Od čega se živi i što naš život nosi? To su upitnici koji se pred nas stavljaju kad čitamo evanđeoske ulomke o umnažanju kruha te o hodanju po vodi. Isus sluti opasnost koja mu prijeti. Svijet je oduševljen umnažanjem kruha i snuje nešto čime bi se svi mogli okoristiti: Učiniti Isusa vođom, kraljem. Zakraljiti ga. Da se napokon ispune židovski politički i mesijanski snovi, da zbace omraženi rimski jaram sa sebe. Još im je u podsvijesti povijest Makabejaca. Zato Isus primorava učenike da čim prije prijeđu na drugu stranu, dok on sam provodi noć u molitvi, zahvaljivanju, u Duhu. Ne želi ‘kapitalizirati’ kod ljudi čudo umnažanja kruha u pustinji. Zna za varljivost sreće, oduševljenja, ne nose ga valovi ushita ni uspjeha. Continue reading →
Ljudima koji žeđaju za nebeskom stvarnošću, napose onima koji žele otkriti otajstva neba, doista je izazovno razmatrati o Bogu i dolaziti do sve jasnijih zaključaka o njemu. No samo razmatranje o Bogu na ljudski način ne iscrpljuje onu iskonsku potrebu da Boga promatramo licem u lice držeći to izuzetnom povlasticom i srećom koja se ima ostvariti isključivo kao konačno blaženstvo u nebeskoj slavi. No promatrati Boga licem u lice, osim što može biti duhovna ili intelektualna želja, ne može biti ljudsko pravo niti u dometu njegovih moći. Ljudima je moglo biti dano da dođu do nekih razumskih zaključaka o Bogu, ali je to daleko od izravnoga gledanja Božjega lica. Pa i onima kojima je Bog u svome milosrđu otkrivao ljepote svoga lica kako bi to prenijeli njegovu narodu, uvijek je bila povjeravano samo duhovno viđenje u mističnom zanosu nakon kojeg su prenosili određene istine u slikama svojih vizija. O tome nam svjedoči prvo čitanje iz proroka Daniela koji je već nekada u viđenju vidio očitovanje Sina Čovječjega za nas smrtne ljude. Continue reading →
Svoj veliki govor o kraljevstvu nebeskom u prispodobama Matej nastavlja trima manjim Isusovim prispodobama koje tu temu osvjetljuju s različitih vidika. Prve dvije žele naglasiti kako je kraljevstvo nebesko iznenadan i nezaslužen Božji dar čovjeku, koji bi logično trebao uroditi velikom zahvalnošću, a treća govori o njegovu konačnom dovršetku, o sudu. Može se slobodo reći da dvije ponajmanje prispodobe koje govore o zakopanom blagu i dragocjenom biseru predstavljaju najveće blago i najljepši biser evanđeoskog govora. Malo je Isusovih riječi koje u isto vrijeme tako jednostavno, a opet tako zorno i snažno izražavaju narav njegove Radosne vijesti kao upravo ta priča o iznenada nađenom zakopanom blagu i dragocjenom biseru koji rađaju oduševljenjem u čovjeku i čine ga spremnim odreći se svega drugoga samo da bi njih posjedovao. Continue reading →
Dok je u prispodobi o sijaču prevladavalo čuđenje, kako to da tek mali dio posijanoga sjemena uopće padne na plodno tlo, iznikne i donese rod, ovdje se susrećemo s pravom uzbunom zbog onoga što se dogodilo na njivi gdje je sjeme normalno izraslo, a što je gospodaru dalo nadu da će donijeti obilat rod. No odjednom eto slugu s alarmantnom viješću i ujedno tjeskobnim pitanjem: „Gospodaru, zar nisi posijao dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle onda kukolj? (13,27). U toj Isusovoj slikovitoj rečenici o pšenici i kukolju sažeto je sve čovjekovo iskustvo s ovim svijetom koji je u isto vrijeme pozornica i dobra i zla. Sa svijetom u kojemu dobro i zlo egzistiraju jedno pored drugoga ili smjenjuju jedno drugo. Continue reading →
Današnje evanđelje početak je Isusova govora o kraljevstvu nebeskomu u prispodobama. Matej u nizu, jednu za drugom, donosi ništa manje već 7 prispodoba koje osvjetljuju početak, rast, trajanje i svršetak kraljevstva nebeskog. Za potrebe tog govora on je oblikovao i novu scenu. Dok je svoj prvi veliki govor smjestio na brdo, ovdje Isus govori iz lađe mnoštvu koje ga sluša okupljeno na obali, kao u kakvom amfiteatru. Continue reading →
