Projekt „CRO Laudato si’ ‒ o brizi za naš dom“

Projekt „CRO Laudato si’ ‒ o brizi za naš dom“ odobrilo je Hrvatsko katoličko sveučilište (HKS) kao dio svog plana i djelovanja. Ono ga provodi u suradnji s nacionalnim bratstvima Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevačke mladeži u Hrvatskoj. Započeo je 10. prosinca 2019., a trajat će do kraja studenog ili početka prosinca 2020. Voditelj projekta je dr. sc. Zoran Turza, docent na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, u suradnji s članovima projektnog tima u kojem su stručnjaci s HKS-a, s nekoliko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i drugi. Glavna projektna platforma je Facebook stranica „CRO Laudato si’“, pokrenuta na početku projekta, 10. prosinca;  ta je stranica 5. ožujka dosegla je broj od 1500 prijatelja, a potkraj ožujka pratilo ju je 1644 osobe.

Ciljevi

Ovaj projekt, na tragu enciklike pape Franje „Laudato si’ ‒ O brizi za zajednički dom“ (2015.) kao i crkvenog nauka njegovih prethodnika, ima za cilj potaknuti sudionike projekta, ali i širu javnost, na usvajanje novih životnih navika, promicati „cjelovitu ekologiju“ i zagovarati „ekološko obraćenje“, utemeljeno na kršćanskoj antropologiji. Nadahnjuje se i primjeron sv. Franje Asiškog koji je, živeći stvarnost novog života u Kristu, ”vidio” već sada uključenost svih stvorenja u Božji plan spasenja. Osim toga projekt se vodi načelom povezanosti ekološke krize s moralnom krizom čovjeka i načelom da briga za okoliš uvijek podrazumijeva i brigu za dostojanstvo svake ljudske osobe. Stavljajući u središte života tehnički i ekonomski napredak, suvremeni se čovjek izložio opasnosti nepoštivanja dostojanstva ljudske osobe i stvorenoga svijeta. Briga za okoliš podrazumijeva ljubav prema Bogu i brigu za ljude.

Pročitaj više

Susret gvardijanâ u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša

U samostanu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, sjedištu Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, održan je 2. i 3. ožujka 2019. pod vodstvom provincijala fra Ive Martinovića godišnji susret gvardijanâ i članova provincijske uprave. Susret je važan za život Provincije jer pruža priliku za upoznavanje sadašnjega redovničkog života u samostanima i jer omogućuje realan uvid u život i djelovanje cijele Provincije, rekao je provincijal u uvodu. Sudjelovali su dvanaestorica gvardijana i svi članovi uprave.
Prijepodne prvoga dana bilo je posvećeno trajnoj formaciji. Fra Josip Blažević, OFMConv, provincijal franjevaca konventualaca, održao je predavanje o djelu sv. Bonaventure „Put duha k Bogu“ i njegovoj aktualnosti u današnjem traženju autentičnoga duhovnog iskustva, a nakon predavanja bila je prilika za razgovor s predavačem. On je u kontekstu predavanja podsjetio kako „prva i glavna dužnost svih redovnika„ treba biti „kontemplacija božanskih stvari i neprekidna sjedinjenost s Bogom u molitvi“ (kan. 663) te kako se „bez molitve gase nadnaravni motivi redovničkog života“ (fra Kajetan Esser). U nastavku se na temelju predavanja razgovaralo na temu „Zajednička molitva u našim bratstvima: stanje, oblici, mogućnosti rasta“.
U drugom su dijelu susreta, nakon provincijalova prikaza aktualnosti iz života Provincije, gvardijani iznijeli godišnja izvješća iz svojih samostana, poslana Provincijalatu, u kojima se govori o životu braće i bratstava, vođenju bratstava, djelima apostolata, ekonomskom stanju na kraju kalendarske godine, o važnim događajima u prošloj godini te o planovima za skoru budućnost.
Na susretu je predstavljena nova mrežna stranica Provincije www.franjevcitrecoredci.hr. Fra Branko Janjić, administrator stranice, prikazao je njezin koncept i tehničke mogućnosti, a fra Mirko Mišković, jedan od urednika, njezine nove rubrike i podrubrike te mogućnosti rasta i dopunjavanja stranice. S mrežne stranice Provincije može se posjetiti i njezina stranica na Facebooku i njezin youtube kanal.
Na kraju susreta provincijski ekonom fra Branko Lovrić iznio je aktualnosti s područja provincijske ekonomije, a zatim se svima završnom riječju obratio provincijal fra Ivo Martinović ističući važnost susreta ne samo za razmjenu informacija nego i za trajnu formaciju i rast u zajedništvu.

