Četvrta nedjelja došašća u godini B

2 Sam 7,1-5.8-11.16; Rim 16,25-27; Lk 1,26-38

                Postoje biblijski odlomci koje nikad nismo sposobni dovidjeti, dokučiti im puni smisao te se pri svakom ponovnom čitanju otkrivaju nova područja, novi obzori, nove perspektive. Biblija nas jednostavno sili da je uvijek iznova otvaramo, čitamo novim očima, promijenjenim i obraćenim. Jer upravo tu, u nekoliko redaka, na nekoliko stranica zgušnjava se sve što je za naš život bitno i što mu podaruje konačni smisao i cilj.

                Jedan od takvih odlomaka je upravo ovaj o anđelovu navještaju, blagovijesti Mariji. Tekst je do te mjere nabijen i sadržajem, i značenjem, i porukom, i dubokom teologijom, da je potrebno uvijek ga iznova premišljati. Primjerice, u ovome odlomku imamo prvi izričiti govor o Trojstvenom Bogu. Marija postaje nositeljica Objave. Anđeo, glasnik, poslan od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega snagom Duha Svetoga.

                Bog nije neki daleki, nedostupni princip, već život u sebi, Ljubav koja se daje i prelijeva. Na čovjeka i svoje stvorenje. U odlomku je sadržana i teologija stvaranja. Novog stvaranja i novog stvorenja. Pred nama su novi Adam i nova Eva, također. Duh koji je oblikovao svemir, kozmos, u počecima, spušta se na Mariju i oblikuje u njoj novoga čovjeka. Konačnoga i savršenog. Iza njega nema tko više doći: Gospodin će mu Bog dati prijestolje, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Bog djeluje konačno, jednom zauvijek. Neponovljivo i nepovratno. Nešto slično niti je bilo niti će se ponoviti. Zato je ovo kopernikanski obrat u povijesti čovječanstva i čovjekova spasenja. Nezaobilazna točka mimo koje se ne može proći nekažnjeno.

                Ovaj nam odlomak anđeoskog navještaja Mariji na razne načine otkriva i razvija tajnu našega otkupljenja. Ponajprije kazuje što je u biti vjera: Marija kao uzor vjerničke egzistencije, Marija kao posvemašnja prijamljivost, otvorenost, bez pridržaja. Bog se daje, ali ne prisilno. Očekuje od čovjeka odgovor. Dolazi samo onda kad se na njegovu riječ otvorimo i prihvatimo ga. Marija također kao savršeni izraz djelotvornosti milosti. Na njoj vidimo što milost može, što ona postiže: Marija kao ostvarena antropologija.

                Čovjek može postići svoj cilj i određenje samo u suradnji s Bogom. Nema ljudskog samoostvarenja bez milosti, bez Boga. Čovjek se mora roditi ne samo od roditelja, nego i iz Duha Svetoga. Nitko nije plod samo svojih roditelja. Čovjek je bitno i dijete svjetla, rođen odozgor. U to nas uvodi tajna Marijine osobe. Zaručnice Duha Svetoga, Milosne. U njoj se slave svete zaruke Neba i Zemlje.

                Govoreći rječnikom C.G. Junga, Marija kao ključni lik Došašća, jest za sve nas ljude izvorni arhetip. Arhetip čovjeka. Ono što je ona bila, postala, u što je izrasla, snagom milosti, vjere, Duha Svetoga, snagom svoga bogomajčinstva, donoseći svijetu Spasitelja i spasenje treba se ostvarivati i u našem životu.

                Beskorisno je i besplodno štovati Mariju samo zbog nje, a ne slijediti ono što je ona živjela, kako je ona vjerovala. Svatko je pozvan donijeti svijetu spas, širiti Božju riječ, donositi Isusa Krista poput nje. Začeti Duhom poput nje, biti plodan Duhom Svetim. Isus će poslije govoriti o stostrukom očinstvu, majčinstvu u duhovnoj dimenziji ako se osoba dade voditi Njegovom osobom i naukom. To najprije od nas iziskuje da se sami damo oblikovati i preoblikovati prema slici vlastite izvornosti, jer svatko je dijete Božje. 

                Ovaj nam odlomak govori također i o našoj neposrednosti glede Boga. Čovjek nije ono što radi, što jede, što misli da jest. Čovjek se ne definira ni prema pokudi ili pohvali sa strane ljudi. Svoje pravo biće primamo od Boga i to naše pravo ja, Bogom dano, nitko ne može uništiti. Nikakav krvnik, nikakav Herod, nikakva protivština. Marija je bila odvažna. Ž

                To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati sebe. I da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svakom stvoru. A ako nas svaki dan trokratno poziva zvono s naših crkava da se prisjetimo Tajne Utjelovljenja, onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je značilo i što znači taj konačni prodor Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu kob. I pruža ruku. Na nama je zahvalno je prihvatiti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Treća nedjelja došašća u godini B

Iz 61,1-2.10-11;1 Sol 5,16-24; Iv 6-8.19-28

                Isus Krist je najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva. Ljudi projiciraju sebe, svoje misli, ideje, osjećaje, nazore, ono što zapravo jesu u tz osobu. Barem oni koji su se na neki način s njome susreli, koji imaju o njoj kakve-takve informacije ili nekakvu vezu ili poveznicu. Osobnu, nametnutu, ili čisto formalnu. Ljudi su kroz stoljeća i tisućljeća uviđali da je tu, u Isusovu liku pred nama nešto neobično. Da je to obični lik ili pojava, davno bi taj nestao u pismohranama povijesti, davno bi ga pregazili silnici i silovatelji koji su ga na svaki mogući način, ne birajući sredstva, kušali ukloniti iz ljudske svijesti, srca, duše pa mu i danas brišu tragove iz povijesti. Nijekali su mu ime, podrijetlo, opstojnost, smještali ga u mitologiju, nestvarnost. Nisu htjeli priznati ono što je davno rekao Ivan svojim suvremenicima: “Među vama se nalazi onaj koga vi ne poznajete”.

