Papina meditacija u Asizu

Asiz, (IKA) – Sveti Otac je svoje promišljanje tijekom ekumenske meditacije tijekom Međureligijskom susreta za mir u Asizu temeljio na Isusovim riječima iz Ivanova evanđelja “Žedan sam”. Žeđ je temeljna ljudska potreba i kad Isus kaže “Žedan sam” ne izražava samo svoju žeđ za vodom, već “prije svega žeđa za ljubavlju, elementom koji nije manje bitan za život. Žeđa za tim da nam dade žive vode svoje ljubavi, ali i da primi našu ljubav”, poručio je Papa a izvještava Hrvatski program Radio Vatikana.
Upozorio je na tragediju neuzvraćene ljubavi, “usahlog srca” koje ostavlja Boga, Izvor žive vode i zamjenjuje ga ispucanim kladencima što ne mogu zadržati vode (usp. Jer 2,13). I u Evanđelju smo svjedoci te tragedije kad se žednom Isusu nudi ocat – pokvareno vino.
Papa Franjo je upozorio kako je upravo stvarnost neuzvraćene ljubavi – ljubavi koja nije ljubljena – uzrujala sv. Franju Asiškog te se on iz ljubavi prema trpećem Gospodinu nije sramio vapiti i tugovati glasno. Ova težnja – nastavlja papa – treba biti i u našim srcima kad kontempliramo Krista Raspetoga, koji žeđa za ljubavlju. Upravo su riječi Krista Raspetoga “Žedan sam” potakle sv. Majku Tereziju da utaži njegovu žeđ služenjem najsiromašnijih među siromašnima.
“Gospodinova žeđ se taži našom samilosnom ljubavlju: tješimo ga kad se, u njegovo ime, sagnemo do drugoga koji trpi. Na dan suda blaženi će biti oni koji su dali piti žednima, učinili istinska djela ljubavi čovjeku u potrebi: ‘što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Mt 25,40)”, poručio je Papa.
Isusove riječi nas izazivaju – nastavlja Sveti Otac – traže mjesto u našim srcima i odgovor čitavim našim životom. U Isusovu “Žedan sam” možemo čuti glas patnika, skriveni vapaj nedužnih kojima se uskratilo svjetlo ovoga svijeta; žalosnu molbu siromašnih i najpotrebnijih mira. “Svi su oni braća i sestre Raspetoga, maleni u njegovu Kraljevstvu, ranjeni i ogoljeni dijelovi njegova tijela. Oni žeđaju, ali često im se daje gorki ocat odbacivanja kao i Isusu. Tko ih sluša? Tko se trudi odgovoriti im? Prečesto se susreću sa zaglušujućom tišinom ravnodušnosti, sebičnošću ojađenih jer ih se gnjavi, hladnoćom onih koji olako ušutkavaju njihov vapaj za pomoći, kao da mijenjaju televizijske kanale”.
“Pred Kristom Raspetim, ‘Božjom mudrošću i Božjom snagom’ (1 Kor 1,24), mi kršćani pozvani smo kontemplirati otajstvo ljubav. Kao učenici Raspetoga, pozvani smo biti “stabla života” što svijetu vraćaju kisik ljubavi. Iz Kristova boka na križu je potekla voda, simbol Duha koji daje život (usp. Iv 19,34); tako da iz nas, vjernika, može poteći suosjećanje svima koji danas žeđaju.”
Na kraju meditacije Sveti Otac je izrazio želju da nam Bog dade da, poput Marije uz Isusov križ, i mi budemo sjedinjeni s njim i bliski s patnicima. “Približavajući se ljudima koji žive kao da su raspeti, te ojačani ljubavlju Isusa Raspetoga i Uskrsloga, neka se naš sklad i zajedništvo još više prodube. ‘On je mir naš’ (Ef 2,14), on koji je došao naviještati mir onima blizu i onima daleko (usp. r. 17). Neka sve nas uzdrži u svojoj ljubavi te nas ujedini, da svi možemo biti ‘jedno’ (Iv 17,21) kao što on želi”, zaključio je papa Franjo.

