Današnje prvo čitanje donosi tekst iz drugog dijela Knjige proroka Izaije. I to prvi dio Druge pjesme o Sluzi Gospodnjem. Ova pjesan nastavlja misao Prve pjesme o Sluzi Gospodnjem (Iz 42,1-4 ili 42,1-7), gdje je taj Sluga predstavljen kao prorok, izabran od Boga i od Boga podržan. Njegovo je poslanje da »donosi pravo narodima« (Iz 42,1) i u tome je postojan dok do kraja ne izvrši zadatak (Iz 42,4). Usto, njegovo je djelovanje pod znakom Božjega Duha (Iz 42,1), te on nadilazi ostale proroke, jer sâm uvodi narod u Savez, a pucima daje svjetlost (Iz 42,6). U današnjem odlomku ovaj Sluga progovara i obraća se »otocima« i »narodima dalekima« (Iz 49,1). Oba ova izričaja šire prostor djelovanja toga proroka izvan područja izraelskoga naroda. Kada se u Starom zavjetu govori o »otocima«, onda su to ponajprije zapadni krajevi u odnosu na Izrael, to jest prostori istočnoga Sredozemlja iz kojega su u biblijske krajeve stizale drugačije kulture i civilizacije. Izričaj »narodi daleki« paralelan je s prethodnim stihom. Sluga na taj način poziva daleke i strane narode, te im opisuje svoj poziv.
Prorok je sada nazvan Slugom, a njegovo je poslanje proslava Boga (49,3). On mora, ne samo »podići plemena Jakovljeva i vratiti Ostatak Izraelov«, već i biti »svjetlost narodima« (49,6). Njegovo poslanje, dakle, daleko je veće od poslanja ostalih proroka. On treba svoju riječ upraviti »otocima« i »dalekim narodima« i biti im svjetlost koja donosi spas »do nakraj zemlje« (49,6), pa je značaj ove pjesme posvema univerzalistički.
Židovski narod uvijek je vidio svoju ulogu u svjetlu ovoga teksta. Oni su bili malen i neznatan narod koji je Bog izabrao da bi se upravo po njima, malenima i neznatnima, objavila njegova slava i njegova moć. Na taj su način oni Božje svjedočanstvo za sve narode. Ukoliko ustrajno vrše Božju volju i ostaju vjerni njegovu Zakonu, oni su svjetlost koja donosi spas do nakraj zemlje.
Ne treba, ipak, zanemariti činjenicu da je ova pjesma izrazito osobnoga karaktera, pa zasigurno govori o pojedinačnome proroku koji ima veliko poslanje. Prvi kršćani i novozavjetni pisci vrlo su rano prepoznali u pjesmama o Sluzi Gospodnjemu iz Knjige proroka Izaije navještaje Isusa Krista. On je taj Sluga patnik koji ustraje do kraja, koji propovijeda, koji trpi, ali koji je i svjetlost svim narodima.
Kao kršćani, svjesni smo da smo s Kristom združeni, pa je na nama i njegovo proročko poslanje, uključujući i poslanje da budemo svjetlost koja donosi spas do nakraj zemlje, do onih koji su daleko od riječi evanđelja. Ova udaljenost ne mora biti samo fizička, nego je često i udaljenst u mislima i idejama, ponekad u životnim situacijama. Stoga papa Franjo u enciklici Radost evanđelja kaže: „Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje, ali od svih nas traži se da prihvatimo ovaj poziv: izaći iz valstite udobnosti i imati hrabrosti poći na sve periferije koje trebaju svjetlo evanđelja“ (Radost evanđelja, 20).
Kasnije, kad nastoji pojasniti kako drugima donijeti to svjetlo evanđelja, papa dodaje: „U današnjem svijetu koji karakterizira brzina komunikacije i pristrani izbor sadržajâ od strane medija, poruka koju naviještamo više je no ikad izložena opasnosti da bude iskrivljena ili svedena na neke svoje sporedne aspekte. To ima za posljedicu da su neka pitanja koja čine sastavni dio moralnog učenja Crkve istrgnuta iz konteksta koji im daje smisao. Najveći se problem javlja kada se tada poruka koju naviještamo, čini se, poistovjećuje s tim sporednim aspektima koji, premda su važni, sami po sebi ne prenose srž poruke Isusa Krista. Trebamo, dakle, biti realni i ne uzimati zdravo za gotovo da naši sugovornici poznaju čitavu pozadinu onoga što govorimo ili da mogu povezati ono što govorimo s bitnom srži evanđelja koja tomu daje smisao, ljepotu, privlačnost“ (Radost evanđelja, 34). Time papa naglašava ono što često ponavlja: Crkva u svome navještaju mora biti privlačna.
Zato on i drži da se navještaj mora usredotočiti „na ono bitno, na ono što je ljepše, veće, privlačnije i istodobno nužnije“, jer se tako poruka koju prenosimo pojednostavljuje, „ne gubeći zbog toga na svojoj dubini i istinitosti, i tako postaje snažnija i uvjerljivija“ (Radost evanđelja, 35).
Da bi naša osobna poruka bila snažna i uvjerljiva, potrebno je da se najprije svatko od nas zapita: Zašto sam povjerovao? Što me privuklo vjeri i Bogu? Što je ono lijepo u vjeri i Crkvi? To počnimo svjedočiti! Tada ćemo biti svjetlost narodima i spas do nakraj zemlje.
fra Darko Tepert OFM