fra Zvonimir Brusač

Kreposti svakog ljudskog bića

SOLLEMNITAS SANCTAE CLARAE ASSISTENSIS 2019

Litterae Ministri Generalis Ordinis Fratrum Minorum


 

Drage sestre,

Gospodin vam dao mir!

Iz godine u godinu, liturgijsko slavlje naše sestre i majke Klare Asiške daje nam mogućnost da nastavimo dijalog među nama, proširujući i produbljujući mu sadržaj. Pismo koje vam pišem želi biti trenutak tog bratskog dijaloga, smatrajući vas aktivnim sudionicama, znajući koliko su za mene, i za sve vas drage sestre, dragocjena vaša promišljanja, prijedlozi i poticaji: oni nam pomažu da se usredotočimo na bitno i esencijalno u Božjem pozivu u Crkvi.

Posvećujem dijalogu ovaj prostor komunikacije s vama u godini u kojoj se Franjevački red prisjeća susreta Sv. Franje i sultana al-Malika al-Kamila. Posvuda u svijetu cvjetaju inicijative koje promiču dijalog između onih koji vjeruju u Boga, posebno s muslimanima. Tamo gdje se otvara prostor za drugoga i drugačijega od sebe samoga, s prihvaćanjem i poštovanjem, tamo se objavljuje kraljevstvo Božje.

Ti si dijalog

Dijalog je povezan sa samom Božjom egzistencijom, jer Bog je zajedništvo. U simbolu naše vjere ispovijedamo: Vjerujem u Boga Oca. Bog je otac: postoji Sin, dakle, postoji odnos među njima, odnos koji je apsolutan i posvemašnji koji i sam osoba: Vjerujem u Duha Svetoga, koji je Gospodin i životvorac.

U pismu upućenom franjevačkoj obitelji i braći muslimanima s početka 2019. godine, svratio sam pozornost na dvije pohvale Svevišnjemu Koje je Sv. Franjo komponirao na La Verni nakon primanja stigmata: Ti si poniznost. Ti si strpljivost. Sada želim dodati: Ti si dijalog. Da, jer sve od vječnosti tri božanske Osobe su život koji se priopćuje Drugome –od- sebe, život koji rađa i prihvaća život. Ovakav način postojanja, koji oplođuje i čini plodnim, zovemo ljubav, jer tko ljubi stvara drugoga i daruje mu se da bi mogao živjeti u punini.

U svome otajstvu ljubavi, života i zajedništva, Bog je htio uključiti i nas, izabirući nas kao sinove u Sinu, da budemo na hvalu Slave svoje (Usp. Ef 1,3-14). Koja milost! Kako je Sin upravljen Ocu od vječnosti, tako Otac po Sinu upravlja Riječ svemu stvorenju (Usp. Iv 1, 1-3): ‟On reče i bješe stvoreniˮ (Ps 148,5). U dijalogu između Boga i čovjeka inicijativa je uvijek Božja. Božja je riječ ona koja izlazi u susret (Usp. Jr 15,16).Po slici koju je primio i po sličnosti na čije je ostvarenje pozvan surađivati s Bogom (Usp. Am 1, 1-3), ljudsko biće, stvoreno kao muško i žensko i samo je u položaju upravljenom drugome: Drugome koji je sam Stvoritelj, drugi koji je žena i muškarac (Usp. Post 1,27). Pripovijest iz Postanka 2 izražava dobro ovu istinu: čovjek otkriva smisao svoga postojanja samo kada komunicira s nekim ‟tiˮ koji mu je sličan, koji je pred njim, čini ga u punini slike Božje. Muškarac i žena, dakle, nisu izolirane monade, zatvorene u same sebe, nego osobe -u-dijalogu.