(prenešeno IKA)

Proslava 800.-te obljetnice Porcijunkulskog oprosta i spomen 500.-te obljetnice diobe Prvoga franjevačkog reda

20160916_163339 por por1 por2 por3

Dva značajna franjevačka jubileja: 800. obljetnica Porcijunkulskoga oprosta i 500 godina od diobe Prvog franjevačkog reda obilježena su uz blagdan Rana sv. Franje, 16. i 17. rujna, okupljanjem pripadnika franjevačke obitelji u župi Uzvišenja sv. Križa u Zagrebu. Spomen skup franjevačkih obljetnica upriličilo je Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zamisao organizatora skupa bila je prvenstveno kroz dvodnevni program okupiti franjevke i franjevce svih ogranaka te spominjući se ovih obljetnica razmišljati o novim putovima zajedničkog hoda jednih k drugima i jednih s drugima. Jedan prilično veliki dio sudionika bili su odgajanici franjevačkih zajednica, od kojih se očekuje, da u budućnosti preuzmu odgovornosti u svojim franjevačkim zajednicama “prolazeći kroz pomirenje, osnaženi dijalogom i bratskim razabiranjem, što će dovesti, na novi način, do izbora i zajedničkog ostvarenja inicijativa evangelizacije”, kako stoji u pismu generalnih ministara povodom ovih jubileja. Također je cilj dvodnevnog susreta bio, progovoriti o povijesnim okolnostima i značaju Porcijunkulskog oprosta te diobi Reda, odnosno njezinim posljedicama i perspektivama.

Nakon uvodnih pozdrava predsjednice Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s. Kate Karadža i gvardijana u samostanu na Sigetu, fra Rajka Gelemanovića u prvom izlaganju je fra Rozo Brkić (OFM) prikazao povijesne okolnosti u kojima je sv. Franjo izmolio Porcijunkulski oprost ali i kasniji razvoj koji je donio napetosti oko ovoga Oprosta. Govoreći o ovoj temi istaknuo velikog zaljubljenika u franjevaštvo, protestanta Paula Sabatiera, koji je u prvom svom životopisu o Franji Asiškom (1893.) osporio vjerodostojnost Porcijunkulskog oprosta. Nakon čitanja “Rasprave o Porcijunkulskome oprostu” fra Franje Bartolija iz 1335., prvog tiskanog djela o franjevaštvu, Paul Sabatier je postao jedan od najvećih podržavatelja Oprosta. Fra Rozo Brkić je također naglasio, da se u novoizišloj knjizi “Porcijunkulski oprost” u izdanju biblioteke “Brat Franjo” nalaze ovi i drugi dokumenti koji svjedoče o autentičnosti ovoga Oprosta. Na njegovo izlaganje se nadovezao fra Zvonimir Brusač (TOR), koji je prikazao značenje i duhovnost ovoga Oprosta. Za njega je traženje Oprosta plod Franjinog duhovnog puta i poslanja a to je ujedno i središnji sadržaj propovijedanja sv. Franje, odnosno poziv na obraćenje i pokoru. Sam se Franjo nazvao najvećim grešnikom te je započeo s pokorničkim načinom života. U tom se smislu može pratiti kontinuitet od njegova osobnog iskustva Božjeg milosrđa preko poslanja braće, da propovijedaju pokoru u svjetlu obraćenja, do njegove želje, sve ljude uvesti u raj.

