6. nedjelja kroz godinu (12. veljače 2017.)

Promatramo li kako Isus tumači starozavjetne zapovijedi možemo zaključiti da je njegovo tumačenje radikalno i da je u njemu zahtjevniji od farizeja i pismoznanaca. Pogledamo li zapovijed koja zabranjuje ubojstvo i nastavimo li Isusov način promišljanja, onda vidimo da je njome zabranjena i srdžba, uvreda, prezir i svađa. Ubojstvo je, doista, prvi grijeh opisan u Bibliji nakon grijeha Adama i Eve. To je Kajinov grijeh kod kojega krv njegova brata vapi u nebo. Riječ je o najvećem grijehu protiv čovjekova dostojanstva, pa ova zabrana obvezuje sve i svakoga, uvijek i posvuda. Odatle se izvodi i obveza obrane života, od očuvanja vlastitoga života, preko života najbližih do one obveze koju imaju ljudi odgovorni za živote drugih ljudi na razini svijeta, države ili nekoga mjesta. Ovom je zapovijedi zabranjeno i neizravno izazivanje smrti ili dovođenje u smrtnu opasnost kad se dopušta neimaština, prilikom rizičnoga ponašanja u prometu i slično. Naravno da pod ovom zapovijedi valja promatrati i pobačaj. Kršćani su to razumjeli od samih početaka kršćanstva, pa se u drevnom spisu poznatom kao Didahé ili Nauk dvanaestorice apostola kaže i ovo: »Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja.« Po ovom su se i kršćani i Židovi razlikovali od svoga poganskoga okruženja. Slično vrijedi i za eutanaziju kojom se oduzima onaj dar života koji je Bog dao svakoj osobi. Taj život ponekad može sa sobom donositi i križ, ali nitko, pa ni sama osoba o kojoj je riječ, nema pravo taj Božji dar utrnuti. Osoba treba drugačiju vrstu pomoći – medicinsku, psihološku, duhovnu – kako bi mogla podnijeti bol i nemoć. Konačno, ova zapovijed govori o poštovanju čovjekova zdravlja, vlastita i tuđeg. Pritom se može govoriti o neumjerenosti u jelu i piću, o zloporabi droga, o pušenju.

Pročitaj više