8. nedjelja kroz godinu (26. veljače 2017.)

U evanđeoskom odlomku Isus kaže: »Nitko ne može služiti dvojici gospodara.« Mi ipak ponekad počinjemo služiti drugim gospodarima. Na neki se način otimamo Bogu jer želimo svoju slobodu. Tako težimo za materijalnim bogatstvom misleći da nad tim bogatstvom imamo vlast i misleći da tim bogatstvom možemo vladati. U stvarnosti tada gubimo vlast i nad samima sobom te počinjemo služiti bogatstvu, služiti ljudima i različitim drugim silama. Bog nam, s druge strane, omogućava da imamo vlast nad sobom samima.


U konkretnim situacijama sadašnjice ljudi koji rade mogu se pitati: Kako živjeti u uvjetima nesigurnosti za posao? Kako živjeti do kraja po Božjoj volji? Kako ostati vjernik i zadržati posao? Poslodavci se mogu pitati: Kako djelovati pošteno, a pri tom ne izgubiti neku korist za svoje poduzeće, ne izgubiti svoje i tuđa radna mjesta?
Kršćanin, kao i svaki čovjek, mora biti svjestan da svijet nije crno-bijeli te da nema gotovih recepata i rješenja za svaku situaciju. Potrebno je razborito živjeti s Bogom u središtu svoga života. U takvu načinu života i promišljanja o sebi i svijetu kršćanin mora najprije prihvatiti svoja ograničenja, prihvatiti da on sâm ne može uvijek sve unaprijed znati i procijeniti, prihvatiti nemogućnost da uvijek izabere ono što će biti dobro i korisno za sve. U takvu načinu života i promišljanja o sebi i svijetu kršćanin se mora pouzdati u Boga. Mora prestati stavljati sebe na mjesto Boga, želeći imati sve pod kontrolom.
Isus zato i kaže: »Ne budite zabrinuti za život svoj.« To je način razmišljanja pogana koji, polazeći od svoje zabrinutosti, pokušavali i bogove uvjetovati da postupaju po njihovim željama. Kršćanin sve prepušta Bogu. To opet ne znači da kršćanin ne smije biti bogat, nego znači da mu bogatstvo, ono materijalno, hrana, piće, automobil, stan, ne smiju biti temelj života. Oni ne daju životu smisao. To nije ono što čovjeka čini zadovoljnim i ispunjenim.
Ono što ispunjava jest kraljevstvo Božje, to jest Božja blizina i njegovo djelovanje. Drugi vatikanski sabor naglašava: »Svatko tko slijedeći Krista traži najprije kraljevstvo Božje, prima odatle vredniju i čišću ljubav za pomaganje sve svoje braće i za dovršavanje djela pravde pod nadahnućem ljubavi« (Gaudium et spes, 72).
Kršćanin, premda sve prepušta Bogu, nije oslobođen obveze da s Bogom surađuje i na poboljšanju ovoga svijeta. Zato Sabor dodaje: »Kršćani koji aktivno sudjeluju u suvremenom gospodarsko-socijalnom razvoju i bore se za pravdu i ljubav, neka budu uvjereni da mogu mnogo pridonijeti blagostanju čovječanstva i miru svijeta. U tim djelatnostima, radili oni pojedinačno ili udruženi, neka svijetle svojim primjerom… Neka se u zemaljskim poslovima drže ispravne hijerarhije vrednota, vjerni Kristu i njegovu evanđelju, tako da sav njihov individualni i društveni život bude prožet duhom Blaženstava, a osobito duhom siromaštva« (Gaudium et spes, 72).
Kršćanin dakle daje sve od sebe da bi ovaj svijet i njegov vlastiti život bili bolji, no ishod, plod, učinak prepušta Bogu. To je u Božjoj domeni, ne u čovjekovoj.

fra Darko Tepert OFM