                Podnošljivo je i može se oprostiti neznanje ili nepoznavanje. Čovjek nije dužan mnogo toga znati. I znanje neće biti odlučujuće glede naše sudbonosne odluke i presude u našemu životu. Ali se problem, istinski, životni, nameće u trenutku kad čovjek osjeti ili uvidi, da je tu nešto novo posrijedi, nešto što se ne dade svrstati u uobičajeno ljudsko mišljenje ili umovanje. Kad se nazre ili prozre možda dalje od običnoga ili pojavnoga, i kad uvidi da je riječ o biti ili ne biti.

                A što ako je taj Isus Krist više od proroka, više od Ilije, Jeremije, više od Mojsija, više od Preteče, Ivana Krstitelja, koji je za sebe tvrdio kako je cijelim bićem bio samo jedno: Glas, vjesnik, skoroteča? Što ako je Isus Krist više od beskućnika, putujućeg propovjednika, nepoznata i nepriznata u vlastitoj kući, vlastitom zavičaju, narodu. I što ako se čovjek svjesno izmiče izazovu, da se s Njime suoči, da ga prepozna, upozna i onda na koncu poznaje?

                Jer svatko, tko se s Njim susreo sluti o čemu je riječ: Ako je taj Isus više od uobičajenih pojava, proroka, lutajućih beskućnika, propovjednika, ako je taj Isus Sin Božji, onda se nešto mora mijenjati u životu. Onda se mora uzeti ozbiljno to što on kaže, što traži, i na što poziva. Stoga je svatko tko je čuo Njegovu riječ dužan dati svjedočanstvo. Isus postaje veliki upitnik svakome čovjeku, pogotovo vjerniku i kršćaninu: Poznajem li ja zbilja toga Isusa Krista, koji je tu, među nama. Već punih dvdeset stoljeća.

                Njegovi su sumještani mislili da ga poznaju govoreći kako mu znaju svu rodbinu, od oca i majke, do devetog koljena. I grdno su se prevarili. Isus nije bio vezan ni za koje ljudsko biće, pa čak ni za vlastitu majku. Da nije tako bilo, zar bi mogao reći da tko želi biti njegov mora ostaviti sve zemaljske veze, čak zamrziti svoje najbliže, u doslovnom smislu riječi. Doduše, ne emocionalnom mržnjom, nego kidanjem svih veza.

                Čovjek ni osoba ne prosuđuje se prema vanjštini. Isusova vanjština možda bijaše zaprjekom za suvremenike da u Njemu vide Mesiju, Božjeg Pomazanika. Ali u tome i jest kršćanski skandalon: Bog postaje čovjekom. Ne nadčovjekom, herojem, astralnim bićem. Jednim od nas. Životno bliskim, čovječnim, kao i drugi ljudi. Posve ljudskim. Zato naš Bog i jest Bog koga se zbog neodnjegove čovječnosti, čovjekoljublja može lako staviti pod upitnik i svrstati u uobičajene ljudske kategorije i onda ne shvatiti.              

                Kršćanstvo po tome upravo i jest zazorno što je blisko čovjeku i životu kao nijedna druga vjera. Bog postaje čovjekom, djetetom. Misli ljudske misli, udiše ljudski zrak, osjeća kao i svako drugo dijete. Zato je stalno pod upitnikom. Ali je zato na nama moliti Gospodina da nam otvori oči za Isusa. Da dadnemo u svojemu srcu i životu mjesto Gospodinu, da ga upoznamo i zavolimo. Jer u bitnome čovjek poznaje samo ono što istinski ljubi i čemu daje svoje srce. I za što je onda spreman ginuti. Ivan je dao svoje svjedočanstvo. Njemu bijaše objavljeno, a nama svjedoče stoljeća tko je Istiniti, Pravi, Jedini.

                I na nama je onda davati svjedočanstvo o Svjetlu. Jer naš Isus nije socijalni reformator, nije revolucionar ni prevratnik, nije onaj koji ide na barikade, nije politički Mesija. Ne dade se on svrstati u postojeće kategorije. Nego, on je Bog koji je došao i dolazi na ovaj svijet. Ljubav koja jedina može spasiti svijet. Ivanov život je svjedočenje. Ne toliko riječima koliko životnom praksom. To je uvijek uloga kršćana u svijetu. Dati odgovor o tome tko smo i što smo. Dati odgovor o nadi, vjeri i ljubavi koje nose naš život i utemeljuju našu egzistenciju u Bogu.

                Jedna protestantska duhovna zajednica stavila si je za motto sljedeće načelo: “Ne govori, ne troši puno riječi govoreći o Isusu Kristu. Ali živi tako da te oni s kojima živiš, u čijemu si ozračju, zapitaju spontano: Tko ti daje snagu, odakle ti to bogatstvo koje nosiš u sebi?” Isto se treba moći primijeniti i na nas. Živjeti životom prožetim Isusom Kristom tako da sve naše bude ižarivanje Njega koji jest temelj i smisao svijeta. Pa da Isus bude prepoznat u našem životu.

                Istodobno pak nam današnje čitanje nameće i daljnje upitnike: Tko sam to ja, što sam to ja u životu i svijetu? Što ja to nisam niti ikako mogu biti? Ivan je niječno odgovorio za sebe, što on to nije, a suvremenici bi ga htjeli kategorizirati i strpati u stezulju svojih misaonih sklopova ili uhodanih predodžbi. Uvijek se i pred svakoga od nas postavlja zamka, da o sebi mislimo više nego što zapravo jesmo. Da u sebe projiciramo ono što ljudi misle da bismo mogli ili morali biti.        