Tekst koji govori o Isusovu zanosnom klicanju kojim slavi Boga najsličniji je njegovim Blaženstvima. I tamo i ovdje Isusov govor izlazi iz okvira uobičajenog, ustaljenog načina komuniciranja, jer dolazi iz dubine njegova božanskoga bića. Ipak, razliku je lako uočiti. U Blaženstvima Isus slavi, točnije „blagoslivlja“ ljude koji su se okupili oko njega da čuju njegovu poruku o kraljevstvu Božjemu, a ovdje Isus slavi Oca na nebesima koji je to omogućio. Continue reading →
Kad planiraju bilo kakav pothvat, ljudi se obično pitaju što im to donosi. Hoće li se uloženi trud i novac isplatiti ili će se na kraju pokazati kao promašena investicija, čisti gubitak? No kad su u pitanju ideje do kojih je ljudima jako stalo, pogotovo ako su to drage osobe koje puno znače, nestaje te računice. Nju potiskuje ljubav prema spomenutoj ideji ili osobi, a ljubav nema cijene i mjere. Ona ne kalkulira već se nesebično daje. Te pretpostavke su nam nužno potrebne da bismo razumjeli nevjerojatno zahtjevne Isusove riječi. Tko želi biti njegov učenik, taj ne može više ljubiti ni oca ni majku, ni sina ni kćer nego njega.
Uostalom Isus govori onima koji su već prije čuli njegov poziv: ostavi sve i pođi za mnom! Slijedeći njega, zasigurno su već čuli i njegovu riječ: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“(Mt 20,28). To je cijena Isusove ljubavi prema učenicima i to je opravdanje njegova zahtjeva učenicima. Ako je čovjek vrijedan njegove vlastite smrti, zar onda može biti išta što bi opravdalo čovjekovu veću ljubav prema bilo kome nego prema Isusu. Ljubav se ne može zapovjediti, već može samo doći kao uzdarje za već primljeni dar. Isus je to znao i zato u njega nema „moraš“ ili „trebaš“, već svojim: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan“ učenike podsjeća na ono što je učinio za njih, ostavljajući im potpunu slobodu da sami odgovore tko bi im mogao biti važniji od njega. Continue reading →
U vrlo kratkom razmaku Isus je tri puta ponovio: „Ne bojte se!“ Taj tekst dio je veće govorne cjeline u koju je Matej smjestio tekstove što govore o ustanovljenju dvanaestorice i o njihovu poslanju u svijet. Kao i u mnogim drugim stvarima, Isus se i tu razlikuje od uobičajenoga ljudskog ponašanja. Naime kad ljudi žele nekoga osloboditi straha, redovito ne traže od njega puno, pogotovo ne traže ništa opasno. Katkada i protiv svoga vlastitog uvjerenja ljudi jedan drugoga uvjeravaju kako se nemaju čega bojati. Continue reading →
Poznato je da se jezici razvijaju i riječi mijenjaju značenje. Jedna te ista riječ nema isto značenje u različitim vremenima i kontekstima. Uz to, razlikuje se često upotreba neke riječi od njezina izvornoga značenja.
Navodimo na početku ove jezične napomene da bismo bolje razumjeli jednu važnu rečenicu iz današnjih misnih čitanja. Ta rečenica glasi: „vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet!“. Čitamo je u prvom čitanju iz Knjige Izlaska u odlomku u kojem se govori o tome kako su Izraelci tri mjeseca nakon izlaska iz Egipta došli do brda Sinaja. Ondje su se utaborili, a Mojsije se popeo na brdo. Uslijedit će sklapanje Saveza između Boga i njegova naroda. U pripremi za sklapanje Saveza Bog koji se objavio Mojsiju kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev sada govori o Izraelu kao narodu koji će postati kraljevstvo svećenika, sveti narod. Tu smo došli do točke kada je potrebno protumačiti, što to znači sveti narod, to jest, što znači pojam svet.
