Krepost razboritosti

„Znati kako treba znati“ na franjevački način

 

Kreposti su dobri habitusi, raspoloženja ili stavovi koji nam pomažu da činimo dobro sa stalnom i čvrstom voljom. Od četiri kardinalnih ili stožernih kreposti (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) oko kojih se mogu grupirati sve ostale moralne kreposti, razboritost je majka i kormilar (auriga virtutum – dosl. kočijaš) svih kreposti. Iako se odnosi na usavršavanje razuma, ona je ipak moralna krepost, budući da ga oblikuje tako da prepoznaje i odlučuje se za dobro na konkretan način.

Pročitaj više

5Čel 23

O onome koga je oslobodio okova i o dvama drugim čudima

1

Dok je na Petrovoj stolici sjedio gospodin papa Grgur IX., u raznim je krajevima nužno nastao progon krivovjeraca. U vrijeme toga progona neki je čovjek imenom Petar, iz mjesta Alife, bio optužen za krivovjerje i u Rimu uhvaćen među krivovjercima. Njega je gospodin papa Grgur na čuvanje predao biskupu Tivolija. On ga je pod prijetnjom da bude lišen biskupije uzeo i baci u okove. No budući da je njegova jednostavnost upućivala na nevinost, staviše ga u blaži zatvor. Neki plemići toga grada, kako se priča, želeći da biskup koga su otprije mrzili upadne u kaznu kojom mu se prijetilo, potajno spomenutom Petru savjetovahu da pobjegne. On ih posluša, jedne noći iziđe i brzo daleko pobježe. Kad je biskup to doznao, teško mu to pade i sa strahom je očekivao kaznu, ali ništa manje nije bio žalostan što se ispunila želja njegovih neprijatelja. Stoga upotrijebi svu pomnju, na sve strane razasla uhode, pronađe onog jadnika pa ga kao nezahvalnika smjesti u stroži zatvor. Zatvor je pretvorio u tamnicu opasanu jakim zidinama. Iznutra ju je obložio debelim daskama koje je učvrstio željeznim čavlima. Bacio ga je u željezne okove teške više libara, hranu mu je davao na mjeru i piće na mjeru . A kad već bila isključena svaka nada u oslobođenje, budući da Bog ne dopušta da nevinost propada , Bog mu je svojom dobrotom brzo pritekao u pomoć. Taj je čovjek stao mnogim vapajima i molitvama zazivati blaženoga Franju da mu se smiluje, jer je bio čuo da je već predvečerje njegova blagdana. Taj je čovjek imao veliku vjeru u svetoga Franju, jer je, kako je govorio, bio čuo da su ga krivovjerci veoma oblajavali. Noć uoči svoga blagdana, u suton, blaženi se Franjo smilova, siđe u tamnicu, pozva po imenu onoga čovjeka i zapovjedi mu da brzo ustane. On se prestraši i upita ga tko je on, pa ču da je to blaženi Franjo. On ustade, dozva čuvara i reče: „Veoma se zapanjih i smetoh, jer ovdje je netko tko mi zapovjedi da ustanem, a veli da je sveti Franjo.“ A stražar mu odvrati: „Jadniče, lezi i mirno spavaj. Ta luduješ jer danas nisi dobro jeo.“ No dok mu svetac Božji još uvijek zapovijedaše da ustane, oko podne vidje kako se okovi na njegovim nogama raskinuše i brzo padoše na zemlju. Osvrćući se po tamnici, vidje kako se daske rastavljaju premda su pričvršćene čavlima i da mu je otvoren put za izlazak. Iako oslobođen, on zaprepašten nije znao bježati, nego je na vratima vikao i prestrašio sve stražare. Kad oni javiše biskupu da se on oslobodio okova, misleći da je pobjegao jer još nije bio čuo za čudo, biskup od straha pade s mjesta gdje je sjedio jer je bio slab. A kad je čuo sve po redu, pobožno ode u tamnicu i jasno je spoznao moć Božju i ondje se pomoli Gospodinu . Okovi su potom doneseni pred gospodina papu i kardinale. Kad su oni vidjeli i čuli što se bilo dogodilo , zadivljeni blagoslivljahu Boga .

Pročitaj više

5Čel 22

O dvjema ženama koje ozdraviše od krvarenja i o nekim drugim bolesnicima

1

Neka je žena plemenita roda imenom Rogata, iz biskupije Sora, od krvarenja bolovala dvadeset tri godine . Kad je čula nekog dječaka kako rimskim govorom pjeva o čudesima koja je tih dana Bog bio učinio po blaženome Franji, veoma se ražalosti i briznu u plač. Vjera joj se ražari te poče u sebi ovako govoriti : „O blaženi oče Franjo, koji si slavan po tolikim čudesima, ako bi se udostojao mene osloboditi od te bolesti! Dosad još nisi učinio tako veliko čudo.“ Često je naime izgledalo da će spomenuta žena izdahnuti zbog prevelikog krvarenja, a ako bi kadšto krvarenja bilo manje, cijelo bi joj tijelo nateklo. Što da više pripovijedam? Nakon nekoliko dana je osjetila da je ozdravila po zagovoru blaženoga Franje. I njezina je sina imenom Marina, koji je imao zgrčenu ruku, svetac Božji ozdravio čim se zavjetovao .