                Čovjek je ono što je pred Bogom koji poznaje svačiju nutrinu. Stoga odgovor može glasiti samo u jednom obliku, preuzimajući Bonhoefferove riječi iz zatvora: “Ja sam ono što sam pred tobom, o moj Bože. Ni manje ni više. Ljudi mogu misliti o meni sve najbolje i najuzvišenije, ja pak znam koliko je u meni straha, malodušnosti, nevjere, grijeha i zla, sumnja i odbojnosti.”

                Isto bi se dalo primijeniti i na svakoga od nas. Nepoznanica smo sebi i drugima. Poznati smo samo Bogu koji proniče ‘srca i bubrege’, čita što je u čovjekovu srcu i biću. Stoga je uvijek aktualna ona Augustinova: “Noverim te, noverim se – Upoznavši Tebe daj da upoznam sebe, o Bože moj!” Jasno, uvijek u zrcalu Isusa Krista koji je i danas velika nepoznanica među nama, a istodobno kao što gore rekosmo, i najveći projekcijski zaslon u povijesti čovječanstva.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

34. nedjelja kroz godinu A: Ez 34,11-12.15-17; 1 Kor 15,20-26.28; Mt 25,31-46

                Što više čovjek ponire u Isusov život, što više kuša shvatiti njegovo djelo i riječi, proniknuti u njegov način života, to se većma očituje kao neminovnost i neizbježnost činjenica koja je u biti paradoks. Naime, trenutak njegove objave, njegova gospodstva u punini, u pravom smislu riječi, trenutak kad se njegova osoba i veličina pokazuje i očituje u svim svojim dometima, trenutak kad sudbina svijeta počiva u njegovim rukama jest trenutak kad je lišen svekolike vlastite moći i kad je izručen moćima ovog svijeta, izraslinama zla, noći Getsemanija, ostavljenosti Gologote i očajničkog krika, smrtnoga hropca.

                Izručen ljudskim rukama, predan u tajanstvenost Očeve volje, vraća u trenutku smrti i križa smisao ljudskoj povijesti i oslobađa Božje lice. Sigurnost s kojom je nastupao za života nije ga napuštala ni u smrti, a riječ “Žedan sam” do danas odzvanja kao vapaj iz svih koji su na našem životnom putu potrebiti bilo kakve ljudske pomoći ili naše solidarnosti.

                Gdje se susresti s Bogom, s Božjim licem ili s licem Isusa Krista? Odgovor daje sam Isus Krist. Da bi čovjek mogao Boga ljubiti, Bog je morao postati čovjekom, ali istodobno ne prestati biti Bogom. Mi velimo to se zbilo u Isusu Kristu. Isus je onaj koji nam pruža mogućnost da po njemu i u njemu ljubimo Boga i da kao dio istoga čina ljubavi ljubimo i druge ljude, svoje bližnje, znane i neznane. Križ je istodobno objava ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znamen te ljubavi.            Stoga je Isusov imperativ u patničkom licu čovječanstva gledati i vidjeti njegovo vlastito patničko lice. Jer vjera koju je donio Isus svijetu nije skup umotvorina, ideja ili načela, već doživljaj i iskustvo, stvarni odnos prema Bogu po Isusu Kristu, gdje su bližnji onaj nužni most.

                Isus se poistovjećuje s malenima, ugroženima, potlačenima, odbačenima, prezrenima, progonjenima. To će on reći sam u svome govoru apostolima kad ih odašilje u prve misije (Mt 19), to će odgovoriti i Savlu pred Damaskom (“zašto ga progoni?”, Dj 9,4).

                Međutim, neobičnost ovoga mjesta u konačnom obračunu kad se odlučuje o ishodu povijesti jest da se Isus poistovjećuje sa svakim čovjekom, ma tko on bio, vjernik ili nevjernik, bez razlike, na boju, rasu, klasu, vjeru. U siromasima i prezrenima nastupa kao sudac i kralj. Dobro je to shvatio nekršćanin Gandhi, kad je dao urezati na svoj obelisk: “Čovječe, zaustavi se i uprisutni si u ovom trenutku lice najvećeg bijednika koga si ikada susreo i zapitaj se, može li korak koji namjeravaš činiti biti tome bijedniku i od kakve koristi.” Nije riječ u Isusov u govoru o mistici u kojoj se stapaju Bog i čovjek niti je riječ o stoičkoj solidarnosti sa svim ljudima, već jednostavno o činu ljubavi prema svakom pojedincu, ma tko i kakav on bio, simpatičan ili nesimpatičan.    U gornjoj prispodobi cijeli svijet postaje metaforom za ono “što oko nije vidjelo, uho nije čulo te što čovječje srce nije oćutjelo”( 1Kor 2,9). Ono što je Isus započeo svojim druženjem s najbjednijima, nastavlja se, prema njegovu obećanju (“Evo ja sam s vama do svršetka svijeta” – Mt 28,20) u novim oblicima njegove prisutnosti gdje se odlučuje o ljudskom spasu ili propasti.

                U cijeloj prispodobi jedno je iznenađujuće: osuđenici nisu svjesni svoje krivnje. Sud ispada po njih katastrofalan upravo zato što su propustili činiti dobro. Vjera se mora pretakati u djela, riječi u čine, ono što je čovjek čuo u posluh i solidarnu ljubav. Nemoguće je ljubiti bližnjeg, ako čovjek prije nije upoznao Isusa. Onaj tko je iskusio veličinu praštanja na svome biću, sposoban je susretati svakog čovjeka u Isusovu Duhu.

