5. nedjelja kroz godinu (5. veljače 2017.)

Kad se čitaju riječi Knjige proroka Izaije iz današnjega prvog čitanja: »Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onoga koga vidiš gola i ne krij se od onog tko je tvoje krvi«, ne možemo se oteti dojmu kako se Isus snažno oslanja na ovakav starozavjetni nauk. I Isus, naime, u središte pozornosti postavlja potrebe svake osobe. On sâm na njih odgovara i tome poučava svoje sljedbenike.

Pročitaj više

4. nedjelja kroz godinu (29. siječnja 2017.)

Blaženstvima u Evanđelju po Mateju započinje veliki Isusov Govor na gori koji je upravljen u prvom redu Isusovim učenicima. Svako od osam blaženstava započinje prvim stihom koji sadrži blagoslov upravljen određenoj skupini ljudi, dok drugi stih sadrži obećanje koje je razlog blagoslova. Valja uočiti da prvo i osmo blaženstvo donose isto obećanje: »Njihovo je kraljevstvo nebesko«. Kao da nam izraz »kraljevstvo nebesko« kaže da su sva obećanja u ovim blaženstvima zapravo različite manifestacije kraljevstva nebeskoga. Tako bi kraljevstvo nebesko, obećano siromasima duhom i progonjenima zbog pravednosti, podrazumijevalo utjehu žalosnih, posjedovanje zemlje za krotke, sitost za gladne i žedne pravednosti, milosrđe za milosrdne, gledanje Boga za one čistoga srca, te Božje sinovstvo za mirotvorce.

Pročitaj više

3. nedjelja kroz godinu (22. siječnja 2017.)

Prvo čitanje vraća nas u ozračje Božića te govori o narodu koji je u tmini hodio, a vidje svjetlost veliku. Ova svjetlost koja je zasjala o Isusovu rođenju, svijetli i sada kad nam evanđeoski odlomak donosi početak njegova javnog djelovanja. Ista je tama o kojoj je riječ. To je svijet kojemu je potrebno spasenje, oproštenje, nada. Isto je i svjetlo. To je Krist.
U evanđeoskom odlomku nalazimo ga u Kafarnaumu gdje rasvjetljava tamu neznanja svojim poučavanjem, tamu grijeha pozivanjem na obraćenje, tamu zatvorenosti u sebe upućivanjem poziva učenicima, tamu boli ozdravljajući ljude. Po tome Krist je svjetlo ukoliko poništava neznanje i grijeh, ukoliko otvara ljude za druge i ukoliko unosi u njihov život zdravlje. On nije svjetlo koje bi svijetlilo zasljepljujućim sjajem. On svojim svjetlom ne nanosi bol ni neugodu. On nije ni poput neonske svjetiljke koja ne dopušta sjene. On je više poput svjetla svijeće, koje treperi, koje ponekad nešto ostavlja u sjeni, nedorečeno i ne sasvim jasno, ali svakako razgoni tamu i unosi boju u život. On je svjetlo topline i nježnosti.
U jednom od svojih djela papa Benedikt XVI. napisao je: »Božji je znak jednostavnost. Božji je znak djetešce. Božji je znak u tome da je htio postati malen za nas. Tako on kraljuje. On ne dolazi u moći i izvanjskom sjaju. On dolazi kao djetešce – ranjivo i potrebno naše pomoći. On nas ne želi obuzeti svojom veličinom. On poništava svaki strah od njegove veličine. On traži našu ljubav: zato postaje djetešce.«

Pročitaj više

2. nedjelja kroz godinu (15. siječnja 2017.)

Današnje prvo čitanje donosi tekst iz drugog dijela Knjige proroka Izaije. I to prvi dio Druge pjesme o Sluzi Gospodnjem. Ova pjesan nastavlja misao Prve pjesme o Sluzi Gospodnjem (Iz 42,1-4 ili 42,1-7), gdje je taj Sluga predstavljen kao prorok, izabran od Boga i od Boga podržan. Njegovo je poslanje da »donosi pravo narodima« (Iz 42,1) i u tome je postojan dok do kraja ne izvrši zadatak (Iz 42,4). Usto, njegovo je djelovanje pod znakom Božjega Duha (Iz 42,1), te on nadilazi ostale proroke, jer sâm uvodi narod u Savez, a pucima daje svjetlost (Iz 42,6). U današnjem odlomku ovaj Sluga progovara i obraća se »otocima« i »narodima dalekima« (Iz 49,1). Oba ova izričaja šire prostor djelovanja toga proroka izvan područja izraelskoga naroda. Kada se u Starom zavjetu govori o »otocima«, onda su to ponajprije zapadni krajevi u odnosu na Izrael, to jest prostori istočnoga Sredozemlja iz kojega su u biblijske krajeve stizale drugačije kulture i civilizacije. Izričaj »narodi daleki« paralelan je s prethodnim stihom. Sluga na taj način poziva daleke i strane narode, te im opisuje svoj poziv.

