5. nedjelja kroz godinu (5. veljače 2017.)

Kad se čitaju riječi Knjige proroka Izaije iz današnjega prvog čitanja: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi«, ne možemo se oteti dojmu kako se Isus snažno oslanja na ovakav starozavjetni nauk. I Isus, naime, u središte pozornosti postavlja potrebe svake osobe. On sâm na njih odgovara i tome poučava svoje sljedbenike.


Kad Isus kaže svojim učenicima: »Vi ste sol zemlje« i: »Vi ste svjetlost svijeta«, kad im kaže: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima«, on jasno upućuje kršćane da utječu na svijet u kojem žive. To, pak, znači da moraju živjeti svoju vjeru ovdje i sada, u ovom konkretnom, a ne u nekom imaginarnom svijetu. Biti kršćanin nipošto ne znači pobjeći od svijeta, nego znači uroniti u svijet, onako kako je to učinio Sin Božji kad se utjelovio.
Svjetlo kršćaninove vjere treba svijetliti svim ljudima. Vjera se ne može i ne smije sakriti. Ponekad se može čuti da se vjera ne može živjeti u politici ili u gospodarstvu? Zašto? Jer je to zahtjevno, rizično. Nije li Isusovo utjelovljenje bilo zahtjevno i rizično? Naravno da jest! Pa završio je na križu! Ponekad se kaže da je život po evanđelju nespojiv s realnošću, da čovjek treba živjeti u realnom svijetu. Naravno, čovjek treba živjeti u realnom svijetu, ali ne po grešnim pravilima toga svijeta, nego po pravilima Božjim. Ponekad se kaže da je vjera privatna stvar. To je donekle istinito ukoliko Božja ponuda traži osoban odgovor svakoga i nikoga se ne može natjerati da vjeruje. Ipak, jednom kad povjerujem, dar vjere nije više samo za mene, nego iz mene izbija želja, a imam i obavezu, svoju vjeru svjedočiti jer želim da i drugi otkriju radost života s Kristom.
Ako prihvatim da vjera nema veze sa stvarnošću, ako prihvatim podijeljenost u svome životu na onaj vjerski i na onaj »realni« dio, moja će vjera s vremenom postati plošna i pojednostavljena i takva neće ništa moći promijeniti. Ostat će to tek ideje kojima se zabavljam kad nemam što drugo raditi. Opasnost nastaje, međutim, kad se takav u sebi podijeljeni vjernik-realist uključi u društveni život. U tom trenutku postaje vidljivo koliko je takva »vjera« daleko od prave vjere i koliko je njegov život i koliko su njegovi stavovi daleko od evanđelja. To dovodi do toga da se mogu pojaviti vjerski, kršćanski pokreti koji cijelu poruku evanđelja svedu na dvije-tri parole. Da je takvo što bilo moguće, ne bismo imali cijelu Bibliju i bogatstvo Učiteljstva Crkve, ne bismo imali bogatstvo oblika kršćanskoga života u Crkvi.
Može se tako dogoditi da uvjereni kršćani, ali kršćani plošne i pojednostavljene vjere, u isto vrijeme zastupaju tako važne vrijednosti kao što je život od začeća do prirodne smrti, ili pravo na katolički odgoj, ali i vrijednosti koje s evanđeljem nemaju previše veze, kao što je zatvaranje u interese vlastitoga naroda ili države, zanemarivanje dobra cijeloga čovječanstva, generaliziranje sudova o drugim narodima ili skupinama ljudi.
Takav, da bi se uopće mogao nazivati kršćaninom, najprije iz svoga nastupa mora ukloniti uzdignuti prst, o kojem govori Izaija, uzdignuti prst koji prijeti drugima i drugačijima. Mi, kršćani, ne smijemo dopustiti da kršćanska poruka bude zamagljena svjetovnom, ljudskom mudrošću. U središtu naše poruke, naših stavova i našega djelovanja mora biti Božja mudrost, a to je Krist i to raspeti. U toj poruci nema oružja, nema moći, nema ideologije, nema nadmetanja s drugima, nema zatvaranja pred drugima. U toj poruci postoji samo ljubav, žrtva i život za drugoga.
Uloga je Crkve da u tom smislu mijenja svijet. Još je Drugi vatikanski sabor naglasio da Crkva »postoji kao kvasac i takoreći duša ljudskog društva, koje se u Kristu treba obnoviti i preobraziti u Božju obitelj.« U nastavku Sabor kaže: »Crkva, pak, idući za svojim spasenjskim ciljem, ne posreduje čovjeku samo božanski život, nego na neki način po svem svijetu razlijeva odraz njegova svjetla ponajvećma time što liječi i uzdiže dostojanstvo ljudske osobe, učvršćuje povezanost ljudskog društva te ispunja dubljim smislom i značenjem svakidašnju ljudsku djelatnost. Tako Crkva vjeruje da po svojim pojedinim članovima i po cijeloj svojoj zajednici može mnogo pridonijeti da ljudska obitelj i njezina povijest postanu čovječnijima« (Gaudium et spes, 40).
Crkva, a to znači svatko od nas, treba gledati da bude svjetlo svijeta, da poput svjetla, omogućava da se uoči ljepota stvari oko nas. Pokušajmo već danas jedni drugima učiniti ovaj svijet ljepšim!

fra Darko Tepert OFM