                Isus stavlja naglasak na neprepoznatljivost situacije kad čovjek njega susreće. U cijeloj zgodi sve se svodi na spontanost postupka gdje se bližnjemu pomaže bez ikakvih “kako, zašto i ali”. Upravo kao u prispodobi o milosrdnom Samaritancu. Svaka moguća primisao o eventualnoj nagradi ili prijetećoj kazni već bi u samom začetku pokvarila i krivotvorila vlastiti postupak, čin ili propust. Stoga je treba svaki svoj dan, cijeli svoj život promatrati pod zrenikom svršetka, “konačne žetve” i obračuna. Ono što na kraju spasava nisu naša djela, već milosrđe, smilovanje i ljubav dobrog Oca, majčinski nagon ljubavi te vjernost samome sebi s Božje strane, kako lijepo veli Ivan Pavao II. u “Bogat milosrđem”.

                Kršćanstvo nije niti je ikad bilo filozofija ili ideologija koju se, oslonjeno na logičke argumente, moglo poučavati ili demonstrirati. Ono nikad nije bilo ni neko znanstveno tumačenje ili svjetonazor. Ipak u nama žive vječne istine, svatko ima udjela u istini i to je potrebo osloboditi u sebi da bi čovjek zasvirao melodiju vlastitog života. Makar nas nešto snažnija groznica ili pak mala količina droge, morfija znaju izbaciti iz kolotečine života, ipak ono što je čovjek kroz život činio i učinio neće propasti. Bog je sam temelj našeg života. Ništa što je stvarno u našem životu neće propasti i nestati. Samo nestvarno, krivo, krivotvoreno propada i nestaje.

                Jedan se suvremeni pisac izrazio ovako: “Kad razmišljam o Isusu, spoznajem najednom kako ništa ne znam. I ne shvaćam s kojega se onda razloga počinjem najednom glasno i od srca smijati. To me onda vodi do spoznaje kako shvaćam sve što mi je potrebno shvatiti. Tako iščitavam na licu jedne Majke Terezije doslovce zemljovid Isusova kraljevstva. Vidim ondje sve brežuljke i prodoline, sve vode. Ne trebam nikakve druge zemljovidne mape Isusova kraljevstva. U svjetlu takve vjere poput njezine gotovo su beznačajni svi neredi u Crkvi i svijetu” (M. Muggeridge).  

                Isusovo kraljevstvo nosi na sebi biljeg, stigmu kao kraljevstvo i ustroj u kome je društveno načelo ljubav, djelatna i djelotvorna, koja se nudi kao božanska alternativa svim ovosvjetskim podvojenos­tima. Naše djelovanje moralo bi nositi signaturu, potpit Božjeg kraljevstva s jasnim znacima preobrazbe svega prema slici onoga “po kome je sve, za koga je sve, prema komu se sve slijeva”. Na Isusovu licu sja Božja tajna i Božje lice kao znak spasenja posred svijeta propala duhovno, moralno i politički. U Isusu stavlja napokon Bog ruku na svijet da ga oslobodi od vlasti Zla i Zloga.

                Upravo nam ovo vrijeme pruža mogućnost prepoznati Isusa u svakome prognanom, ranjenom, bijednom, u svakome siromahu i svakoj ispruženoj ruci. Isus hoće da ga ljubimo i ondje gdje ništa ne govori u prilog njegove prisutnosti. Bog je učinio svojom bijedu ovog svijeta. On u gladnome gladuje, u žednome žeđa. Tajna je tog Isusova izričaja neiscrpna, tajna je to njegova smilovanja. Tako je nama svaki bližnji živi upitnik glede Isusa Krista i upitnik je glede našega stava prema Isusu Kristu.

                Krist nas sam pita u osobi brata. Konkretnost našeg brata za nas je kriterij, d slušamo Evanđelje, poznajemo li Krista. Nevolja svijeta postaje kriterijem spasenja ili prokletstva svakomu pojedinome od nas, ne samo stvar sućuti, simpatije ili antipatije. Oni koji se aktivno uključe u borbi protiv nesreće ovog svijeta iskusit će u toj borbi krajnju sreću, zadovoljstvo i na kraju silnu plaću u obliku “blaženstva onih s desne strane” Krista Kralja.

Fra Tomislav Pervan
Međugorje

33. nedjelja kroz godinu A: Izr 31,10-13itd.;1 Sol 5,1-6; Mt 25,14-30

                Isusov nastup i stajalište bitno su usmjereni prema djelovanju. ‘Ako si spoznao, idi i čini i ti isto’! Djela a ne riječi. Neće Isus govora, disputanata, rječite dijalektike, raspri. Sve se dade razvući u beskrajne govore i praznozborenja, u puki intelektualizam. Makar mi vjerujemo da je na početku bila Riječ, za Isusa je bitno da na vjeru slijedi djelo. Međutim, problem je u ovome: Kako pristupam poslu, djelu? Radosno, pouzdano, s povjerenjem, ili kao onaj treći sluga, koji se boji, koji je uvijek u strahu od svoga gospodara? I budući da je tim egzistencijalnim strahom blokiran, on se ne odvažuje ni na kakav posao.

                S druge strane, nitko u životu nije bitno zakinut. Svatko ima svoje njemu određeno područje rada i djelovanja. I nitko nema pravo krivim ili zavidnim okom gledati na bližnjega pored sebe. Ali problem je u tome što nitko od nas ne usmjeruje svoj život prema onome što svatko može u svojemu životu učiniti, kako može najbolje upotrijebiti svoje sposobnosti, već se svi trudimo kako da ispadnemo u očima onih pored nas ljepši, simpatičniji, prihvaćeniji, voljeni. A da bi čovjek to postigao, poduzima sve što mu stoji na putu, često ne birajući sredstva. Isus nam pruža lijek protiv takva stava. Zato bismo morali čitati više puta upravo početne retke današnjeg odlomka. Namjesto da se obaziremo oko sebe, trebali bismo uprijeti pogled u Oca. Jer kad dođe odlučni, sudnji čas, neće nas Gospodin pitati, zašto nismo bili kao ovaj ili onaj, ova ili ona. Pitat će nas jednostavno, zašto nismo bili to što jesmo, odnosno onaj tko je u povijesti svijeta jedan i jedinstven, kao osoba neponovljiv i jedanput darovan ovoj Zemlji. A to je svatko od nas, p(r)ozvan svojim vlastitim imenom, koje je upisano u nebesima. I Bog će nas pitati, zašto u datim okolnostima nismo postali ono što je on od nas očekivao, bili i postali ono za što nas je on sam osobno poslao i osposobio.