Riječ svet mi redovito shvaćamo tako da u prvi plan stavljamo moralni pojam svetosti. Kad za nekoga kažemo da je svet, onda mislimo na njegov svetački, dobri, pravedni i pobožni život. To je, naravno, ispravna upotreba riječi svet. Međutim, kada u Bibliji nalazimo tu riječ, ona redovito nema u prvom planu pojam moralne svetosti, nego posebnog stanja u odnosu na Boga i ljude, a to je stanje izdvojenosti ili izabranosti. Izrael je sveti narod jer ga je Bog izdvojio od ostalih naroda. Izbavio ga je iz egipatskog ropstva tako da ga je doslovno izveo iz Egipta i doveo u pustinju gdje se nalazi u posebnom odnosu s Bogom. Ne radi se dakle o tome da je Izrael svet narod u moralnom smislu. Pokazat će se puno put da je to narod grešan i tvrde šije. Ali svejedno je svet jer je izdvojen i izabran između drugih naroda da bude u posebnom odnosu s Bogom koji se objavljuje u njegovoj povijesti.
No to što pojam svet ne trebamo u prvom redu shvatiti u moralnom smislu nipošto ne znači da je taj smisao potpuno zasjenjen pojmom izabranosti. Naprotiv, svetost Izraela nema svrhu u samoj sebi. Svetost Izraela je poslanje na korist čitavoga čovječanstva. Smisao izabranosti Izraela ne zaustavlja se na njegovu posebnu odnosu s Bogom nego ima za cilj privesti Bogu sve narode. Stoga svoju svetosti i izabranje Izrael ne može živjeti drukčije nego tako da vrši Božje zapovijedi. Po tome drugi narodi mogu vidjeti da Izrael doista pripada Bogu i prihvatiti povijest Božje objave Abrahamu, Izaku, Jakovu Mojsiju i svemu Izraelu kao svoju vlastitu povijest.
Ista ideja na svoj način nalazi se i u odlomku današnjega Evanđelja. Isus izabire dvanaestoricu učenika koji će stalo biti s njime. Isusov odnos prema njima različit je od odnosa prema drugima koji su išli za njim. Dvanaestorica su obdarena posebnim ovlastima i poslana su najprije izgubljenim ovcama doma Izraelova da bi se Izrael sjetio svoga izabranja na korist svih naroda svijeta. U tom smislu dvanaestorica Isusovih učenika su sveta zajednica. A ne treba ni spominjati da je ta sveta zajednica zajednica grešnika, od kojih je jedan postao izdajnik svoga učitelja.
Isus je svu dvanaestoricu svojih učenika uključujući i svoga budućeg izdajnika obdario „vlašću nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.“ Prema tome, sadržaj učeničkog poslanja jest u tome da ljudima pomažu, oslobađaju ih, čine im dobro. No ono što se u Isusovoj pouci čini još važnijim od sadržaja jest način na koji će učenici vršiti svoje poslanje. Isus nakon što im je dao svu vlast i moć koju je htio kaže: „Besplatno primiste, besplatno dajte!“. Tim riječima izražena je srž tajne svetosti u smislu izabranja. Ta svetost je nezasluženi dar i učenici ga ne smiju prodavati. Trebaju ga drugima davati. Naravno je da učenici u svom apostolskom poslu smiju očekivati da će ih oni kojima idu primiti u svoje kuće i dati im jesti i piti. Ali učenici ono što su besplatno primili od Isusa ne smiju smatrati svojim. Isto tako ne smiju ni ono svoje predstavljati i davati kao Isusovo. Apostoli su jednostavno pozvani da ono što su primili podijele s drugim u svoj pravednosti, čistoći i svetosti. Zato je potrebno da učenici svetost svoga izabranja žive po prepoznatljivim moralnim evanđeoskim vrednotama.
ČITANJA: Hoš 6,3-6; Ps 50,1.8.12-15; Rim 4,18-25; Mt 9,9-13
U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima i drugim kategorijama ljudi koje su oni prezirali u svojem okruženju. Bog je za njih bio samo njihova projekcija, a ne živi Bog koji ih oživljuje svojim Duhom i obnavlja svojim milosrđem i ljubavlju.