Pročitaj više

Krštenje Gospodinovo (8. 1. 2017.)

krstenje-krista-ikona

Ivan krsti i pripravlja put Gospodinu poput Ilije koji ima doći i kojega su Židovi očekivali kao preteču Mesije. Poziv na obraćenje, koji je u ovom krštenju prisutan, može se shvatiti kao poziv na novi život. Crkveni oci prepoznali su u tome događaju i poziv na obraćenje, ali pripravu kršćanskoga krštenja. Tako je jedan od trojice velikih Kapadočana, Grgur Nazijanski, pisao: »Dok je Ivan krštavao, Isus je pristupio, bez sumnje da čitavoga starog Adama pokopa u vodi. Krstio se prije nas, za nas posvećujući rijeku Jordan.«
Slika je preuzeta od apostola Pavla koji krštenje vidi kao uranjanje u smrt Kristovu. Stari je čovjek pokopan da bi iz vode izišao, uskrsnuo novi čovjek. Isus je izišao iz vode i cijeli je svijet zajedno sa sobom izdigao.

Jedna istočna tradicionalna ikona prikazuje Isusovo krštenje u Jordanu tako da se između dvije strme stijene vide u dubini mračne vode Jordana. Isus uranja u taj mulj, kao da ulazi u mračne ponore našega svijeta i u ponore našega srca, kako bi na svoju kožu i kosu primio našu rastrganost i naše beznađe. Isus je kršten vodom naše stvarnosti, opran je svim vodama ovoga svijeta, kako bi oprao, očistio i razbistrio mračne bujice našega života, prljavu vodu našega svijeta. On koji je bez grijeha, staje u red s grešnicima, kako bi na svoja leđa prihvatio naš grijeh.

Pročitaj više

Sveta Marija Bogorodica (1. 1. 2017.)

Slavimo svetkovinu Svete Marije Bogorodice.

