Ivan krsti i pripravlja put Gospodinu poput Ilije koji ima doći i kojega su Židovi očekivali kao preteču Mesije. Poziv na obraćenje, koji je u ovom krštenju prisutan, može se shvatiti kao poziv na novi život. Crkveni oci prepoznali su u tome događaju i poziv na obraćenje, ali pripravu kršćanskoga krštenja. Tako je jedan od trojice velikih Kapadočana, Grgur Nazijanski, pisao: »Dok je Ivan krštavao, Isus je pristupio, bez sumnje da čitavoga starog Adama pokopa u vodi. Krstio se prije nas, za nas posvećujući rijeku Jordan.«
Slika je preuzeta od apostola Pavla koji krštenje vidi kao uranjanje u smrt Kristovu. Stari je čovjek pokopan da bi iz vode izišao, uskrsnuo novi čovjek. Isus je izišao iz vode i cijeli je svijet zajedno sa sobom izdigao.
Jedna istočna tradicionalna ikona prikazuje Isusovo krštenje u Jordanu tako da se između dvije strme stijene vide u dubini mračne vode Jordana. Isus uranja u taj mulj, kao da ulazi u mračne ponore našega svijeta i u ponore našega srca, kako bi na svoju kožu i kosu primio našu rastrganost i naše beznađe. Isus je kršten vodom naše stvarnosti, opran je svim vodama ovoga svijeta, kako bi oprao, očistio i razbistrio mračne bujice našega života, prljavu vodu našega svijeta. On koji je bez grijeha, staje u red s grešnicima, kako bi na svoja leđa prihvatio naš grijeh.
Sada se širom rastvara nebo koje je Adam bio zatvorio sebi i svojim potomcima. Zato je pred nama živ poziv svetoga Grgura Nazijanskoga: »Krist se rasvjetljuje, rasvijetlimo se i mi zajedno s njime! Krist se krsti, siđimo i mi zajedno s njime, da zajedno i ustanemo.«
Ustati zajedno s Kristom znači i prihvatiti ulogu Sluge iz proroka Izaije. Kod njega je jasno: Božja pravda ne prelama štap nad grešnikom. Čak i u posve bezizlaznoj situaciji, čak i ako smo zgaženi i gotovo posve ,,ugašeni“, nerasvijetljeni, Bog želi nešto s nama započeti. No tu je i naša zadaća: uspravljati što je slomljeno, raspirivati što tek tinja. Tiho, krotko i ponizno pozvani smo izvršavati tu svoju zadaću, umjesto da kao Crkva vlastitom bukom dajemo povoda da se o nama govori, dok je među nama sve tiši Onaj koji nas okuplja. Potrebno je otvoriti pristup njemu koji je, kako kažu Djela apostolska, »prošao svijetom čineći dobro«.
Papa Ivan XXIII. ovako je 1961. godine opisao što je to opće dobro: to je »skup onih uvjeta društvenog života koji grupama i pojedincima omogućuju da potpunije i lakše dođu do vlastitog savršenstva.« Time se u središte zanimanja vjernika stavlja ljudsko društvo i čovjek. Pastoralna konstitucija Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes kaže: »U isto vrijeme raste i svijest o uzvišenom dostojanstvu koje pripada ljudskoj osobi; ona nadilazi sve stvari i njezina su prava i dužnosti univerzalna i nepovrediva. Treba dakle učiniti pristupačnim čovjeku sve ono što mu je potrebno da živi uistinu ljudskim životom, kao što su hrana, odjeća, pravo na slobodan izbor životnog zvanja i na osnivanje obitelji, pravo na odgoj, na rad, na dobar glas i poštivanje, na potrebnu informiranost, pravo da radi prema ispravnoj normi svoje savjesti, pravo na zaštitu sfere privatnog života te na opravdanu slobodu i na religioznom području. (GS 26).
Potrebno je, dakle, prolaziti svijetom čineći dobro, pružajući socijalnu pomoć, omogućavajući mladima da doista slobodno izaberu životni poziv, te da osnuju obitelj, za što im je potreban posao, stan i pomoć države u odgoju djece. Kršćani su pozvani čuvati dobar glas svake ljudske osobe, odbijajući ogovaranje i klevetanje, pa i u medijima. Potrebno je poštovati svakoga, pa i onoga koji misli drugačije od mene. Doista, toliko je prostora u današnjem svijetu koji nam omogućava da poput Isusa činimo dobro. Preporođeni krštenjem i osnaženi njegovim Duhom, mi smo za to osposobljeni. Nikome od nas nema izlike. Trudimo se oko veće pravednosti! Pomozimo svojem društvu da barem na trenutak, i uz našu pomoć, ugleda otvorena nebesa!
fra Darko Tepert OFM