Pročitaj više

5Čel 20

O četvero mrtvih koje je uskrisio i o mnogim drugima koje je od smrti izbavio

1

Dok se neki dječak u grdu Capui s mnogo drugova igrao na obali rijeke Volturna, zbog velikog je neopreza pao u rijeku. Rijeka brzica brzo ga proguta i mrtva ga sahrani u mulju. A kad su dječaci koji su se s njim igrali na rijeci stali zapomagati, na ono mjesto brzo dotrčaše mnogi muškarci i žene, pa doznavši za dječaka stadoše vapiti: „Sveti Franjo, sveti Franjo, vrati dječaka njegovu ocu i djedu, koji su se znojili služeći tebi!“ Dječakov otac i djed su doista, koliko su samo mogli, pobožno posluživali u jednoj crkvi podignutoj u čast blaženoga Franje. Kako je sav puk ponizno i uporno zazivao zagovor blaženoga Franje, čuvši povike pristupi neki plivač koji je stajao podalje. I nakon dulje stanke doznavši da je dječak pao u rijeku, zazvavši ime Kristovo i pouzdajući se u zasluge blaženoga Franje, svuče odjeću i gol se baci u rijeku. Budući da uopće nije znao na kojem je mjestu dječak pao, stao je brižljivo amo-tamo pretraživati obale i dno rijeke. Na koncu je po Božjoj volji pronašao mjesto, na kojemu je mulj u obliku groba bio pokrio dječakov leš. Iskopa ga, iznese van i sa žalošću ustanovi da je mrtav. Premda je narod koji je tu stajao doista vidio mrtva mladića, ipak je plakao, jecao i vapio: „Sveti Franjo, vrati dječaka njegovu ocu!“ I Židovi koji su bili došli, ponukani naravnom pobožnošću, vikali su to isto: „Sveti Franjo, vrati dječaka njegovu ocu!“ Blaženi se Franjo ukaza kao izmoljen pobožnošću puka i ponukan molbama smjesta uskrisi dječaka. Kad on ustade na radost i divljenje sviju, ponizno zamoli da ga odnesu u crkvu blaženoga Franje. Zatim su svi zahvalili Bogu, koji se po svome sluzi udostojao učiniti tako velike stvari .

Pročitaj više

5Čel 19

O gubavcima i opsjednutima

1

U San Severinu je neki mladić imenom Atto bio sav gubav. Svi su mu udovi bili otečeni i zadebljani, sve je oko sebe promatrao strašnim pogledom. Tako jadan, trajno ležeći na bolesničkoj postelji, svojim je roditeljima zadavao veliku žalost. Otac mu jednoga dana priđe i savjetova ga da se zavjetuje blaženome Franji. Kad on na to radosno pristade, otac je donio vrpcu za svijeću da njome izmjeri njegovu visinu. Mladić se zavjetovao da će svake godine blaženome Franji nositi svijeću te dužine. Čim je položio zavjet, odmah je ustao s kreveta očistivši se od gube .

Pročitaj više

5Čel 17

II. Završava život svetoga Franje. Počinju čudesa

Počinju čudesa

1

Pošto smo, najkraće što smo mogli, izvijestili o životu i djelovanju, smrti i proglašenju svetim presvetoga našeg oca Franje, sada se poduzimamo da opišemo neka njegova čudesa, za koja smo doznali preko ljudi dostojnih vjere ili preko njihovih spisa. No nismo odlučili pripovjediti sva za koja smo doznali, jer kao što zbog njihove koristi mnoga treba pripovjediti, tako smo zbog njihove brojnosti mnoga prisiljeni prešutjeti .

Pročitaj više

5Čel 16

O vremenu preminuća, o proglašenju svetim i prijenosu njegova tijela

1

Tisuću dvjesto dvadeset šeste godine od Gospodnjega utjelovljenja, 4. listopada, u nedjelju, nakon što se navršilo dvadeset godina da je najsavršenije pristajao uz Krista, slijedeći život i stope apostola, oslobođen okova smrtnoga života, apostolski se muž Franjo blaženo preselio ka Kristu. Pokopan u spomenutom mjestu, počeo je posvuda blistati s toliko raznih divnih čudesa da je u kratko vrijeme velik dio kugle zemaljske dovodio do toga da se divi novome dobu .

Pročitaj više

5Čel 15

Kako ga je brat Ilija bolesna iz Sijene doveo u Asiz. O blagoslovu koji im je udijelio, o pohvali koju je naredio da pjevaju i kako je jedan od njegovih učenika vidio njegovu dušu kako uzlazi na nebo

1

Kad je šest mjeseci prije svoga preminuća bio u Sijeni, bolest stomaka postala je jača od one očiju te mu se, zbog veće slabosti cijeloga tijela nego obično, činilo da mu se smrt približava. Brat Ilija žurno dođe k njemu, a on se obradova njegovu dolasku, prizdravi pa se s njime povuče u Le Celle kod Cortone. Kad mu se bolest još više pogorša, zamoli da ga preveze u Asiz. Poveseli se grad njegovu dolasku pa, nadajući se da će uskoro moći kod sebe pohraniti to predragocjeno blago , svi su jednodušno klicali . U međuvremenu, dok je bio u palači asiškoga biskupa, bolest je još više uzela maha, malaksala je sva tjelesna snaga, sve su sile onemoćale te je osjećao jaku bol u gotovo svim udovima. Kad ga upitaše što osjeća od tolike patnje, ustvrdi da bi mu bila lakša bilo koja vrsta mučeništva. Onda doda: „Ali Božja volja sve teško čini lakim“ .

Pročitaj više