Istinsko lice milosrdnoga Boga u svoj jasnoći i ljepoti objavljuje naš Gospodin koji jasno reče da je došao zvati grešnike na obraćenje i biti liječnik bolesnima. Jasnoća Božjeg života i nauka ne dopušta nam da pred Bogom tražimo izgovor. On nas je stvorio da pred njim i prema njemu izgradimo stav ljubavi i zajedništva. Nije nas stvorio da se izgovaramo ni na svoje navike, slabosti i mane, ali ni na ponašanje drugih ljudi. A još najgore je kada u njegovu ponašanju tražimo izgovor za svoje bezbožno i nehumano ponašanje, kao što su činili farizeji koji su u ime svetoga Boga s grešnicima odbijali imati kontakt. Božji nauk i život mnogima doista može biti višestruki izgovor. S jedne strane određeni ljudi tumače njegovu riječ na vrlo isključiv način, te se postavljaju kao da su pravovjerniji od njega, te u ime vjere i pravovjernosti isključuju ljude iz zajedništva s njime. U tom slučaju takvi ljudi sebe stavljaju za mjerilo pravovjernosti, a ne njegov istinski nauk pun ljubavi i milosrđa, kao i njegov život koji je predao za naše spasenje.
S druge pak strane zapreka zajedništvu s Gospodinom mogu biti i ljudi. U ovom slučaju koji imamo u Evanđelju, grešnici i carinici su bili zapreka pismoznancima i farizejima da se udaljavaju od njih, a da ih nikada nisu pokušali razumjeti, to jest da im nikada nisu znali pomoći da se oslobode svoga bremena. I na kraju Isusov život im je bio zapreka da dođu do Boga, jer nisu htjeli prihvatiti da je se on ponašao ispravno. On se nije družio s carinicima i grešnicima jer je trebao njihove usluge. Naprotiv, bio je s njima jer je znao da oni trebaju njega, te je zato neizravno njih usporedio s bolesnim osobama koje trebaju liječnika. A kako se s njime nisu osjećali odbačeni, već poučeni i izgrađenih, rado su ga primali u svoje društvu i od njega učili koliko je Bog dobar i milosrdan.
No ljudi koji se nisu mogli pohvaliti živim iskustvom s Bogom i koji nisu bili čvrsti u svom zajedništvu s njime, osjećali su se ugroženi njegovim ponašanjem, to jest milosrđem koje je iskazivao grešnicima. U tome su pronašli izgovor da se još više udalje od Boga, ali, naravno, i od ljudi i njihova stvarnoga dobra. Tko zna samo ideju o Bogu, ili pak tko pozna njegove odredbe samo kao tekst, a ne pozna njegove žive ljubavi koja izgara za spasenje čovjeka, taj ne može dobro tumačiti Božju riječ, a još manje je dobro primijeniti na život čovjeka i različite situacije u kojima čovjek živi. Ljudi koji ne žive od Boga i od zajedništva s njime, redovito za svoje poteze traže pokriće u ljudima. Onda im jednako smetaju sveci kao i grešnici, te svi oni koji imaju postojanost izgrađenu u stavu pred Gospodinom. Zato je farizejima smetao Gospodin koliko su im smetali i carinici. Koji postojano drže isti smjer i pokazuju da njihov stav nije podložan hirovima i trendovima već Bogu, smetaju onima koji se ravnaju prema ljudima. Ljudima bez pravoga stava, a koji po svaku cijenu brane svoj stav, smetaju ljudi sa stavom koji se ne povode za modama, već odvažno svjedoče Božju istinu i ne traže izgovora za ono što čine. Stoga ljudima bez stava ne odgovaraju ljudi sa izgrađenom savješću oblikovanom po Bogu, već bi radije htjeli da svi žive površno i grešno, kako bi tako imali za se više izgovora.
No nas Gospodin poziva da ne živimo s izgovorom, već da živimo s uvjerenjima izgrađenima u Gospodinu i njegovu životu, te da neprestano izgrađujemo iskustvo vlastitog zajedništva s njime, kako bismo znali predano i bez izgovora živjeti i za spasenje vlastite braće, jer smo i sami pozvani, poput njega, grešnicima naviještati spasenje i biti liječnici bolesnima.