                Zato nas Isus želi očito poučiti u ovoj prispodobi da promatramo svoj život kao Božji dar, kao divni talenat iz njegovih ruku. I da taj dar prihvatimo u zahvalnosti, a ne da se stalno uspoređujemo s drugima, gdje na kraju ispada da je čovjek čovjeku vuk, u neprestanoj konkurenciji, borbi za mjesto pod suncem. Ako se pak u toj borbi ne preživi, onda će nam na kraju biti sam Bog kriv što nas je ovako prikraćene, hendikepirane stvorio. Jasno, postoji mogućnost da se čovjek u životu nasuče, da bankrotira, ali tko je fiksiran samo na bankrot, na poraz, taj će ga zacijelo i doživjeti jer se onesposobljuje da nešto pametno u životu učini.

                To je problem trećega sluge. On se posve usredotočio na negativne strane svojega gospodara, i to bijaše njegova tragedija. Zapravo se trebao sam osobno uhvatiti sa životom u koštac, iskoristiti ponuđenu šansu, i imao bi na kraju ulog s dobiti. Ovako je svoj život pretvorio u živi grob, pokapajući prije vremena ponuđene mogućnosti. Bilanca njegova kukavičluka jest i ostaje samo smrt.

                Davno je kazano da odvažne pomaže i prati sreća (tj. Audaces fortuna juvat). Tko se otvori, osmjeli, odvaži, izloži te čak i sve riskira, imat će na kraju veliku dobit. Ono što nam je povjereno nije poput novčića u džepu, nego smo s onim povjerenim talentima u igri mi sami, cjelokupni naš život, te će tako onaj konačni obračun biti u stilu životnoga “biti ili ne biti”. Povjerenje s jedne strane iziskuje povjerenje i odgovornost s naše strane. Obadvoje je nužno da bi čovjek mogao djelovati stvarateljski, ne drsko, agresivno i neodgovorno zbog vlastitog fijaska, katastrofe i totalne životne inflacije, kao treći sluga.  

                Zato Isus svjesno izaziva slušateljstvo da se ono samo zamisli i u svojim stavovima promijeni prema načelu “obratite se”, tj. promijenite svoje uhodane misaone kategorije, mislite Božje misli, ljubite Božjim srcem, mjerite Božjim mjerilima koja nadvisuju sva ljudska očekivanja. A ako me je Isus poslao na posao, ako mi je povjerio tu divnu zadaću, da u njegovo ime djelujem, koje li onda za sve nas sreće, biti na njegovoj njivi, biti misionar.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

32. nedjelja kroz godinu A: Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13

                Ići nekome u susret! Pogotovo ljubljenoj osobi, prepun ushita, iščekivanja, pa zar ima išta ljepše od toga? Klasična Isusova prispodoba o nerazumnim i razumnim djevicama daje biljeg cijelomu mjesecu studenome, a istodobno i vremenu koje slijedi, adventu, došašću. Tipično “adventski” ugođaj. Iščekivanje susreta s Bogom kao ciljem povijesti i naših života jest jedina realna osnovica koja nas motivira na odgovorno, svjesno, odlučno i evanđeosko djelovanje u svijetu i životu. U cjelokupnoj prispodobi nije govor o djevicama, nego je riječ o kraljevstvu Božjem i o budnosti, odnosno nepokolebljiv­osti nade da nam Bog dolazi u susret. Da je Bog uvijek kroz cijelu povijest onaj koji traži čovjeka, koji čovjeku ide ususret.

                U Isusu Kristu Bog zauvijek uzima režiju u svoje ruke. On vodi konce naših života. I kao jedno od središnjih iskustava Isusova djelovanja u povijesti i našim životima jest da svaka inicijativa koja ima za cilj približavanje, hod prema ovoj jedinstvenoj osobi, u slici zaručnika, potječe bitno od samog Isusa. Tko se trudi da ga upozna, prije ili kasnije uviđa da je spoznat i zahvaćen tim likom. Tko ga slijedi, tko se za njim zaputio, makar i u noć, svakim korakom doživljava da se taj Isus zaputio prema nama, i moguće je i u noći iskusiti njegovu moć. Tko započne ljubiti ga, sve snažnije shvaća i uviđa da je time samo ušao u krvotok ljubavi koja je davno prije prethodila svakom našem koraku prema Ljubavi.

                Živjeti ne znači ići u nekakav nedohod, utopiju ili distopiju, već to znači bitno iščekivati, nadati se. Ne utopiji, ne nekakvim nestvarnim snoviđenjima pojedinaca iz filozofije ili politike, već ići prema cilju cjelokupne povijesti, a taj je Bog. Ona će jednom doći na svoj cilj, makar mi ponekad tapkali u mraku ili radili u praznom hodu. Mi znamo kamo naši vlakovi voze, i u kojem su smjeru postavljene tračnice. Znamo tko nas na životnome obzorju čeka kao zora koja se rađa. Jer pred njegovim nogama prestaje cjelokupna povijest svijeta, budući da život nije neka besciljna pustolovina, nego hod sa izvjesnim, sigurnim ishodom. Potrebno je spremati se za taj finale, tu veličajnu završnicu o kojoj Isus zbori u slikama gozbe, svadbenog veselja.

