3. nedjelja kroz godinu (22. siječnja 2017.)

Prvo čitanje vraća nas u ozračje Božića te govori o narodu koji je u tmini hodio, a vidje svjetlost veliku. Ova svjetlost koja je zasjala o Isusovu rođenju, svijetli i sada kad nam evanđeoski odlomak donosi početak njegova javnog djelovanja. Ista je tama o kojoj je riječ. To je svijet kojemu je potrebno spasenje, oproštenje, nada. Isto je i svjetlo. To je Krist.
U evanđeoskom odlomku nalazimo ga u Kafarnaumu gdje rasvjetljava tamu neznanja svojim poučavanjem, tamu grijeha pozivanjem na obraćenje, tamu zatvorenosti u sebe upućivanjem poziva učenicima, tamu boli ozdravljajući ljude. Po tome Krist je svjetlo ukoliko poništava neznanje i grijeh, ukoliko otvara ljude za druge i ukoliko unosi u njihov život zdravlje. On nije svjetlo koje bi svijetlilo zasljepljujućim sjajem. On svojim svjetlom ne nanosi bol ni neugodu. On nije ni poput neonske svjetiljke koja ne dopušta sjene. On je više poput svjetla svijeće, koje treperi, koje ponekad nešto ostavlja u sjeni, nedorečeno i ne sasvim jasno, ali svakako razgoni tamu i unosi boju u život. On je svjetlo topline i nježnosti.
U jednom od svojih djela papa Benedikt XVI. napisao je: »Božji je znak jednostavnost. Božji je znak djetešce. Božji je znak u tome da je htio postati malen za nas. Tako on kraljuje. On ne dolazi u moći i izvanjskom sjaju. On dolazi kao djetešce – ranjivo i potrebno naše pomoći. On nas ne želi obuzeti svojom veličinom. On poništava svaki strah od njegove veličine. On traži našu ljubav: zato postaje djetešce.«

Pročitaj više