Riječ tijelom postade

Znamo dobro-tko to nije iskusio?-da se grijeh nalazi ovdje: u blokiranju protoka životne komunikacije i zatvaranje svih u lažni i skučeni svijet. Biblijski autor pripovijeda dobro ovu stvarnost donoseći reakcije Adama i Eve poslije čina neposlušnosti: ne više plodni dijalog, već međusobne smrtne optužbe. Zajedništvo ljudskih osoba, slika zajedništva između božanskih Osoba, mijenja se u suživot potencijalnih neprijatelja!

U punini vremena, sama Riječ Božja postaje čovjek u ranjenom i podijeljenom svijetu (Usp. Iv 1,14) i ostaje u njemu kao ljubav koja se nikada ne prestaje darivati u sakramentu svoga tijela. Tom riječju mi se hranimo da naučimo ponovno govoriti Božji jezik, koji je zajedništvo.

Ljudi smo koji na svjetskoj razini, danas, imamo tragično iskustvo konflikta i izoliranosti, mnogostrukih kontakata i nemogućnosti stvarnog komuniciranja. Možemo li reći da uistinu poznajemo abecedu autentičnog dijaloga?

Ovo je upravo pogodno vrijeme kada trebamo osnažiti naš dijaloški poziv, isti onaj koji je imao autor 1Ivanove poslanice: ‟Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Riječi, životu-da Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam Život vječni koji bijaše kod Oca i očitova se nama-što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristomˮ (1Iv 1, 1-3).

Želim se malo zaustaviti na sadržaju ovog teksta.

Zajedništvo s Riječju života

Prvi potez u vođenju dijaloga jest prihvatiti dar, jer ne idem drugom noseći samog sebe, već ono što sam u svoje vrijeme sam primio (Usp. 1Kor 11,23): pogled koji mi je otvorio vidike života, riječ koja je dala smjer mome putu (Usp. ps 118,105). Franjo je pridobio Klaru Gospodinu koji je prije njega pridobio. Klara potiče sestre da ljube: ‟u Kristovoj ljubaviˮ od koje su se osjetile ljubljene.

Kvaliteta i sposobnost vođenja dijaloga treba, dakle, tražiti u istini relacija s Gospodinom. Klara to vrlo snažno izražava ovako: ‟Promatraj neizrecivu ljubav iz koje je htio trpjeti na drvu križa i na njemu umrijeti najsramotnijom vrstom smrti. Stoga je to ogledalo postavljeno na drvo križa samo opominjalo prolaznike što ondje treba promatrati: Svi vi što putem prolazite pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja; odgovorimo, veli, na njegov vapaj i jauk jednoglasno i jednodušno: Uvijek ću se sjećati i sahnut će u meni duša mojaˮ(IV. Pismo 23-26).

Utemeljen na stijeni živih odnosa s Gospodinom Isusom promatranom u trenutku potpunog darivanja sebe, dijalog može izdržati vjetrove nerazumijevanja, razočarenja, kao i osjećaja ‟da se ne isplatiˮ… jer ostati u dijalogu može značiti biti na križu.
Pogađa me činjenica da Klara, iako piše Janji Praškoj u prvom licu, odgovara na poziv Raspetog u množini ‟odgovorimoˮ, i potiče da se odgovori ‟jednoglasno i jednodušnoˮ. Sviđa mi se u tome primijetiti relacijsko-zajedničarski karakter vašega života Siromašne sestre, uskrsni dinamizam svakodnevice u kojoj se različitosti usklađuju i u kojoj se dolazi do jedinstva osjećaja, volje i djelovanja.

Sabiranje pogleda na Raspetog, čiju ljubav, koja vas osobno dostiže, promatrate, čini osjetljivim unutarnje uho na zvuk njegova glasa koji poziva; i otkrivate da ste zajedno pozvane rasti u razumijevanju. U tome prepoznajem plod Duha, izraz zrelosti dijaloga s Gospodinom i međusobno, prakticiranog s vjernošću preko iskušenja i pokušaje zatvaranja pred drugim ili nametanja drugoga. Dijalog je susret lica.