Naša vjera da je Marija doista Bogorodica, da je rodila Boga – Sina Božjega –, govori o Bogu koji je odlučio doći kao Bog, ne kao neki izvanredan čovjek, ne po posredniku, nego osobno. Sam Bog dolazi i uzima pravo ljudsko tijelo, pa u njemu prepoznajemo i Boga i čovjeka. U Djetešcu koje promatramo u jaslicama Bog nas blagoslivlja svojom prisutnošću.
U prvom čitanju Svetkovine Svete Marije Bogorodice nalazimo starozavjetni svećenički blagoslov kojim su židovski svećenici na velike blagdane blagoslivljali narod. Blagoslov se sastoji od tri paralelna retka kod kojih se prvi stih sastoji od zaziva Gospodina i zapravo moli za njegovu blizinu i prisutnost. Pritom je nad narod triput zazvano sveto Božje ime. To je ono ime koje obično izgovaramo Jahve, a bilo je objavljeno Mojsiju pred gorućim grmom. Židovska i kršćanska predaja oduvijek izbjegava izgovaranje toga imena u molitvama, pa ga i u ovom današnjem čitanju zamjenjuje naslov Gospodin. Važno je međutim znati da je tu prisutno upravo ono osobno Božje ime koje izriče prije svega da on jest, ali i da je bio i da će uvijek biti. On je bio, jest i bit će uz nas.
To je molitva ovoga blagoslova koji triput zaziva sveto ime Božje tražeći najprije njegov blagoslov. U Starom zavjetu blagoslov donosi snagu, plodnost, puninu. Ovdje svećenik moli da uvijek prisutni Gospodin ispuni čovjeka prije svega svojom prisutnošću. Zato je s time i povezana molitva da Gospodin čuva narod i svakoga pojedinca u njemu. Gospodin čuva, stražari nad narodom, poput stražara koji dan i noć bdije da neprijatelj ne bi mogao ući u grad.
Drugi zaziv Božjega svetog imena povezan je s molitvom da on svojim licem obasja narod. To je još snažnija molitva za njegovu prisutnost. Samo je Mojsije imao povlasticu da stupi u Božju prisutnost i da ga gleda licem u lice. Nakon toga njegovo je lice isijavalo božansko svjetlo. Ovaj blagoslov za cijeli narod moli ovu povlasticu. Biti obasjan Božjim licem znači uživati u njegovoj prisutnosti koja čovjeku omogućava da upozna Boga. Budući da prema starozavjetnom uvjerenju čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati, odmah se moli za milost. Samo nošeni njegovom milošću možemo uživati u njegovoj punoj prisutnosti.
Konačno, treći zaziv Božjega svetog imena povezan je s molitvom da on svrati svoj pogled na narod. Narod je već bio iskusio snagu Božjega pogleda. On je pogledao i vidio njihove nevolje u Egiptu, pa ih je izbavio. Sada on ponovno gleda i vidi naše nevolje i potrebe. I izbavlja. Zato, polazeći od svih naših teškoća i nevolja, blagoslov završava molitvom za mir. Hebrejska riječ šalom znači i mir, ali i puninu dobara. To je ispunjenje blagoslova.
U evanđelju je za Mariju rečeno da je sve te događaje prebirala u svom srcu, a zasigurno je i blagoslivljala svoga Sina. Doista, u židovstvu je prisutan obred kojim roditelji blagoslivlju svoju djecu.
U tom blagoslovu sinovima se želi da im Bog učini kako je učinio rodozačetnicima izraelskih plemena, Efrajimu i Manašeu, a kćerima se želi da im učini kako je učinio pramajkama Izraela, Sari, Rebeki, Raheli i Lei.
Tim se blagoslovom podsjeća na starozavjetna obećanja, a blagoslov završava svećeničkim blagoslovom iz prvoga čitanja. Roditeljski blagoslov jedina je prilika u židovstvu kad ovaj svečani blagoslov nije pridržan svećenicima.
Neka i nad svakim od nas, kao nad Božjim djetetom, bude zazvan trostruki blagoslov Božjega imena. Uživajmo u njegovoj prisutnosti, zaštiti i punini dobara.
I dajmo drugima da osjete njegovu blizinu te im pomozimo da uživaju u njegovoj prisutnosti, zaštiti i punini dobara!

fra Darko Tepert OFM

(Preuzeto dozvolom autora)