Drugi dio prvog dana skupa posvećen je događaju iz 1517. kada je Prvi franjevački red podijeljen na opservante i konventualce. Fra Josip Sopta (OFM) je pokušao objasniti specifičnost reformskih strujanja unutar franjevačkog reda. Naglasio je važnost bule pape Leona X. “Ite vos” iz te iste godine, koja je trebala biti bula jedinstva te kao takva uspostaviti jedinstvo svih reformskih struja unutar franjevačkog reda ali je postala bulom diobe. Fra Ljudevit Maračić (OFMConv) je pojasnio okolnosti pod kojima konventualci nisu htjeli prihvatiti pokušaje sjedinjenja s ostalim strujama unutar fraanjevačkog reda. Sveta Stolica je uredila njihove odnose s Redom Manje braće bulom “Omnipotens Deus”.
Govoreći o posljedicama diobe i perspektivama za budućnost franjevačke karizme, s. Natalija Palac (SSFCR), apostrofirala je “bujanje” franjevačkog stabla nakon diobe Reda, i to najviše u opservantizmu, iz kojeg su nastali mnogi ogranci poput reformata, diskalceata, rekolekta i kapucina. Ništa manje podjela nije bilo unutar Trećeg samostanskog reda svetoga Franje osobito kad je riječ o nastanku mnogih kongregacija redovnica. Gotovo četiri stoljeća “komadanja” Reda zaustavila je bula pape Leona XIII. “Felicitate quadam” iz 1897. koja je ujedinila opservantske ogranke u Red Manje braće. “Franjevačka obitelj je poput stare masline koja još uvijek daje nove plodove i ulje ljekovito za mnoge rane današnje”, zaključila je s. Natalija Palac, naglašavajući potrebu duhovnosti dijaloga i sveti nemir kao smjer u kojem bi franjevci trebali danas ići. Prvi dan trajanja skupa završio je brat Stjepan Lice (OFS), koji je govorio o perspektivama u življenju franjevačke karizme. Citirajući sv. Franju koji je često plakao, iz jednog jedinog razloga, jer Ljubav nije ljubljena, predočio je, posvjestio i potaknuo sve slušatelje, da u svakodnevnom životu prepoznaju situacije u kojima bi kao franjevci trebali pokazivati više sućuti za braću i sestre s kojima živimo. Brat Stjepan Lice je zaključio, da je franjevačka povijest povijest radosnog služenja Bogu i ljudima.
Drugi dan skupa počeo je pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio fra Ante Vučković, a nakon ispovijedi uslijedilo je euharistijsko slavlje, koje je predvodio sisački biskup, mons. Vlado Košić, član Franjevačkog svjetovnog reda. U homiliji biskup je upitao franjevce što u Godini milosrđa donose Gospodinu moleći oprost za počinjene grijehe. “Je li to grijeh nejedinstva – pri čemu ne mislim na bogatstvo redova i franjevačkih karizmi nego na duhovnu odijeljenost od svoje osobito najpotrebnije braće i sestara? Je li to naš bijeg od odgovornosti za sve stvoreno? Je li to naše uzvisivanje i odbacivanje poniznosti i siromaštva, kao temeljnog stava Asiškog sveca pred Bogom, Crkvom i ljudima?”, poručio je biskup Košić i naglasio da franjevci na ovim prostorima dugi niz stoljeća nose križ cijelog hrvatskoga naroda, koji je dao mnoge znane i neznane svece iz franjevačkih redova.

Nakon popodnevne pauze, skup je nastavljen glazbenim programom u kojem je fra Miroslav Petrac (OFM) izveo dvije svoje pjesme, nakon čega je odigrana predstava “Mirotvorac u Bolonji”, prema djelu fra Bernardina Škunce. Na kraju skupa okupljenima je podijeljen simbol poslanja.

Fra Siniša Pucić

 

Završni govor pape Franje na Međureligijskom susretu za mir u Asizu

Papa Franjo održao je završni govor na Međureligijskom susretu za mir, u ponedjeljak poslijepodne na Trgu sv. Franje, u Asizu.