Mi ga i vama naviještamo jer ste s nama u zajedništvu

Tko vodi dijalog traži drugoga da zajedno sudjeluju u ljepoti i bogatstvu života, usmjerenom na skraćivanje razdaljina da se slavi susret koji preobražava. Kada se dijalogizira ne ostaje se isti: unutarnje zone do tada ostale u sjeni, nepoznate i nama samima, izlaze na svjetlo. Tko dijalogizira raste u spoznavanju sebe još i više nego drugoga, prihvaća vlastitu jedinstvenost i daruje je bez ikakvog očekivanja. Dijalogu ništa štetnije nije od duha nametanja i isticanja. Ništa mu korisnije nije od malenosti koja se ne plaši, od jednostavnosti koja ne vara, od čistoće koja oslobađa od sumnje dvosmislenosti. Dijalog ne iskorištava drugoga.
Klara i sestre, koje u svojoj svakodnevnoj egzistenciji, kroz uskoće razmirica i podjela, zavisti i mrmljanja, s oprostom, pomirenjem, zagovorom, otvaraju prostore prihvaćanja i zajedništva(Usp. Pravilo Svete Klare X,6, 7-11).
Pisma upućena Janji Praškoj svjedoče koliko je Klara bila spremna ući u dijalog s drugima, koliko je bila uvjerena da u bratskoj razmjeni može bolje razumjeti što se sviđa Bogu i uz to pristati. Klara sluša Janjina pitanja odgovara joj (Usp. III. Pismo 29-41); poziva udaljenu sestru da traži dijalog s onim tko je može prosvijetlili glede primljenog poziva (Usp. II. Pismo 15-18), kako bi sigurno mogla koračati putovima Božjih zapovijedi (usp. II. Pismo 15).

Klara zna ‟prevestiˮ svoje ‟boravljenjeˮ u trojstvenom zajedništvu i u dijalog gestama: dati jaje sestri koja se plaši da će se ugušiti, poljubiti nogu kojom je bila udarena u lice, pokriti uspale sestre tijekom noćne hladnoće, napraviti znak križa na njihovim bolesnim tijelima…Put dijaloga vodi do prihvaćanja drugoga.

U dijalogu, naša povijest

U početku povijesti karizme naše franjevačke obitelji dva su važna dijaloga: onaj između Franje i Gospodina u nići Spoleta (Usp. 1Čel 6) nastavljenim kasnije u spilji blizu Asiza (Usp. 1Čel 6), i onaj između Raspetoga i Franje u crkvi Sv. Damjana (Usp. 2Čel 1). Jedan od temeljnih elemenata u ovoj povijesti predstavljaju stalni dijalozi između Franje i mlade Klare (Legenda Svete Klare 3).
Kako onda ne pomisliti, da smo svi mi ‟rođeniˮ u Porciunkuli, u Sv. Mariji Anđeoskoj, u čijem slavlju iznova slušamo dijalog između anđela i Marije, dijalog koji je obilježio vrijeme u kojem je Gospodin ‟odlučio spasiti nasˮ (Asiški zbornik 14).
Sve me to navodi da zajedno s fratrima obnovim želju i obvezu da našim životom budemo ‟mjestoˮ susreta s Božjom Riječju e riječima ljudi.

I vas molim, moje gospođe, da nastavljate biti žene dijaloga, u ime Božje.

Treće nacionalno hodočašće Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži

U subotu 25. svibnja održano je III. nacionalno hodočašće OFS-a i Frame. Program je započeo euharistijskim slavljem u zagrebačkoj katedrali koje je predslavio mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački u zajedništvu s brojnim duhovnim asistentima te uz hodočasnike pristigle iz svih područnih bratstava.

Na početku mise u ime svih prisutnih pozdravnu riječ biskupu uputio je fra Vladimir Vidović, Predsjednik Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata Franjevačkoga svjetovnog reda pri tome rekavši: „Kao članovi Reda svjesni smo svoje odgovornosti u društvu i Crkvi, svjesni smo osobito važnoga trenutka u našoj povijesti kada je potrebna molitva, žrtva i predanost u svjedočenju Radosne vijesti. Svjesni smo da nam životni put bl. Alojzija može biti izvrstan smjerokaz u često nesigurnim životnim stvarnostima. Da nam naš brat u Kristu, ali brat i po pripadnosti svjetovnom redu bl. Alojzije može biti uzor vjere i nasljedovanja Uskrslog Gospodina upravo u tim teško opterećenim stvarnostima naših života“.

