U Matejevu evanđelju tri brda igraju važnu ulogu u Isusovu životu i njegovu poslanju; prvo brdo je mjesto njegova čuvenog govora u kojem iznosi novi zakon kraljevstva nebeskog (Mt 5,1sl.); drugo je mjesto njegova preobraženja pred očima trojice učenika (17,1sl.), a treće je brdo u Galileji na kojemu se Uskrsli ukazuje učenicima i šalje ih u svoje ime (28,16sl.).Matej u svom evanđelju želi Isusa prikazati kao novog Mojsija koji okuplja oko sebe novi narod Božji i daje mu novi zakon, u kojemu vlada pravednost drukčija od one književnika i farizeja (5,20). Njega Otac objavljuje kao svoga Sina i traži od učenika da ga slušaju (17,5), a on na kraju kao Uskrsli jamči učenicima da mu je „dana sva vlast na nebu i na zemlji“ i tom ih vlašću šalje da njegovim učenicima učine sve narode (28,18sl).Na putu prema Jeruzalemu, gdje ga čeka muka i smrt, Isus se s trojicom učenika koji će kasnije sloviti kao stupovi Crkve (Gal 2,9), povlači na brdo u osamu. Tu im Otac otkriva tajnu njegova bića, jer „zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“ (17,2). A glas se neba potvrđuje da se iza slabog ljudskog tijela krije slava jedinorođenoga Sina Božjega. Tako je Otac uvjerljivo potvrdio ono što je Petar prethodno, zahvaljujući objavi odozgo, kod Cezareje Filipove za nj posvjedočio (16,16).
Nipošto nije slučajno da mu se tom zgodom „ukazaše Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime“ (17,3). Mojsije i Ilija predstavljaju Zakon i Proroke koje je Isus došao ispuniti, a ne dokinuti (Mt 5,17). U daljnjem tekstu Govora na gori u kojem nasuprot pojedinim starozavjetnim zapovijedima stoji Isusova riječ puna autoriteta „a ja vam kažem“ otkriva se kako treba shvatiti to „ispunjenje“. Isus ispunja Zakon i Proroke tako što u njima za čovjeka otkriva stvarnu volju Božju, drugim riječima daje svoj zakon ljubavi. Tako da i to pojavljivanje Mojsija i Ilije slikovito želi reći kako s Isusom prestaju Zakon i Proroci vrijediti na onaj način kako su vrijedili do tada.
Smisao Isusova preobraženja
Treba postaviti dvostruko pitanje: prvo, koji je smisao preobraženja u Isusovu poslanju i drugo, što je evanđelist želio uvrstivši tu zgodu u svoje evanđelje? Nema sumnje da su učenici prvu Isusovu najavu vlastite muke i smrti doživjeli kao veliki šok. To najbolje potvrđuje Petrova burna i nepromišljena reakcija: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (16,22). Dopustivši trojici izabranih svjedoka da dožive njegov preobraženi lik i poprativši to priznanjem Isusa svojim Sinom, Bog na najbolji mogući način otklanja Petrovu sablazan zbog onoga što Isusa očekuje. On se poistovjećuje s njegovim dragovoljnim prihvaćanjem svoje muke i smrti i već sad, dok je na putu prema Jeruzalemu, gdje će se sve odigrati, pokazuje kako će Isus po muci i smrti ući u svoju slavu.
Slava koju je Isus doživio na gori preobraženja već je davno prije predoznačena u Mojsijevu susretu s Bogom na Sinaju. Kad bi se Mojsije vraćao sa susreta s Bogom, njegovo lice je svjetlilo, što su vidjeli „Aron i svi sinovi Izraelovi“ (Izl 34,30sl.). No razlika je očita. Dok je Mojsiju svijetlilo samo lice, Isusovo je čitavo tijelo bilo prožeto nebeskim svjetlom koja odražava njegovu božansku bit, što potvrđuje Očevo priznanje: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ (Mt 17,5). Ovim izrazom „slušajte ga“ potvrđeno je čitavo Isusovo učenje, a posebice ono koje je u Govoru na gori izloženo s obzirom na Mojsijev zakon.
Zašto šutnja svjedoka?
U svemu tome tako neobičnom možda je najneobičnija Isusova kratka riječ trojici svjedoka njegova preobraženja dok su silazili s brda: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne!“ (17,9). Učenici koji su bili zaneseni nebeskim prizorom do te mjere, da su zaželjeli podići sjenice i nastaniti se na brdu (15,4), sad najednom moraju o svemu šutjeti. Kad im se već nije ispunio san da to gledanje nebeske slave protegnu na sav život, zašto se ne bi smjeli barem time pred drugima pohvaliti?
Odgovor je sadržan u Isusovu dodatku: dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne“. Prije njegove konačne slave, u koju će ući po svom uskrsnuću, treba se još suočiti s najvećom kušnjom, mukom i smrću. To se ne da preskočiti, kao što ni učenici ne mogu ostati u nedogled na brdu već treba „sići“. Evanđelist nije slučajno izabrao taj glagol. On označava ne samo silazak s visine brda na niže već u nizinu svakidašnjeg života, sa svim njegovim nevoljama i kušnjama.
Na to posjetitelje brda Isusova preobraženja podsjeća jedna mala kapelica koja je davno podignuta uz put kojim se silazi s brda. Na njoj je karakteristična natpis: „descendentibus“ – onima koji silaze. Taj natpis želi svakog posjetitelja podsjetiti na iskustvo Isusovih učenika: trenuci posebne Božje blizine važni su u našem životu, ali kratko traju. No bez njih bilo bi nemoguće nositi teret života. Zato čovjek mora tražiti trenutke i mjesta osame, mora pobjeći iz vreve života, kako bi doživio Božju blizinu i bio njome okrijepljen. A onda će, osnažen tim iskustvom, „sići“ u život i nastaviti nositi svoj križ, sve do konačne pobjede.
fra Ivan Dugandžić
(preuzeto s web stranice www. franjevci.info)