                Unatoč svim životnim udarcima, neprilikama koje nas na putu snalaze, mi znamo tko nas u luci očekuje, tko je s druge strane mosta. Odnosno, znamo tko je kormilar na našoj životnoj lađi. Zato i ove mudre, razumne djevice žive u iščekivanju toga trenutka u kojemu padaju zastori i otkriva se smisao svega životnog traženja, čekanja i nadanja. Ne znamo kad će Gospodin Isus doći, ali je izvjesno: Doći će! Prva molitva Pracrkve bijaše: “Dođi, Gospodine Isuse! Maran Atha!”

                U Isusovim riječima postoji, skriva se i ton nalik tužaljki, baladi. Možda ipak može biti sve prekasno. O konačnom ishodu moga života ne odlučuje toliko onaj posljednji, sudnji čas, nego ovo moje “danas i ovdje”. Moj posao, moj život, sve ono što me snalazi u mojoj svakodnevici, odlučno stoji pod jednim osnovnim zajedničkim nazivnikom ili temeljnim predznakom: Sve se slijeva prema konačnici i od konačnog pravorijeka onoga “koji sudi žive i mrtve” zavisi smislenost i besmislenost mojega života i djelovanja. A mogućnost promašenosti data je kao u školskoj zadaći: Prelijepo napisano, ali promašena zadana tema! A kad je jednom roman dovršen, nemoguće ga je ponovno pisati.

                Zato ima smisla, pogotovo u dugim jesenskim večerima, upaliti svijeću. Napose u vremenu došašća. Ta mala svijeća samo je vidljivi znak nazočnosti Nevidljivoga, ali Nazočnoga. I ta svijeća znamen je svjetlo one luke prema kojoj brodimo u tami života. Ali je ta svijeća ujedno i upitnik: Što je s mojom životnom svijećom? Da se nije utrnula? Što je sa životnim akumulatorima? Vozimo li kroz noć bez svjetala? Dajemo li ikakve životne signale da smo još na životu, i da nas je moguće pronaći? Dokle god u tami pružamo makar i najmanje svjetlosne signale, znak je to Gospodinu Isusu da smo još živi, da mu je moguće doći do nas i podignuti nas. Zato, neprestance naglašava Isus, bdijte i molite, jer ne znate kad će doći sudbinski odlučni trenutak vašega života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Postoje u našem vjerskom kalendaru dva dana kad kao ljudi, kršćani i vjernici zašutimo i zanijemimo. Ta su dva dana Veliki Petak i Dušni dan. Oba su vezana uz smrtnu tišinu, ali ujedno i uz tihu, neutrnjivu  nadu. Oba su nam znana i iz umjetnosti, uglazbljeni su i oslikani, opisani i žive u sjećanjima ljudi.

Veliki je Petak spomendan na Kristovu smrt na križu. Spomen na smrt jednog pravednika, čovjeka bez grijeha i mane, koji je zbog zloće i mržnje onih koji nisu podnosili utjelovljenu ljubav, dobrotu, blagost i čovjekoljublje što je iz njega isijavalo, poslali toga jedinstvenoga i jedincatog u sramotnu smrt na križu.

Dušni dan je isto tako zavijen u šutnju, u tihu bol i jecanje, napose u minulome ratu koji je iza sebe ostavio bezbroj znanih i neznanih pokojnika, koji je podignuo među nama tolike nove svježe grobne humke naših pokojnika. Dan je ovo kad se sjećamo svih koji su nam prethodili na svome životnom hodu kroz povijest i život te koji su nam ostavili ovo što danas imamo i uživamo.

Za Gospodina Isusa se veli kako je prošao zemljom i svijetom čineći dobro, samo dobro. Pomagao je svima, bez razlike, koji su bili otvoreni njegovoj osobi, koji su imali spremno srce za slušanje Boga. A na današnji, Dušni dan, sjećamo se onih kojih dobra uživamo, koji su otišli ispred nas. Istodobno se sjećamo svih onih za čije grobove ne znamo. Našim prostorima stoljećima je vladala tišina i pustoš Velikog Petka. Ratna razaranja, progonstva, veliki broj ranjenih, tugom i plačem zavijenih u crno. Veliki Petak i Dušni dan naša su hrvatska svakodnevica već više stoljeća. Kristova i Hrvatska Golgota stopile su se u jedan veliki jedinstveni vapaj i molitvu: Bože moj, Bože moj, zašto si mene, zašto si naš narod ostavio? Dokle će trajati ovaj hod na križ? Hrvatska i Kristova Kalvarija susreću se danas na našim grobljima s jednom mišlju, molitvom, vapajem i nadom: Ovo nije kraj. Smrt je početak Uskrsa.

Bog je sve što je imao dao nama ljudima u Kristu. Dao je za tebe i mene. Bog je unišao u našu ljudsku smrt da toj smrti oduzme tragičnost i beznadnost. Nitko tko danas umire nije više sam u tjeskobi svog vlastitog umiranja. S njime je Gospodin Isus. Iz smrti se, to nam veli Kristo križ, prelazi u život.

Groblja su mjesta tišine i mira. Ona su poziv da čovjek napusti staro, ostavi zlo i grijeh, da uskrsne na novi život nade. Da se u nama raspadljivo pretvori u neraspadljivo, da započnemo s novom ljubavlju novi život, za Boga, sebe same i za čovjeka.

Susret s pokojnima na našim grobljima susret je s onima koji su u krilu Očevu, u blaženoj vječnosti, koji su otišli ispred nas i spavaju snom mira. Susret s onima koji su u kraljevstvu Boga koji nije, prema Isusovim riječima, Bog mrtvih, već Bog živih, jer je smrt samo prijelaz. Njemu živimo, za njega postojimo.

