Evo, predragi, onoga toli slavljenoga vremena, svečanog i, kako veli Duh Sveti, pravoga vremena, dana spasenja, mira i pomirenja, vremena, za kojim nekoć s toliko želja i uzdaha žuđahu žarko i gorljivo drevni patrijarsi i proroci, što ga napokon u provali radosti vidje pravedni Šimun, i što ga Crkva oduvijek svečano slavi pa ga tako moramo proživjeti i mi u pobožnom raspoloženju, hvalama i sveudiljnom zahvaljivanju vječnome Ocu za milosrđe što nam ga iskaza u tome otajstvu: jer nam je u došašću svoga Jedinorođenca iz neizmjerne ljubavi prema grešnicima poslao onoga koji će nas osloboditi od vražjega nasilja i gospodstva, pozvati u nebo, u rajske nas odaje uvesti, samu nam istinu otkriti, poštenu nas življenju poučiti, priopćiti plodove kreposti, obogatiti blagom svoje milosti i konačno primiti nas mežu sinove svoje i baštinike vječnoga života.

I dok Crkva svake godine slavi to otajstvo, skreće nam pozornost da se uvijek iznova spominjemo tolike ljubavi nama iskazane i uči da dolazak Kristov nije koristio tek onima koji su živjeli u Spasiteljevo doba, nego da mu se snaga još uvijek dijeli svima nama, ako samo hoćemo primiti milost, što nam je on zasluži, djelovanjem svete vjere i sakramenata i po njoj urediti postupke svoga života pokoravajući se njemu.

Od nas još traži Crkva da shvatimo: kao što je jedanput došao na svijet u tijelu, da je tako, ukloni li se s naše strane zapreka, on u svako vrijeme i čas pripravan opet k nama doći da nam se u dušama s obiljem milosti duhovno nastani

I zato Crkva, kao predobra majka sva zauzeta za naše spasenje, u povodu ovoga vremena uči nas himnima, pjesmama i drugim obredima i glasima Duha Svetoga, na koji način da zahvalno primimo tako veliko dobročinstvo te se obogatimo njegovim plodom, pa da nam se duša pripravi na dolazak Krista Gospodina ne s manjom pripremom no kad bi još imao doći na svijet, i ne drugačijom od one kojoj nas praoci Staroga zavjeta i rječju i primjerom naučiše da ih slijedimo.

/Iz Pastirskih pisama svetoga Karla Boromejskog, biskupa/