko morala bi po svome poslanju biti Isusova Crkva, jer njoj je on namijenio uloga svjetiljke i grada na gori. Čini se da Crkva, u kojoj je previše besplodnog teologiziranja i praznih obreda, a premalo prisutnosti otajstva u govoru simbola tim ljudima teško može pružiti „vodu živu“, jer je i njezin izvor presušio.

Isusov susret sa Samarijankom pokazuje kako je dug i vrlo zahtjevan put do čovjekova srca i do buđenja religioznih potreba i čežnja koji se u njemu nalaze. Umjesto toga u Crkvi se često čuje oštra riječ obračuna sa svima koji misle drukčije. Takva riječ neće nikomu pokazati put k radosti evanđelja, već će samo uroditi razočaranjem i ogorčenošću. Prije tridesetak godina poznata bečka psihoterapeutkinja Eva Firkel napisala je u jednom pismu: „Puno se govori, a malo se kaže, a još manje se moli srcem. Za neki tekst iz evanđelja treba mi redovito dva mjeseca vremena. Tako se Gospodinove riječi ljušte kao glavica luka, ljusku po ljusku, sve dok oči ne proplaču, zato što se pojavila grižnja savjesti ili je srce osjetilo milinu“. Kad bismo ovako u Crkvi pristupali riječi Božjoj bilo bi puno više susreta sličnih onom na zdencu u Samariji. Suzne oči i razdragano srce bili bi češći znak da smo uspjeli u nekom otvoriti „izvor vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14).

Fra Ivan Dugandžić

Preuzeto sa: www.franjevci.info