U Isusu je izrekao Bog svoju zadnju riječ čovječanstvu. Poglavito u Isusovu uskrsnuću. S Isusovim Uskrsom započinje novi sretni odsječak ljudske povijesti. Naš bi život morao biti, sučeljen sa smrću, nešto poput stalnoga rasta i sazrijevanja. Upravo kao i u prirodi. Kako je divno izići u šumu u jesen, kad se sve zaodijeva u zlatne boje konačnog sazrijevanja i ubiranja plodova?! Umiranja, da bi nastao novi život. Stoga smrt nema niti može imati zadnju riječ. Biblija rabi jedan divan pojam kad veli za nekoga tko je preminuo: I pridruži se svojim ocima, svojim pretcima. Mi bismo mogli nadodati: I pridruži se svojoj braći i sestrama, očevima i majkama, prijateljima i dragim osobama. U svakome od nas živi nada da su svi ti nama utrli put i čekaju nas s onu stranu rijeke, na drugoj obali.

Veliki Dostojevski stavlja svome junaku Aljoši u Braći Karamazovima na samome kraju u usta riječi koje izgovara na grobu: “Ponovno ćemo se vidjeti.” Moja je želja da svatko od nas čuje one utješne riječi iz samih Gospodinovih usta u susretu s Njime: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u posjed baštinu pripravnu za vas od postanka svijeta. – Nek nas ovih dana upravo ta misao i želja prati. Naime, biti jednom, naći se jednom u zajedništvu s Bogom u društvu svih svojih dragih i milih pokojnika. Nek vjera koju je posijao ovim svijetom Isus Krist prožima i naše dane. Vjera s kojom su na usnama i srcima otišli bezbrojni ispred nas u vječnost i čekaju nas ondje u sretnom blaženstvu.

Spomen svih vjernih mrtvih iz franjevačkih obitelji – 3. studenoga 

RAZMIŠLJANJE O SMRTI

(UZ SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH)

Tko sam i što sam?

Mnogi naši suvremenici redovito prate horoskop. Revno pretražuju što im vele zvijezde, oslanjaju se na mudrost starih, suvremene gatare, šarlatane. Poštujemo one zvjezdoznance koji su se davno prije Isusa Krista bavili tom znanošću, njihova im je znanost pomogla da su pronašli put do Betlehema, zvijezda ih je dovela do prave Zvijezde, Krista Gospodina. Ondje su pronašli smisao i pošli drugim, novim putem u život. Međutim, jedno je sigurno. Nikakav nas horoskop ne može spasiti od neminovnoga kraja našega života, ma što nam ti pretkazivali za danas, sutra ili cijeli život. Uvijek za svakoga od nas ostaje upitnik, tko sam i što sam.

Vjerujemo da nas je Bog zamislio i stvorio, da smo ono što smo samo po njemu te da on određuje našu životnu sudbinu, da on drži konce našega života u svojim rukama i svojoj promisli. Ne zvijezde, ne horoskop. Nije upisano u zvijezdama što će biti s nama. Bog me vidi kakav sam, pri svemu što jesam, mislim, ćutim, osjećam, zna što je u meni, zna najskrovitije misli. Prisjetimo se Psalma 139., u kome se tako divno opijeva Božja sveprisutnost, sveznanje, napose u odnosu na svakoga od nas. Njemu je sve znano. Taj je psalam najiskreniji i najistinskiji horoskop svakoga od nas, u njemu se možemo otkriti i pronaći. U njemu Gospodin sam vuče konce našega života, on spaja u veliko jedinstvo sve niti i poveze da bismo postali ono što je on s nama uplanio šaljući nas u ovaj život.

Što je život?

Što je zapravo život? Trajni ispit zrelosti, provjeravanje vjernosti i naučenoga gradiva. Jer, neizostavno će doći trenutak konačne provjere, suda i prosudbe, krize i kriterija koje će sam Gospodin postavljati. O tome zbore sve religije svijeta i svaki čovjek neminovno osjeća da mu predstoji konačni sud i presuda nad cijelim životom. Stoga je veliki upitnik, što svakodnevno radimo i što zapravo u životu učimo da bismo opstali na konačnome sudu, odnosno položili ispit zrelosti pred samim Gospodinom.

U svojim snovima često sanjamo da stižemo prekasno, vrijeme za učenje je minulo, prohujalo, propalo i na kraju nam se ispostavlja račun za propušteno. Možda je moguće tu i tamo ponešto nadoknaditi, ali u bitnome se podvlači konačna bilanca života i rada. Bolesti nas mnogočemu uče, one nas ograničavaju u našim životnim nastojanjima i planovima, one stavljaju brklje na naše putove. One su nešto poput osmoga sakramenta, Božjega dara i milosti koja nam omogućuje da promijenimo svoj život, dadnemo životu novi smjer i smisao.

Naime, ništa od dobra, lijepa, istinita što je čovjek u životu iskusio i učinio ne će propasti. Vjera nas ne vara. Psalmist nam veli: Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Mi možemo dodati mirne duše: Gospodnja je zemlja i sve je u njoj, svi koji u njoj počivaju. Gospodinu pripada sve. A Apostol nam veli: Što se sije, raspadljivo je; što se uskrisuje, neraspadljivo je; što se sije, sramotno je, a što se uskrisuje, slavno je; što se sije, slabo je; što se uskrisuje, silno je; sije se tijelo zemaljsko, uskrisuje se tijelo duhovno, u Duhu (1Kor 15,42-44).

