PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A
ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44
Kao što sama riječ Došašće kaže po sebi, ovo vrijeme na početku nove liturgijske godine u središtu ima slavljeničku pripremu za Kristov dolazak. Došašće se tradicionalno dijeli na dva dijela. U prvom dijelu Došašća (do 16.prosinca) pažnja je usmjerena na drugi Kristov dolazak u slavi na kraju vremena, a drugi (od 17. prosinca) dio usmjeren je na slavlje Kristova dolaska koji se već dogodio njegovim rođenjem od Djevice Marije.
U svakom slučaju ono što se slavi u Došašću jest Božji dolazak. To je bitna značajka kršćanske vjere. Mi, naime, ne slavimo Boga koji bi prebivao negdje na nebesima i ne bi htio imati nikakva posla sa zemljom. Mi slavimo Boga koji dolazi na zemlju da bi prebivao među svojim narodom.
Čitamo li Sveto pismo vidjet ćemo kako je čitava biblijska povijest puna Božjih dolazaka na zemlju koji se uvijek ostvaruju preko ljudi. Bog je na životnom putu zajedno s Abrahamom, našim praocem u vjeri, kao i s Izakom i Jakovom, ocima Izabranoga naroda. Bog kroz povijest govori po prorocima i nadahnjuje pastire da se poput Mojsija nesebično posvete služenju narodu oslobađajući ga iz duhovnoga i materijalnoga ropstva.
No najveći dolazak Božji u svijet dogodio se u Isusu Kristu. Prije Kristova rođenja Bog je silazio na zemlju po izabranim ljudima, a u Isusu Kristu sam je postao čovjekom. To otajstvo kršćanske vjere koliko je god veliko i sveto toliko je sablazan svijetu koji ne želi mijenjati svoju sliku o Bogu. A slika o Bogu u koju smo pozvani gledati kao vjernici nalazi se u Svetome pismu u kojem je naviješten i prvi i drugi Božji dolazak u Kristu.
Kako smo rekli, u prvom dijelu Došašća naš je pogled usmjeren prema drugom Kristovom dolasku u slavi. Taj dolazak on sam je navijestio i upozorio nas da taj navještaj shvatimo ozbiljno i dočekamo ga spremni. U odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus u posljednjem tjednu prije svoje muke smrti i uskrsnuća izlazi iz jeruzalemskoga hrama da bi ga izvana mogao vidjeti u cijelosti i uputiti učenicima svoju eshatološku besjedu. U sklopu te besjede on govori o dolasku Sina Čovječjega i uspoređuje taj budući događaj s davnim danima patrijarha Noe.
U Noine dane „zemlja se u očima Božjim bila iskvarila; nepravdom se napunila“ (Post 6,11) te je Bog odlučio nešto poduzeti. Na zemlju je pustio potop, koji je došao nenadano za sve osim za Nou, koji je bio „čovjek neporočan i pravedan u svome vremenu i hodio s Bogom“ (Post 6,9). Zaključak je jednostavan. Jedino čovjek koji je hodio s Bogom mogao je znati i Božje namjere. Ostali nisu marili za Boga i nastradali su jednostavno zato jer nisu htjeli biti s Bogom.
Uspoređujući dan dolaska Sina Čovječjega s Noinim vremenom Isus ukazuje upravo na to. Biti pripravan na Gospodinov dolazak znači s Njime hoditi. Jesti i piti, ženiti se i udavati, raditi u polju i mljeti u mlinu, slike su iz svakodnevnog života koji čovjek može živjeti na dva načina, ili u Gospodinu ili zaokupljen vremenitim brigama i zavodljivšću bogatatstva koje čovjeka zasljepljuje i udaljava od Boga.
No uspoređujući vrijeme Gospodinova dolaska s vremenom Noe i općega potopa valja primijetiti još nešto. Premda se u prvom planu potop predstavlja kao kazna, on zapravo označava novi početak. Svrha potopa nije bila samo da zemlju kazni, nego da je vrati u stanje u kojemu je bila na početku stvaranja: sva pod vodom i u tami (usp. Post 1,2). Smisao potopnih voda sastojao se u tome da očisti zemlju od njezinih nečistoća i pruži joj šansu za novi početak. Kad se nakon prestanka potopa ponovno ukazalo kopno, u oblacima iz kojih je daždila kiša ukazala se duga kao znak Božje blagonaklonosti prema čovjeku (usp. Post 9,13-16). Novi poslijepotopni svijet dopao je u baštinu potomstvu pravednoga Noe, čovjeka koji je hodio s Bogom.
Prema biblijskoj povijesti čitavo današnje čovječanstvo potječe od toga pravednika. To što je Noa bio jedini čovjek koji je u svome izopačenom vremenu živio pravedno omogućilo je budućnost čitavom ljudskom rodu. To nam govori i o tome kolika je moć u rukama svakoga pojedinoga čovjeka. Noa nije uspio uvjeriti ljude svoga naraštaja da se obrate i žive po Božju. Ali, uza sve svoje ljudske slabosti, on sam nije odustajao od toga da čitav život kroči putem Stvoritelja života. To je ono što i danas u olujnom vremenu različitih nevolja i pokvarenosti našega naraštaja može učiniti svaki pojedinac koji to doista želi. Tako će biti stalno pripravan i za drugi Kristov dolazak u slavi.
Fra Domagoj Runje
(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)