DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A
ČITANJA – Iz 11,1-10; Ps 72,1-2.7-8.12-13.17; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12
Uobičajeni pozdrav kojim se propovjednik obraća vjernicima glasi braćo i sestre, dragi vjernici, ili nešto tomu slično. Propovjednik početnim pozdravom želi pokazati svoju dobrohotnost i blagonaklonosti prema slušateljima. To nalažu i govornička pravila kojima se govornik služi kako bi ne samo privukao pažnju slušatelja, nego ih i pridobio za svoju ideju.
Izgleda da se jedan od najvećih propovjednika svih vremena toga ne drži. Sveti Ivan Krstitelj, kada među ljudima koji mu dolaze da ih krsti vidi farizeje i saduceje, prvake naroda u poznavanju Zakona, obraća im se najoštrijim riječima. Umjesto draga braćo, on im kaže leglo gujinje!, a izvorni grčki izraz koji stoji na tome mjestu mogli bismo još bolje prevesti: gujin porode!
Te riječi ne mogu biti oštrije jer nas gujin porod podsjeća na opis prvoga čovjekova grijeha u Knjizi Postanka, gdje se lukava zmija (puzavac kao i guja) pokazala kao Božji i čovjekov protivnik. Prema tome oni koji se nazivaju njezinim porodom to su oni koji se protive i Bogu i čovjeku. Teška je to optužba za saduceje i farizeje koji su se smatrali pobožnim ljudima i koji su smatrali svojom dužnošću i druge poučavati Božjem zakonu. U čemu su pogriješili?
To ćemo bolje doznati ako se sjetimo da se na još dva mjesta u Evanđelju po Mateju koristi isti pogrdni naziv leglo gujinje. I u jednom i u drugom slučaju to više ne čini Ivan Krstitelj nego Isus.
U Mt 12,34 kada farizeji optužuju Isusa da izgoni zloduhe po poglavici đavolskom on im odgovara: „Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo.“ (Mt 12,34-35) te nastavlja kako će na Sudnjem danu svaki čovjek odgovarati za svaku bezrazložnu ili neargumentiranu riječ! Oni koji svoje duhovno podrijetlo vuku od lukave zmije izvrću Božju riječ, daju ljudima lažna obećanja i zamjenjuju teze proglašavajući dobrom zlom, a zlo dobrom. Isus je veoma osjetljiv na riječ, jer je ona objaviteljska i stvaralačka. Dobra riječ dolazi iz dobra izvora i natapa zemlju dobrom vodom omogućujući život svim stvorenjima. A iste mogućnosti samo u negativnom smislu ima i zla riječ. Ona izvire iz opaka srca i uništava sve oko sebe. Zato će se na Sudnjem danu pokazati plodovi riječi po kojima ćemo biti suđeni.
Drugi put kad se obraća pismoznancima i farzejima (Mt 23,33) Isus je još oštriji. On ih sada naziva i zmijama i leglom gujinim jer su zasjeli na Mojsijevu stolicu kao službeni tumači Zakona, ali oni sami ne čine ono što govore. Umjesto da životom svjedoče za riječ kojoj posvećuju vrijeme proučavanja Zakona, oni se ponašaju na takav način koji nije niti na slavu Bogu niti na korist ljudima. Zato ih Isus zove licemjerima. A licemjeri su jedina vrsta grešnika kojima se Isus obraća oštrim riječima. Inače je on s grešnicima postupao blago. Imao je za njih razumijevanja. Pozivao ih je da se obrate ohrabrujući ih svojom blizinom. Ali to nije mogao s licemjerima jer oni nisu ‚obični‘ slabi grešnici nego podlaci koji svoje grijehe „ne vide i ne mrze“ kako se izražava Ps 36,3. Oni su kao bolesnici koji, premda znaju da su bolesni, ne priznaju svoju bolest i neće da uzmu lijeka.
Ne čudi stoga što im se i Ivan Krstitelja tako oštro obratio. Oni su došli zajedno s ostalim ljudima da ih on krsti, ali je Ivan u njihovu stavu uočio nevjerodostojnost i nakanu nedostojnu krštenja koje podrazumijeva obraćenje i promjenu načina života.
No, upitajmo se na kraju nismo li ipak malo preoštri s pismoznancima, farizejima i saducejima? Jesu li Ivan i Isus na njima samo iskaljivali svoje nezadovoljstvo njihovim životom? Činjenica da se i Ivan i Isus s njima susreću relativno često, sugerira stanovitu bliskost. Nisu li možda i Ivan i Isus bili slobodni reći farizejima i pismoznancima ono što im pripada zato što su smatrali da će njihova oštra upozorenja pasti na plodno tlo? Zasigurno to je ovisilo o svakom pojedinom slučaju. Neki su pismoznanci, farizeiji i saduceji poslušali Ivana i Isusa, a neki nisu.
No, ono što je sigurno jest da se i Isus i Ivan pokazuju kao propovjednici koji ne izbjegavaju delikatne i neugodne teme. Ne podilaze svojim slušateljima i ne izbjegavaju konflikte. To nedvojbeno svjedoči oštrina njihovih riječi. No, koliko god se činilo paradoksalnim, te oštre riječi izraz su i njihove dobrohotnosti i blagonaklonosti. Možda čak i djetinje bezazlenosti i naivnosti, kao u onog djeteta iz Knjige proroka Izaije koje se igra nad rupom gujinom i zavlači ruku u leglo zmijinje (usp. Iz 11,8). U svojoj djetinjoj dobroti Ivan i Isus ne boje se stupiti u kontakt ni s tako opasnim stvorenjima kao što su zmije, a u svom zrelom predanju Božjega plana spasenja oni znaju da im nikakva zmija niti ijedno drugo zlo ne može naudit. I Ivan i Isus nastradat će barem od nekih od onih kojima su oštrim riječima naviještali Kraljevstvo Božje. Ali to nije konačni ishod njihova djelovanja. Isus je uskrsnuo od mrtvih, a Ivan je dionik njegove slave. I kad god se naviješta evanđelje, njihove riječi pozivaju nas na obraćenje Bogu. A kada pri tome koriste oštre izraze vidi se koliko im je stalo do toga da se poruka spasenja shvati ozbiljno.
Fra Domagoj Runje
(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)