I. korizmena nedjelja

Tada mu pristupi napasnik

Znademo da evanđelja ne sadrže sve ono što je Isus govorio, a kamoli proživljavao. Svaki je evanđelist za potrebe svoga zamišljenoga djela iz mnoštva predaje o Isusu izabrao samo ono što mu se činilo posebno važnim. Zato se evanđelja, uza svu sličnost, uvelike razlikuju. Na prvi pogled može nam se činiti neobičnim da čak trojica od njih četvorice donose izvješće o Isusovoj kušnji koju mu je priredio đavao prije početka njegova javnog djelovanja. Ako se prirodni ljudski osjećaj nekako teško miri s onako niskim načinom njegova dolaska na svijet i siromašnim životom među siromašnim ljudima, tim više se čudimo da je dopustio đavlu da ga onako drsko napastuje. Da smo mi slabi ljudi trajno napastovani, to još nekako shvaćamo, ali on, Sin Božji…Postoje dva različita objašnjenja za takve naše reakcije. Ponajprije, mi slabi i površno shvaćamo što znači da je Isus postao čovjek, da je uzeo ljudsko tijelo. Nedovoljno ozbiljno uzimamo Apostolovu riječ da nam je postao u svemu jednak osim u grijehu, a kušnja još nije grijeh. Ona je sasvim prirodna čovjeku. Drugo, mi ne shvaćamo dovoljno ozbiljno ni onu strašnu silu koju nam Novi zavjet prikazuje kao tamnu pozadinu Isusova djelovanja, a koju zove sotona ili đavao. Ta sila se od početka grčevito opire Isusovoj namjeri da ljudima navijesti kraljevstvo Božje. Ona je utjelovljena u različitim otporima na koje je Isus nailazio, a najdrastičnije u mnogim opsjednutim ljudima, koje je Isus liječio.

Zamamnost kušnje

Na početak svoga javnog nastupa pred ljudima Isus se htio pripraviti četrdesetodnevnim postom u pustinji. U tih četrdeset dana tražio je Očevu blizinu i trudio se da se posve preda njegovoj volji. No onda je na scenu stupio napasnik koji je htio sve usmjeriti drukčije. On Isusa suočava s nečim puno lakšim i zamamnijim od njegova posta i poslušnosti Ocu. U ta tri oblika kušnje, kako ih evanđelje donosi, sadržana je bit svih kušnja koje stoje pred svakim čovjekom: za materijalna dobra odreći se duhovnih; ponizno služenje Bogu i ljudima zamijeniti umišljenom sebičnošću; umjesto Bogu jedinomu, izabrati poklonstvo njegovu protivniku – đavlu.

„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom“ (Mt 4,3). U trenutku kad je poslije dugog posta Isus morao osjećati glad, bila je velika snaga te kušnje. Moglo je to biti u obliku nekakve sumnje, ima li post ikakva smisla, koja nije strana nikomu tko je pokušao strogo postiti. Zašto se odricati hrane, zašto gladovati? Gotovo prijateljski đavao podsjeća Isusa da kao sin Božji može i kamenje pretvoriti u kruh i utažiti svoju glad.

Engleski novinar i obraćenik M. Muggeridge u svojoj knjizi o Isusu Kristu prisjeća se jedne scene sa snimanja filma o Isusu u Svetoj zemlji. „Upravo kad smo počeli sa snimanjem, pogled mi je pao na poljanu prekrivenu plosnatim kamenjem koje je svojim oblikom nevjerojatno podsjećalo na okrugle i tanke kruhove kakvi se još uvijek tu peku. S kakvom je lakoćom Isus mogao takav kamen pretvoriti u kruh za jelo…Sve u svemu đavolska ponuda bila je mudro smišljena, upravo zavodnički. Njegove su ponude inače uvijek takve…Međutim, ubuduće vrijedi upravo ono što Isus reče sotoni: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (4,4).

Znati odoljeti kušnji

Sva evanđelja nam svjedoče da Isus svoju božansku moć nikada nije sebično iskoristio sebi u prilog. On će je upotrijebiti samo onda kad treba nagraditi vjeru bolesnih koji mole za ozdravljenje, nahraniti mnoštvo u pustinji koje sluša njegovu riječ, spasiti učenike iz oluje na moru… „Ako si Sin Božji, baci se dolje!“ (4,6) dobacuje napasnik Isusu dok se nalazi na vrhu velebnog jeruzalemskog hrama. I pred Isusom su se na početku njegova djelovanja ukazivale dvije različite mogućnosti koje se nude svakom čovjeku: tiho i ponizno služiti Bogu i ljudima ili uporno tražiti svoju popularnost i slavu. Isus se bez oklijevanja opredjeljuje za prvu mogućnost, no đavao se opet preoblači u savjetnika koji mu nudi nešto bolje, podsjećajući ga čak na riječ Pisma: „Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen“ (Pnz 6,13). Unatoč svemu, za Isusa bi to bilo kušanje Boga koje on odbija.

Đavao koji nikad ne pokazuje odmah svoje pravo lice otkriva ga tek kod treće kušnje: „Sve ću ti dati ako mi se ničice pokloniš“ (4,9). Zadnji cilj svega njegova truda jest da se ne ostvaruje Božje nego njegovo kraljevstvo. Zato Isusova kušnja ostaje opomena Crkvi i kršćaninu svakog vremena da u svojim kušnjama mogu pobijediti samo s Isusom. Njegovi odgovori su jasni i nedvosmisleni. U njega nema pogađanja. Kršćanin treba slijediti njegov primjer kad mu se nudi obilje umjesto duhovnih vrednota, popularnost i slava umjesto poštenog i skromnog života, kad mu se smiješe razni idoli i kumiri koji mu žele nadomjestiti vjernost i služenje Bogu.

Fra Ivan Dugandžić OFM