U nastavku, cjeloviti tekst govora:

Vaša Svetosti, cijenjeni predstavnici Crkava, Kršćanskih zajednica i religija, draga braćo i sestre. Toplo vas pozdravljam s velikim štovanjem i zahvaljujem vam na prisutnosti. Zahvaljujem Zajednici sv. Egidija, biskupiji u Asizu, i franjevačkim obiteljima na pripremi ovog dana molitve. Došli smo u Asiz kao hodočasnici u potrazi za mirom. Nosimo u sebi očekivanja i brige mnogih naroda i osoba. Žedni smo mira, željni svjedočiti mir, potrebni molitve za mir, jer mir je Božji dar, a na nama je da svakoga dana zazivamo, prihvaćamo i gradimo mir, s njegovom pomoći.

“Blago mirotvorcima” (Matej 5,9). Mnogi od vas su prošli daleki put do ovog blagoslovljenoj mjesta. Izaći, krenuti na put, naći se, zauzeti se za mir: to nisu samo pokreti tijela, već pokreti duše, to su konkretni duhovni odgovori za nadvladavanje zatvorenosti, otvarajući se Bogu i braći. Bog to od nas traži, potičući nas da se suočimo s velikom bolešću našeg vremena: s ravnodušnošću: to je virus koji paralizira, čini nas nepokretnima i bezosjećajnima, poput bolesti napada središte vjerskog života, stvarajući novi, tužni oblik poganstva: poganstvo ravnodušnosti.

Ne smijemo biti ravnodušni. Danas svijet žarko žeđa za mirom. U mnogim se zemljama trpi zbog ratova, koji često i zaboravljeni uvijek uzrokuju patnju i siromaštvo. Na otoku Lesbo, s dragim Ekumenskim patrijarhom Bartolomejom, vidjeli smo bol rata u očima prognanika, nevolje naroda žednih mira. Mislim na obitelji, čiji je život razoren, na djecu koja u životu nisu upoznala ništa osim nasilja, na starije, prisiljene napustiti svoje zemlje: svi oni žarko žeđaju za mirom. Ne želimo da ove tragedije padnu u zaborav. Želimo zajedno dati glas svima koji trpe, koji nemaju glasa, niti ih itko sluša. Oni često bolje od moćnika znaju da niti jedan rat nema budućnost, i da nasilje oružja uništava radost života.

Mi nemamo oružja, no vjerujemo u blagu i poniznu snagu molitve. Danas je žeđ za mirom postala zaziv Bogu, da prestanu ratovi, terorizam i nasilje. U Asizu zazivamo mir, ne samo kao protest protiv rata, niti “rezultat pregovora, političkih kompromisa ili ekonomskih trgovina. To je rezultat molitve“ (Ivan Pavao II., Govor, Bazilika Sv. Marije od Anđela, 27. listopada 1986.). Tražimo u Bogu, izvoru zajedništva, bistru vodu mira za kojim žeđa čovječanstvo: ona ne može izvirati u pustinjama ponosa i interesa, u suhim zemljama zarade pod svaku cijenu i trgovine oružjem.

Naše vjerske tradicije su različite. No razlike nisu za nas motiv za sukob, polemiku ili hladno odstojanje. Danas nismo molili jedni protiv drugih, kako se na žalost ponekad u povijesti događalo.

Bez sinkretizma i bez relativizma, molili smo jedni pokraj drugih, jedni za druge. Sveti Ivan Pavao II. na ovom istom mjestu je rekao: “Možda nikada u povijesti čovječanstva nije postala tako jasna unutarnja povezanost autentičnog vjerskog stava i velikog dobra mira”, (Ivan Pavao II., Govor, Trg bazilike sv. Franje, 27. listopada 1986.).

Nastavljamo put započet prije 30. godina u Asizu, gradu živog sjećanja na sv. Franju, Božjeg čovjeka i čovjeka mira, “mi još jednom, ovdje okupljeni, potvrđujemo da tko koristi religiju kako bi poticao nasilje proturječi autentičnom i dubokom nadahnuću religije” (Ivan Pavao II., Govor predstavnicima religija u Asizu, 24. siječnja 2002.), i da „bilo koji oblik nasilja ne predstavlja pravu prirodu religije, već ju izvrće i pridonosi njenom uništenju” (Benedikt XVI., Govor na danu razmatranja, dijaloga i molitve za mir i pravednost u svijetu, Asiz, 27. listopada 2011.). Neumorno ponavljajmo da Božje ime nikada ne može opravdati nasilje. Samo je mir svet! Samo je mir svet, a ne rat!