Biskup Šaško je u homiliji istaknuo: „Poziv u franjevački svjetovni red jest zahtjevan poziv, ali je kršćanski poziv, poziv u Crkvi, uvijek praćen milošću i potrebnim darovima. Frama i Franjevački svjetovni red dio su razgovora koji traje između Krista i njegovih; razgovora u kojemu vjernik i vjernica trajno pitaju Franjinim pitanjem: Gospodine, što želiš da učinim?
To je pitanje iz kojega će proizići briga za Crkvu, njezina duboka obnova, briga za ono što je i u svjetovnome redu snažno naglašeno: povezanost sa župnom i biskupijskom zajednicom. Osjećamo da nam je u Hrvatskoj potrebna snažnija crkvenost. Ona nije plod naših organizacijskih napora, nego pritjelovljenosti Kristu, napose po euharistije.“

Biskup Šaško je ohrabrio prisutne svjetovne franjevce u življenju vlastite karizme istaknuvši: „Oslonjeno na karizmu svoga utemeljitelja franjevaštvo je uvijek živjelo: Evanđelje kao vrelo, euharistiju kao središte, siromahe kao braću i sestre, a Crkvu kao Majku“.

Na misi liturgijsku asistenciju imali su franjevački bogoslovi, a pjevao je župni zbor Tomislav Talan iz župe sv. Antuna Padovanskoga iz Zagreba.

Hodočašće je održano pod geslom „U tebe se Gospodine uzdam“, a organiziralo ga je Nacionalno bratstvo Franjevačkog svjetovnog reda s ciljem molitve za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Bl. Alojzije inače je bio član OFS-a u mjesnom bratstvu Kaptol.

Nakon mise, molitve na grobu bl. Alojzija Stepinca i obilaska muzeja hodočasnici su se uputili na Sveti Duh gdje je bilo bratsko druženje svih hodočasnika. U ranim poslijepodnevnim satima hodočasnici su se uputili u Krašić, rodno mjesto bl. Alojzija Stepinca gdje su imali zajedničku molitvu Franjevačke krunice. Župnik u Krašiću vlč. Ivan Vučak dočekao je brojne hodočasnike svjetovne franjevce i u obraćanju upoznao sve prisutne sa životom bl. Alojzija Stepinca.

Ovo je bilo III. nacionalno hodočašće OFS-a i Frame, prvo je upriličeno 17. svibnja 2008. godine u Jalžabet u povodu godine svete Elizabete nebeske zaštitnice OFS-a, a drugo nacionalno hodočašće bilo je 25. travnja 2015. godine u Vukovaru, u povodu godine sv. Ljudevita.

Pročitaj više

XIII. nacionalni tečaj za duhovne asistente Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevačke mladeži

U Međugorju je od 11. do 13. ožujka održan XIII. nacionalni tečaj za duhovne asistente Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS) i Franjevačke mladeži (FRAMA) iz Hrvatske o temi „Aktualna pitanja u praksi asistencije OFS-u i FRAMA-i“.

Tečaj je organizirala Konferencija nacionalnih duhovnih asistenata OFS-a u suradnji s nacionalnim asistentima FRAMA-e. Radni dio tečaja bio je u sjedištu Radiopostaje Mir Međugorje, a sudionici su bili besplatno smješteni u Hotelu Pervan u Međugorju. Sudjelovalo je dvadeset i šestero asistenata među kojima je bilo i nekoliko asistenata iz Bosne i Hercegovine. U radu su sudjelovali svi nacionalni asistenti OFS-a i trojica nacionalnih asistenata FRAMA-e.

Na početku je sudionike tečaja pozdravio nadbiskup Henryk Hoser, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje. Naglasio je važnost i hitnost pastoralnog i duhovnog rada s mladima u današnje vrijeme. Potrebno je mladima dati orijentaciju u mnoštvu današnjih ponuda i informacija te biti blizu onima koji su ranjeni zbog neredovitih obiteljskih prilika, posebno onim mladima čiji su se roditelji rastavili. Nakon njega sudionike su uime organizatora pozdravili fra Vladimir Vidović, predsjednik Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata OFS-a, i fra Filip Đurđević, predsjednik Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata FRAMA-e.