Božić 2016

jaslice_2016_kaptol9

»Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima.« Ove riječi kojima započinje današnje drugo čitanje podsjećaju na veličanstvenu povijest Božje objave u njegovu Izabranom narodu. Dovoljno je samo sjetiti se Händelova Mesije. Volim odslušati prvi dio toga oratorija dok čekam polnoćku. Ondje su najprije preuzete Izaijine riječi: »’Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana’… Glas viče: ‘Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek’ se povisi svaka dolina, nek’ se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno nek’ se poravna, strmine nek’ postanu ravni. Otkrit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila’« (Iz 40,1-5).
Oratorij dalje preuzima riječi proroka Hagaja: »Ovako govori Gospodin nad vojskama: ‘Zamalo, i ja ću potresti nebesa i zemlju, i more i kopno. Potrest ću sve narode da dođe blago svih naroda’« (Hag 2,6-7).
Slično je i dalje u riječima proroka Malahije: »Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev. Očistit će sve sinove Levijeve da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti« (Mal 3,1-3).
Sve su to velike proročke riječi koje govore o snažnom Božjem zahvatu u povijesti naroda. Bog se objavljuje kao moćan i pravedan, te nema te sile koja bi ga mogla nadjačati.
Händelov Mesija donosi potom tekstove nešto drukčijeg tona. Vraća se opet proroku Izaiji koji govori: »Evo, začet će dejvica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel – S nama Bog!« (Iz 7,14). Slijedi još nekoliko Izaijinih proroštava koja govore o svjetlu koje će odagnati tamu i o narodima koji vide veliku svjetlost, oratorij završava niz proročkih tekstova Izaijinim riječima: »Dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni« (Iz 9,5).
Eto, tako je više puta i na više načina Bog nekoć govorio po prorocima. U Poslanici Hebrejima osjeća se napetost između ove izjave i nastavka rečenice koji glasi: »Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1,2). Nasuprot velikim riječima i djelima, najavi moći i slave, pred nas je stavljen Sin. Danas ga promatramo u jaslicama kao maleno dijete. To je »danas« koji se dogodio prije više od dvije tisuća godina, ali je to i ovaj naš »danas«.
To je onaj »danas« koji u Händelovom Mesiji započinje riječima Lukina evanđelja: »A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada« (Lk 2,8). Nema više spomena kraljeva ni hramskoga svetišta. Bog se objavljuje među pastirima.
Bog nam se daruje! Za nama su dani kad smo i mi spremali darove za svoje najbliže, za prijatelje i poznanike. Ponekad nam je teško birati darove jer ne znamo hoće li se onome drugome svidjeti, kako će ih primiti. Netko mi je jednom rekao: »Ne brini se! Izaberi dar za koji u srcu misliš da odgovara toj osobi. Tvoje je da daruješ, a na toj je osobi da se pobrine za primanje.«
Tako i Bog. On se pobrinuo za dar i to za dar za koji u srcu zna da je najprikladniji za ljudski rod. To je dar sebe sama. A na nama je da se pobrinemo za primanje.
Bog koji vlada svijetom, koji u vlasti ima živote svih ljudi, koji na svome dlanu drži cijeli svemir, postaje čovjekom! Ovdje bih naveo riječi koje je jučer na internetu podijelila jedna prijateljica:
»Bog čovjekom postaje!
Ne moćnikom, ne silnikom, ne intelektualcem kojem se klanjaju filozofi i svijet, nego djetetom u slamnatoj postelji, čovjekom i Bogom koji je donio nadu, naučio nas ljubiti, svojom nas smrću i križem otkupio.«
Nasuprot velikim najavama, Bog nam dolazi ranjiv i stavlja se u naše ruke, s povjerenjem u nas.
Zato je to, kako kaže ona prijateljica, najvažniji rođendan koji slavim. Ovo je rođendan Onoga koji me ljubi baš takva kakav jesam, ispod svih maski, ispod svih obzira, unatoč svim slabostima, grijesima i ranama.
Zato danas mogu reći: Sretan ti rođendan, Isuse moj! Ali mogu reći i: Sretan mi rođendan! I: Sretan rođendan svakome od vas!
Bog nam je dao poklon tako što se poklonio nama u malenom djetetu.
Ja ću se Bogu za rođendan pokušati pokloniti tako što ću mu pokloniti sebe. Kao što se u našoj hrvatskoj božićnoj pjesmi za Mariju kaže: »Dostojno se ona njemu poklanja.« Klanja mu se tako što mu se daruje.

fra Darko Tepert OFM

(Preuzeto s dozvolom autora)

Josip pravedni (4. nedjelja došašća – A)

joseph_d-702x336

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A
ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24,1-6; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Proteklih nekoliko nedjelja došašća odlomci iz evanđelja stavljali su pred nas lik Ivana Krstitelja, koji je uzor vrijedan divljenja. Ivan Krstitelj bio je i više nego prorok, veliki propovjednik, ali i isposnik čiji je način života veoma teško nasljedovati. Stoga, sve ako i nastojimo slušati i izvršavati Ivanov poziv na obraćenje i spremno čekati naviješteni dolazak Isusa Krista teško se možemo poistovjetiti s tako izuzetnim likom. Nismo svi nadareni i neustrašivi propovjednici niti na nam svima baš dobro stoji odjeća od devine dlake, a ni svačiji želudac nije gostoljubiv prema skakavcima i divljem medu. Uglavnom smo prosječne osobe složenih odnosa i promjenljivih emocija.

Možda nam zato današnje evanđelje stavlja pred oči jedan drugi veliki lik koji nas ne osvaja ni jednom jedinom rječju, nego svojom šutnjom, sumnjom, vjerom, kolebanjem i odvažnošću. Radi se o Josipu, Marijinu zaručniku, čija je uloga u Isusovu rođenju istodobno i sporedna i nezmjenjiva.

Ime Josip spominje se četiri puta u današnjem Evanđelju.

Prvi put Josip se spominje jednostavno kao čovjek s kojim je zaručena Isusova majka Marija, koja se našla  trudna po Duhu Svetomu prije nego što su njih dvoje započeli zajedno živjeti kao muž i žena. Time se želi jasno reći da Josip nije Isusov tjelesni otac.  Za bolje razumijevanje ove stiuacije treba reći i to da ovo prvo spominjanje Josipa u današnjem odlomku nije ujedno prvo spominjanje Josipa u Evanđelju po Mateju uopće. On je prethodno spomenut u Mt 1,16 na kraju Isusova rodosovlja, da bi se istaklo, kako Josip, premda nije njegov tjelesni otac, osigurava Isusu zakonito sinovstvo u ljudskom društvu.  Time je označena njegova uloga u otajstvu Kristova utjelovljenja, a u današnjem odlomku govori se o drami koja se pri tome odigravala u Josipovoj duši.