Danas smo molili za sveti dar mira. Molili smo da se savjesti zauzmu u zaštiti svetosti ljudskoga života, u promicanju mira među narodima, u očuvanju stvorenog svijeta, našeg zajedničkog doma. Molitva i konkretna suradnja pomažu da ne ostanemo zarobljeni u logikama sukoba, i odbijemo buntovne stavove onih koji su kadri samo protestirati i ljutiti se.

Molitva i želja za suradnjom zalažu se za pravi a ne prividni mir: to nije zatišje onih koji izbjegavaju teškoće i okreću se na drugu stranu, ako se njegove interese ne dira. To nije cinizam onih koji peru ruke nad problemima koji ih se ne tiču, to nije ni virtualni pristup onih koji sude sve i sva putem kompjuterske tipkovnice, očiju zatvorenih za potrebe braće, ruku koje se neće uprljati za one u potrebi. Naš put je – uroniti u situacije i dati prvo mjesto patniku, preuzeti sukobe i ozdraviti ih iznutra, dosljedno kročiti putem dobra, odbijajući prečice zla, uz pomoć Boga i dobre volje strpljivo krenuti u mirovne procese.

Mir, nit nade koja spaja nebo i zemlju, riječ tako jednostavna i teška istovremeno. Mir znači Oprost, koji se kao plod obraćenja i molitve rađa iznutra, i u Božje ime omogućava ozdravljenje rana prošlosti. Mir znači prihvaćanje, raspoloživost za dijalog, nadvladavanje zatvorenosti – koje nisu strategija sigurnosti, već mostovi nad prazninom. Mir znači suradnju, živu i konkretnu razmjenu s drugim, koji je za mene dar, a ne problem, brat s kojim mogu pokušati izgraditi bolji svijet. Mir znači učenje: poziv na svakodnevno usvajanje teškog umijeća zajedništva, kulture susreta, čisteći savjest od svake napasti nasilja i krutosti, suprotne Božjem imenu i dostojanstvu.

Mi, zajedno i u miru na ovom mjestu, vjerujemo i nadamo se bratskom svijetu. Želimo da se svugdje muškarci i žene različitih religija složno ujedine, posebno tamo gdje vladaju sukobi. Naša je budućnost zajednički život. Zato smo pozvani osloboditi se teških bremena nepovjerenja, fundamentalizama i mržnje. Neka vjernici budu graditelji mira, zazivanjem Boga i djelovanjem za čovjeka! A mi, kao vjerski vođe, moramo biti čvrsti mostovi dijaloga, kreativni posrednici mira. Obraćamo se i onima koji imaju najveću odgovornost u služenju narodima, Vođama naroda, neka se ne umore u traženju i promicanju puteva mira, gledajući onkraj pojedinih privremenih interesa: neka ne ostanu gluhi na Božji apel savjestima, na krik mira siromašnih i na dobra očekivanja mladih generacija. Ovdje je prije trideset godina Sveti Ivan Pavao II. rekao: “Mir je gradilište otvoreno svima, ne samo stručnjacima, mudrima i stratezima. Mir je odgovornost sviju” (Govor na Trgu Bazilike sv. Franje, 27. listopada 1986.). Braćo i sestre, prihvatimo ovu odgovornost, potvrdimo danas da prihvaćamo, zajedno, biti graditelji mira kojeg Bog želi, a za kojim čovječanstvo žeđa.

Izvor: Vatikanski radio

Budi crkvica Marije Anđeoske

(pred crkvicom Marije Anđeoske u Asizu – Porcijunkulom, kolijevkom franjevaštva)

Budi crkvica Marije Anđeoske.
Kroza sve dane otkrivaj os svijeta: Evanđelje.
Evanđeljem darivaj ovaj svijet.