Uvodno izlaganje „Franjevački svjetovni red kao javno vjerničko društvo i red u Crkvi“ uvečer prvog dana održao je crkveni pravnik dr. Ratko Radišić, OFM, iz Zagreba. Drugi je dan počeo izlaganjem „Upravljanje OFS-om ili asistencija OFS-u – o naravi asistencije prema Generalnim konstitucijama OFS-a iz 2000. g.“, koje je održao nacionalni duhovni asistent fra Mate Bašić, OFM.

U nastavku tečaja asistenti su, podijeljeni u dvije skupine, sudjelovali u dvije radionice. U prvoj su na temelju uvodnih izlaganja nacionalnog asistenta fra Zvonimira Brusača, TOR, i uz sudjelovanje nacionalnih asistenata OFS-a fra Vladimira Vidovića, OFMConv, i fra Ante Pervana, OFMCap, obrađene teme „Bitna obilježja identiteta OFS-a“ i „Razlučivanje poziva u OFS“. U drugoj su, uz koordinaciju nacionalnog asistenta OFS-a fra Mate Bašića, OFM, a na temelju dokumenata OFS-a i uvodnih izlaganja Danijele Rebac iz Nacionalnog vijeća OFS-a, voditeljice nacionalnog povjerenstva za formaciju, i dr. Ratka Radišića, obrađena praktična pitanja povezana s temom „Osjećaj pripadnosti OFS-u i (ne) sudjelovanje u životu i djelovanju bratstva“. U radionicama su sudionici imali priliku tražiti dodatna razjašnjenja i iznijeti iskustva iz svoje prakse. Uvečer su asistenti sudjelovali na euharistiji s hodočasnicima, koji su toga dana ispunili međugorsku župnu crkvu.

Fra Marinko Šakota, OFM, međugorski župnik, prikazao je asistentima rad s hodočasnicima, brojne organizirane aktivnosti pastoralno-duhovnog i evangelizacijskog karaktera koje se ostvaruju već dugi niz godina te promišljanja o radu s hodočasnicima u budućnosti. Mario Knezović, OFM, upoznao je sudionike s djelovanjem Radiopostaje Mir Međugorje, pokazavši im radne prostore postaje. Tečaj je završen trećeg dana izvještajem iz radionica i završnim razgovorom. Nakon toga su sudionici slavili euharistiju u župnoj crkvi, kojoj je predsjedao fra Vladimir Vidović, predsjednik Konferencije nacionalnih asistenata OFS-a.

prenijeto s: https://ika.hkm.hr/

Održan XVIII. redovni nacionalni kapitul Franjevačkoga svjetovnog reda te susret s međunarodnim pohoditeljima fra Pedrom Zithom, OFM i Andreom Karlović

U kući susreta Tabor u Samoboru je od 5. do 7. listopada održan XVIII. redovni nacionalni kapitul Franjevačkoga svjetovnog reda (OFS-a). Na kapitulu su prisustvovali članovi Nacionalnog vijeća OFS-a, zastupnici svih pet područnih bratstava, zastupnici Frame, nacionalni duhovni asistenti fra Vladimir Vidović, OFMConv, fra Zvonimir Brusač, TOR, fra Mate Bašić, OFM, fra Anto Pervan, OFMCap, te predsjednici Konferencija područnih duhovnih asistenata, fra Martin Dretvić, OFMConv i fra Stipe Nimac, OFM.

Pročitaj više

Sv. Elizabeta Ugarska u Ngubi

Sveta Elizabeta Ugarska je zaštitnica Domaćinske škole u Ngubi-Bukavuu, koju vode naše sestre u DR Kongo te je na njezin spomendan 17. studenog u samostanskoj kapeli u Ngubi slavljena sv. misa s nakanom za napredak škole i dobrobit njezinih učenica. Uz odrasle djevojke – polaznice škole, na euharistijskom slavlju su sudjelovali učenici i učenice dopunske škole.