Drugi put Josip se naziva Marijinim mužem, pravednikom koji svoju trudnu ženu nije htio izvrgnuti sramoti, nego je  naumio da je potajice napusti. Radi se o veoma dramatičnoj situaciji koja potvrđuje kako je Josip  znao da on nije otac djeteta koje nosi njegova žena Marija, ali nije naravno znao ništa o začeću po Duhu Svetomu. Jedini  je njegov zaključak da je Marija, dok je bila s njime zaručena, učinila preljub za koji je po Zakonu propisana smrtna kazna. Josip je razapet između njegove očigledne ljubavi prema Mariji, boli koju mu je prouzrokavala njezina izvanbračna trudnoća i pravednosti koja nalaže da se onaj tko počini preljub kazni smrću. U takvoj situaciji Josip, koji u  ovom trenutku nije spreman primiti u svoj život ženu s tuđim djetetom, donosi jedinu drugu odluku koja spašava život. On će Mariju potajice napustiti i tako će u očima javnosti  koja misliti da Marija nosi njegovo dijete ispasti kao nepošten čovjek koji napušta svoju trudnu ženu. Ali Josip je spreman nositi na sebi tu krivnju, samo da spasi život Marije, a s njom i djeteta koje nosi. Ono što Josip još nije spreman već smo rekli: on nije spreman prihvatiti za ženu osobu s djetetom koje nije njegovo.

U trećem spominjanju Josipova imena događa se velika promjena. Josip sam po sebi i okružen pravilima društva u kojem živi ne može učiniti iskorak vjere kojom bi prihvatio dotada nečuveni događaj začeća po Duhu Svetomu. Stoga mu se u snu javlja anđeo Božji. San je legitimno pa čak i povlašteno stanje u kojem se Bog obraća čovjeku. Dok je budan, čovjek je ograničen mnogočime, a posebno ljudskimo obzirima. Njegovo ponašanje uvjetovano je onim što će tko vidjeti i reći. U tome smislu san je područje veće slobode, iskrenijeg izricanja osjećaja i želja, pa tako i stanje u kojem se lakše čuje što Bog progovara našemu srcu. U takvom stanju Josip dobiva anđeosku pouku koja ga poziva na slobodu od straha, objavljuje mu da je ono što je u Mariji začeto doista od Duha Svetoga. To osnažuje njegovu vjeru u Marijinu čestitost i hrani njihovu međusobnu ljubav. Josipu je dana i vlast da djetetu koje će Marija roditi dade ime što znači da Bog svoga Sina povjerava ljudskom Josipovu očinstvu.

Četvri put Josip se spominje kao probuđen čovjek koji vrši ono što mu je u snu naredio anđeo Gospodnji. San je doista sve ono što smo maloprije rekli: i područje slobode i stanje u kojem se bolje čuje Božji glas kao i želje vlastitoga srca. Ali uza sve to san je ipak pasivno stanje. Ako se ništa ne učini, san ostaje samo san.

Stoga se nerijetko događa da čovjeka probudi upravo san. Svi imamo to iskustvo da smo se probudili u snu, a kao vjernici u tome možemo prepoznati Božji prst. Upravo to dogodilo se sa svetim Josipm. On je htio u svoj život primiti i Mariju i njezino dijete, ali mu je zarobljenu ograničenošću osobnog iskustva, gologa razuma i očekivanja društva bilo potrebno da ga za ispravno djelovanje probudi san.

Zasigurno se u mnogim životnim situacijama možemo poistovjetiti s Josipom. U dubinu našega srca Bog nam govori što je ispravno i htjeli bismo to i učiniti, ali nas ljudske brige i buka svijeta smete i zarobi dotle da ne govorimo i činimo ono što bismo doista htjeli. Naš san je biti potpuno vjeran Bogu, abrahamovski mu vjerovati i nadati se protiv svake nade. Naš san je da u naš život uđe Marija s Isusom Božjim sinom začetom po Duhu Svetomu, jedinim Spasiteljem ljudskoga roda. Neka nas taj san probudi da tako doista i živimo.

Fra Domagoj Runje
(preuzeto s dozvolom sa stranice mir.hr)