Budi čovjek uz kojeg će se svatko prepoznati prihvaćenim.
Uz kojeg će svatko iskusiti što znači biti brat.
I da su u iskustvu bratstva sadržani odgovori na sva pitanja svijeta.

Budi prebivalište Božje.
Smjerno prosvjetljuj srca svjetlom Božje ljubavi.
Blago i hrabro svjedoči o milostima kojima Bog pohađa čovjeka.

Budi mjesto umnožavanja svakog dobra: osobito mira.
Mjesto oprosta, potpunog oprosta do zaborava.
Mjesto na kojem život može početi ispočetka.

Budi čovjek uz kojeg će svatko moći dotaknuti svoju dušu.
Uz kojeg će svatko moći dotaknuti i razumjeti dušu drugoga.
I neka ti duša uvijek bude rječita.

Budi čovjek dobre volje.
Mjesto prijelaza iz ropstva u slobodu: iz smrti u život.
Mjesto polaska ususret.

Budi Porcijunkula.
Budi komadić Božje blizine.
Komadić raja: zagrljaj zemlje i neba.

(Stjepan Lice, OFS)

Spomen franjevačkih obljetnica

Zagreb – 16. i 17. rujna – crkva sv. Križa, Siget

Velika franjevačka obitelj, u svijetu i u regiji, ove godine komemorira dva značajna franjevačka jubileja, pa i naše Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine u tom smislu priređuje zajednički susret/spomen, 16. i 17. rujna ove godine pri franjevačkoj crkvi i samostanu Sv. Križa u zagrebačkom Sigetu, Novi Zagreb.

Radi se o proslavi 800. obljetnice Asiškog oprosta tzv. Porcijunkulski oprost i spomenu 500. obljetnice diobe Prvoga franjevačkog reda. Vijeće franjevačkih zajednica odlučilo je da ta zajednička komemoracija bude pri Franjevačkom samostanu i crkvi sv. Križa u Sigetu, Novi Zagreb, i to u petak, 16. rujna 2016. popodne i subotu, 17. rujna većim dijelom dana.

U petak, 16. rujna popodne, s početkom u 16.30, predviđen je studijski skup na obje teme.

U subotu, 17. rujna dopodne, s početkom u 9.30 sati, predviđen je molitveno-liturgijski susret s pokorničkim slavljem, koje će predvoditi fra Ante Vučković i euharistijskim slavljem, koje će predslaviti biskup Vlado Košić. Nakon predaha u 14 sati predviđen je dramski dijalog na temu Franjina mirotvorstva, prema romanu fra Bernardina Škunce, u izvedbi dvojice vrsnih kazališnih glumaca i pedagoga, Ivan Ševo i kolega. Na kraju se dvodnevni susret završava duhovno-molitvenim skupom s obredom poslanja i razlaza. 

(preuzeto: http://www.ssf.hr/?gid=7&aid=2515)