Pročitaj više

Proslava 800.-te obljetnice Porcijunkulskog oprosta i spomen 500.-te obljetnice diobe Prvoga franjevačkog reda

20160916_163339 por por1 por2 por3

Dva značajna franjevačka jubileja: 800. obljetnica Porcijunkulskoga oprosta i 500 godina od diobe Prvog franjevačkog reda obilježena su uz blagdan Rana sv. Franje, 16. i 17. rujna, okupljanjem pripadnika franjevačke obitelji u župi Uzvišenja sv. Križa u Zagrebu. Spomen skup franjevačkih obljetnica upriličilo je Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zamisao organizatora skupa bila je prvenstveno kroz dvodnevni program okupiti franjevke i franjevce svih ogranaka te spominjući se ovih obljetnica razmišljati o novim putovima zajedničkog hoda jednih k drugima i jednih s drugima. Jedan prilično veliki dio sudionika bili su odgajanici franjevačkih zajednica, od kojih se očekuje, da u budućnosti preuzmu odgovornosti u svojim franjevačkim zajednicama “prolazeći kroz pomirenje, osnaženi dijalogom i bratskim razabiranjem, što će dovesti, na novi način, do izbora i zajedničkog ostvarenja inicijativa evangelizacije”, kako stoji u pismu generalnih ministara povodom ovih jubileja. Također je cilj dvodnevnog susreta bio, progovoriti o povijesnim okolnostima i značaju Porcijunkulskog oprosta te diobi Reda, odnosno njezinim posljedicama i perspektivama.

Nakon uvodnih pozdrava predsjednice Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, s. Kate Karadža i gvardijana u samostanu na Sigetu, fra Rajka Gelemanovića u prvom izlaganju je fra Rozo Brkić (OFM) prikazao povijesne okolnosti u kojima je sv. Franjo izmolio Porcijunkulski oprost ali i kasniji razvoj koji je donio napetosti oko ovoga Oprosta. Govoreći o ovoj temi istaknuo velikog zaljubljenika u franjevaštvo, protestanta Paula Sabatiera, koji je u prvom svom životopisu o Franji Asiškom (1893.) osporio vjerodostojnost Porcijunkulskog oprosta. Nakon čitanja “Rasprave o Porcijunkulskome oprostu” fra Franje Bartolija iz 1335., prvog tiskanog djela o franjevaštvu, Paul Sabatier je postao jedan od najvećih podržavatelja Oprosta. Fra Rozo Brkić je također naglasio, da se u novoizišloj knjizi “Porcijunkulski oprost” u izdanju biblioteke “Brat Franjo” nalaze ovi i drugi dokumenti koji svjedoče o autentičnosti ovoga Oprosta. Na njegovo izlaganje se nadovezao fra Zvonimir Brusač (TOR), koji je prikazao značenje i duhovnost ovoga Oprosta. Za njega je traženje Oprosta plod Franjinog duhovnog puta i poslanja a to je ujedno i središnji sadržaj propovijedanja sv. Franje, odnosno poziv na obraćenje i pokoru. Sam se Franjo nazvao najvećim grešnikom te je započeo s pokorničkim načinom života. U tom se smislu može pratiti kontinuitet od njegova osobnog iskustva Božjeg milosrđa preko poslanja braće, da propovijedaju pokoru u svjetlu obraćenja, do njegove želje, sve ljude uvesti u raj.