Program

kontakt župe sv. Križa / Siget – Novi Zagreb

Gospa od anđela - Porcijunkula

Sveti Franjo i Porcijunkula – u perspektivi hoda na putu obraćenja

O Porcijunkuli

Porcijunkula ili Sveta Marija Anđeoska je crkva nadomak Asiza u italijanskoj pokrajini Umbriji te jedno od najvažnijih mjesta Franjevačkog reda. Franjini životopisci opisuju Porcijunkulu kao mjesto, koje je sv. Franjo posebno volio te čiji mu je službeni naziv – Sveta Marija od Anđela bio posebno drag. Siromaštvo kapelice izražavalo je njeno ime; bila je na osami, u tišini, blizu bolnice za gubavce, za koje je skrbio. Ovu crkvicu, koja je bila posvećena Majci Božjoj, Franjo je dobio od opata sv. Benedikta od gore Subasia blizu Asiza (usp. Mala oporuka iz Seine 55.1774). U nju je navraćao i prije svoga obraćenja te je u njoj otkrio „…put savršenstva po duhu evanđeoske istine…“ (usp. Legenda minor svetog Bonaventure II,1.1339). Nakon što je Franjo popravio kapelice sv. Damjana i sv. Petra od Trna na red je došla i Porcijunkula. Od ove malene crkvice Franjo je načinio sjedište svoga Reda.
Pisac prvog životopisa sv. Franje piše o Franjinu odnosu prema Porcijunkuli: “Iako je u svakom zemaljskom boravištu spoznavao stvari nebeskoga kraljevstva i vjerovao da se milost Božja na svakome mjestu daje Božjim izabranicima, ipak je crkvu svete Marije u Porcijunkuli doživio kao mjesto koje većma obiluje milošću.” (usp. Prvi životopis sv. Franje, 106). Franjo je želio je da se kapituli održavaju kod Svete Marije Porcijunkulske. (usp. Nepotvrđeno pravilo 18,50). Braći je govorio, da nikada ne napuste ovo mjesto (usp. Prvi životopis Tome Ćelanskoga 106.503). Sam je u njoj želio umrijeti i biti pokopan ali je narod zatražio da se njegovo tijelo prenese u grad Asiz (usp. Jordan iz Giana 50.2377). U Porcijunkuli je sveti Franjo preminuo 3. listopada 1226. preporučivši kapelicu vjernoj zaštiti i skrbi svoje braće.

Porcijunkulska kapela se prvi put spominje u jednom dokumentu iz 1045., koji se danas čuva u arhivu katedrale svetoga Rufina u Asizu. Izvorno je ona mogla biti sagrađena već u 4. stoljeću od eremita, koji su čuvali relikvije Djevice Marije. Iskopine u kripti svjedoče o prisutnosti jedne monaške zajednice iz 7./8. stoljeća. Gradnja sadašnje bazilike započela je 1569. godine upravo zbog toga što su fratri htjeli zaštititi malenu crkvicu. Ona se danas nalazi unutar velike trobrodne bazilike Svete Marije Anđeoske, čija je unutrašnjost ukrašena djelima brojnih poznatih autora iz različitih vremenskih razdoblja. Bazilika je građena po nalogu pape Pija V. od 1569.-1679. Papa Pio X. uzdiže tu bazilika na čast papinske bazilike nazivajući je “Majka i Glava svih crkava Franjevačkog reda.” U ovoj bazilici žive i djeluju redovnici Reda Male Braće Leonove Unije (tzv. franjevci opservanti), koji uz brojne pastoralne aktivnosti privlače velik broj ljudi, napose mladih, u tu kolijevku franjevačkog reda. Posebno su poznate procesije uz molitvu Marijine krunice subotom uvečer koja okuplja velik broj lokalnih vjernika, hodočasnika ali i turista znatiželjnika.
Kako je sv. Franjo dobio Porcijunkulski oprost
Jedne noći godine Gospodnje 1216. Franjo bijaše uronjen u molitvu u crkvici Porcijunkule kraj Asiza, kad, iznenada obasja crkvicu presjajna svjetlost i Franjo opazi iznad oltara Krista zaodjevenog u svjetlost a s desne mu njegovu Presvetu Majku okružene mnoštvom anđela. Franjo se u šutnji pokloni svom Gospodinu licem do zemlje.
Upitaše ga tada što bi želio za spasenje duša. Franjin odgovor bijaše neposredan: O presveti Gospodine, iako sam bijednik i grešnik, molim te, udijeli velikodušno svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede potpuni oprost svih grijeha.
Mnogjo tražiš, brate Franjo – odgovori mu Gospodin – ali zaslužuješ velike stvari pa ćeš ih i imati. Prihvaćam tvoju molbu, ali pod uvjetom da ovaj oprost u moje ime tražiš od moga Namjesnika na zemlji.
Franjo se odmah pojavi pred Vrhovnim svećenikom Honorijem III koji se onih dana nalazio u Peruđi i s priprostošću mu ispripovjedi viđenje. Papa ga pažljivo sasluša i nakon poneke poteškoće dade svoje odobrenje. Nato ga upita: Koliko godina oprosta tražiš? Sv. Franjo prihvativši odgovori: Sveti Oče, ja ne tražim godine, nego duše.
I sretan se uputi k vratima, ali vrhovni ga svećenik pozva: Ne želiš nijedan dokument? A Franjo odvrati: Sveti Oče, vaša riječ mi je dovoljna. Ako je ovaj oprost Božje djelo, on će se pobrinuti da ga objavi. Ne želim ikakav dokument; list neka bude Presveta Djevica Marija, Krist bilježnik, a anđeli svjedoci. I koji dan kasnije, zajedno s umbrijskim biskupima i okupljenim narodom, reče kroz suze: Braćo moja, sve vas želim poslati u Raj! (Franjevački izvori)
Od tada je Porcijunkula postala hodočasničkim mjestom. Papa Siksto IV. proširio je ovaj oprost 1480. na sve crkve Fanjevačkog reda. Potpuni oprost od vremenitih kazni može se odnedavno dobiti na dan Svete Marije Anđeoske ili Porcijunkule (2. kolovoza) u svim bazilikama svetištima i župnim crkvama na svijetu. Osoba koja želi dobiti oprost mora ispunjavati slijedeće zahtjeve: pohoditi crkvu; izmoliti “Oče naš” i “Vjerovanje”; pristupiti sakramentu pokore; pričestiti se; moliti na nakanu Svetoga Oca.