Drugi dio prvog dana skupa posvećen je događaju iz 1517. kada je Prvi franjevački red podijeljen na opservante i konventualce. Fra Josip Sopta (OFM) je pokušao objasniti specifičnost reformskih strujanja unutar franjevačkog reda. Naglasio je važnost bule pape Leona X. “Ite vos” iz te iste godine, koja je trebala biti bula jedinstva te kao takva uspostaviti jedinstvo svih reformskih struja unutar franjevačkog reda ali je postala bulom diobe. Fra Ljudevit Maračić (OFMConv) je pojasnio okolnosti pod kojima konventualci nisu htjeli prihvatiti pokušaje sjedinjenja s ostalim strujama unutar fraanjevačkog reda. Sveta Stolica je uredila njihove odnose s Redom Manje braće bulom “Omnipotens Deus”.
Govoreći o posljedicama diobe i perspektivama za budućnost franjevačke karizme, s. Natalija Palac (SSFCR), apostrofirala je “bujanje” franjevačkog stabla nakon diobe Reda, i to najviše u opservantizmu, iz kojeg su nastali mnogi ogranci poput reformata, diskalceata, rekolekta i kapucina. Ništa manje podjela nije bilo unutar Trećeg samostanskog reda svetoga Franje osobito kad je riječ o nastanku mnogih kongregacija redovnica. Gotovo četiri stoljeća “komadanja” Reda zaustavila je bula pape Leona XIII. “Felicitate quadam” iz 1897. koja je ujedinila opservantske ogranke u Red Manje braće. “Franjevačka obitelj je poput stare masline koja još uvijek daje nove plodove i ulje ljekovito za mnoge rane današnje”, zaključila je s. Natalija Palac, naglašavajući potrebu duhovnosti dijaloga i sveti nemir kao smjer u kojem bi franjevci trebali danas ići. Prvi dan trajanja skupa završio je brat Stjepan Lice (OFS), koji je govorio o perspektivama u življenju franjevačke karizme. Citirajući sv. Franju koji je često plakao, iz jednog jedinog razloga, jer Ljubav nije ljubljena, predočio je, posvjestio i potaknuo sve slušatelje, da u svakodnevnom životu prepoznaju situacije u kojima bi kao franjevci trebali pokazivati više sućuti za braću i sestre s kojima živimo. Brat Stjepan Lice je zaključio, da je franjevačka povijest povijest radosnog služenja Bogu i ljudima.
Drugi dan skupa počeo je pokorničkim bogoslužjem koje je predvodio fra Ante Vučković, a nakon ispovijedi uslijedilo je euharistijsko slavlje, koje je predvodio sisački biskup, mons. Vlado Košić, član Franjevačkog svjetovnog reda. U homiliji biskup je upitao franjevce što u Godini milosrđa donose Gospodinu moleći oprost za počinjene grijehe. “Je li to grijeh nejedinstva – pri čemu ne mislim na bogatstvo redova i franjevačkih karizmi nego na duhovnu odijeljenost od svoje osobito najpotrebnije braće i sestara? Je li to naš bijeg od odgovornosti za sve stvoreno? Je li to naše uzvisivanje i odbacivanje poniznosti i siromaštva, kao temeljnog stava Asiškog sveca pred Bogom, Crkvom i ljudima?”, poručio je biskup Košić i naglasio da franjevci na ovim prostorima dugi niz stoljeća nose križ cijelog hrvatskoga naroda, koji je dao mnoge znane i neznane svece iz franjevačkih redova.

Nakon popodnevne pauze, skup je nastavljen glazbenim programom u kojem je fra Miroslav Petrac (OFM) izveo dvije svoje pjesme, nakon čega je odigrana predstava “Mirotvorac u Bolonji”, prema djelu fra Bernardina Škunce. Na kraju skupa okupljenima je podijeljen simbol poslanja.

Fra Siniša Pucić

 

Budi crkvica Marije Anđeoske

(pred crkvicom Marije Anđeoske u Asizu – Porcijunkulom, kolijevkom franjevaštva)

Budi crkvica Marije Anđeoske.
Kroza sve dane otkrivaj os svijeta: Evanđelje.
Evanđeljem darivaj ovaj svijet.

Budi čovjek uz kojeg će se svatko prepoznati prihvaćenim.
Uz kojeg će svatko iskusiti što znači biti brat.
I da su u iskustvu bratstva sadržani odgovori na sva pitanja svijeta.

Budi prebivalište Božje.
Smjerno prosvjetljuj srca svjetlom Božje ljubavi.
Blago i hrabro svjedoči o milostima kojima Bog pohađa čovjeka.

Budi mjesto umnožavanja svakog dobra: osobito mira.
Mjesto oprosta, potpunog oprosta do zaborava.
Mjesto na kojem život može početi ispočetka.

Budi čovjek uz kojeg će svatko moći dotaknuti svoju dušu.
Uz kojeg će svatko moći dotaknuti i razumjeti dušu drugoga.
I neka ti duša uvijek bude rječita.

Budi čovjek dobre volje.
Mjesto prijelaza iz ropstva u slobodu: iz smrti u život.
Mjesto polaska ususret.

Budi Porcijunkula.
Budi komadić Božje blizine.
Komadić raja: zagrljaj zemlje i neba.

(Stjepan Lice, OFS)