Uz 800-tu obljetnicu Porcijunkulskog oprosta

Papa Ivan Pavao II., u Buli najave Velikoga jubileja 2000. Incarnationis mysterium, ističe uvjerenje Crkve da »oprost, koji Bog besplatno daje, ima za cilj stvarnu promjenu života, postupno isključivanje nutarnjega zla i obnovu vlastitoga života« (br. 9). Moliti za dobivanje oprosta, pojašnjava sv. Ivan Pavao II., znači ući u duhovno zajedništvo Crkve, u riznicu duhovnih dobara koje ona čuva po zaslugama svetih i svih onih koji iza sebe ostavljaju izobilje ljubavi, snagu dragocjenoga trpljenja i primjer istinskoga života. Zato oprost rasvjetljuje potrebu trajnoga obraćenja. On usmjerava naš hod jednih prema drugima ali I onaj prema vječnosti u okrilju zajedništva nebeske i zemaljske Crkve.
Fra Michael Perry, general Reda manje braće, prigodom slavlja Porcijunkulskog oprosta 2014. rekao je za Radio Vatikan, da kod ovog oprosta u prvom planu uvijek stoji bezgranična ljubav Božja, njegovo milosrđe te Bog koji ne prestaje pozivati nas na zajedništvo s Njim, jednih s drugima, i sa svime stvorenim. Također je naglasio da smo pozvani, poput Krista, postati službenici pomirenja, Kristova milosrđa i mira za cijeli svijet (Radio Vatikan 2. kolovoza 2014).
U ovoj godini milosrđa te povodom 800-te obljetnice Porcijunkulskog oprosta i Sveti Otac će pohoditi Porcijunkulsku kapelicu 4. kolovoza 2016. Poći u susret velikom daru Božjega milosrđa i ljubavi obasuti neizmjernošću ovoga dara te hoditi putem trajnog obraćenja – vraćanja k jedinom izvoru Kristu i življenju Evanđelja u našem vremenu i prostoru – poziv je, koji nedvojbeno dodiruje dubine mnogih srdaca u ovoj jubilejskog godini oprosta. Već dotaknuti ljepotom darivanja i primanja opraštanja nosimo ju radosna srca jedni drugima oblikujući novo lice zemlje.

s. Vinka Bešlić