Taj je Pavlov izričaj nešto poput summa mundi, zaokruženi pogled na svijet, na sveukupnost zemaljske zbiljnosti. Božja zemlja prihvaća posijano sjeme i daje da izraste i donese plod, najkasnije u proslavljenome Božjem kraljevstvu, novome stvorenju koje očekujemo. Jer sve naše ljudsko optočeno je s toliko manjkavosti, grijeha, da svemu treba nova kvaliteta. Uskrsava ono što je posijano u zemlju. Ne može uskrsnuti nešto iz ništa. Sve mora imati svoj odraz u zbiljnosti, da bi moglo iz toga uskrsnuti na novi život.

Smrt prijelaz iz staroga u novo

Svi osjećamo da život nestaje poput pješčanoga sata. To je naše iskustvo, svakodnevno, to je iskustvo i Svetoga pisma. Kad molimo ili čitamo Knjigu psalama, naići ćemo na svedobnu, Božjim Duhom prodahnutu mudrost, koja nam pomaže shvatiti i prihvatiti život sa svim njegovim usponima i padovima. Kad psalmist uzdiše kako mu srce lupa, da ga snaga ostavlja, da mu se i sama očinja svjetlost gubi, da ga ostavlja posve na cjedilu (Ps 38, 11), onda nam biva jasno na što misli. Čovjek je samo dašak, prolazi kao sjena, ni oko čega stvara buku, gomila bogatstva, a ne zna tko će to baštiniti. I sada, čemu se mogu nadati, Bože moj? Samo ti si nada moja! odgovara Božji molitelj u naše ime (Ps 39,6-8), jer je on kao čovjek koji ništa ne čuje, kao njemak, koji usta ne otvara,  u čijim ustima nema odgovora (Ps 38,14.15). Nevoljno je stanje koje psalmist opisuje. Međutim, on istodobno očekuje od Gospodina pomoć.

Isus nam sam veli, da podignemo svoje glave kad se to stane zbivati (usp. Lk 21). Jer, konačno sudište nije kraj, propast, već samo prijelaz iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Smrtno treba ustupiti mjesto besmrtnome, prolazno neprolaznome, vremenito vječnome. Razgradnja staroga služi izgradnji novoga, a nadolazeće baca snagom svoga svjetla u sjenu sve ono što je bilo zemaljsko i prolazno.

S čime se dade usporediti ovaj prijelaz iz staroga u novo? Možda je najbolja slika redovnički novicijat, godina kušnje, u koju mladić ili djevojka ulaze kad stupaju u redovničku zajednicu. Kandidati ili pripravnici za redovnički život prečesto su posvema usredotočeni na ono što iza sebe ostavljaju ili moraju ostaviti, kad vele zbogom svome dosadašnjem životu. Međutim, namjesto te usredotočenosti na staro, trebalo bi da se usredotoče, usredište svoj pogled na ono što je ispred njih, što im se pruža i nudi, što im Bog daje. Trebalo bi da se posve usmjere prema Bogu te onome životu za kojim su pošli, jer zašto bi inače stupali u samostan i ostavljali normalni život iza sebe ako ga istodobno oplakuju?

Novak je zbilja novak, početnik, a ne starac, iskusnik. On se nalazi na novim obalama, stoji pred novim izazovima, treba ostaviti sve ono što je iza njega. On se nalazi u prijelaznome stanju. Ničemu više ne koristi ono čime je možda mogao postignuti karijeru ili uspjeh u svijetu. On se mora usmjeriti prema cilju da bude novi čovjek, novo stvorenje, pa stoga i bijaše običaj da stupajući u samostan dobije i novo ime!

Život – uvježbavanje za susret s Gospodinom

Za takav početak u životu nikad nije kasno. Ići u susret novome životu, uvježbavati se za susret s Gospodinom. Nitko nije nepodoban, svi su talenti pohranjeni u nas u činu krštenja. Što drugo znači taj životni odsječak nego uvježbavanje u hvalospjev Gospodinu, u vječno aleluja koje odzvanja svu vječnost u dvorima Gospodnjim. Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, Gospodine. Blaženi koji te neprestano slave i hvale! Blaženi koji crpe snagu kod Tebe dok se spremaju na daleki put. Prolaze li suhom dolinom, sve im se pretvara u izvor, rana je kiša obiljem blagoslova ogrće. Stupaju s trajno novom snagom dok ne ugledaju Boga na njegovoj Svetoj gori. Tako opijeva psalmist (Ps 84) sreću onih koji se zapućuju služiti Gospodinu. Pjesma je to svih koji su na Gospodnjem putu. Tko to pak od nas nije unovačen i tko se ne sprema služiti Gospodinu?

Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje u svojim stanovima. Na svijetu smo da bismo jednom bili u zajedništvu s Gospodinom. Doći će vrijeme kad nas ne će biti, kad ne će biti više ni slike o nama u onima koji dolaze iza nas. Doći će vrijeme kad će spomen na nas nestati, kad će spomen na nas biti izbrisan iz sjećanja ljudi, kao da nas nikada nije ni bilo. Upravo kao što je to našim pokojnicima, prijateljima i poznanicima. Tko će ih se još sjećati, kad nas ne bude? I tko će se sjećati nas kad nas više ne bude? Dva ili u najbolju ruku tri naraštaja i nakon toga nema toga tko će reći da smo mu išta značili. Kao da nas nikada nije ni bilo! Nestajemo kao dašak. Dob je naša sedamdeset godina, a ako je čovjek jak, i osamdeset, sve je samo velika muka i nevolja, brzo prolazimo, prolijećemo životom (usp. Ps 90). Čovjekovi su dani kao trava, cvjeta kao cvijet poljski. Prijeđe li vjetar preko njega, njega nestaje, ne pamti ga više ni mjesto na kome je stajao i poniknuo (usp. Ps 103,15sl.).

Vjera i molitva – vode prema mudrosti života

Da, štoviše, ni mjesto gdje je čovjek stajao, ne pamti ga više. Ne zna više za njega. Međutim, Jedan je koji zna, koji pamti sve, koji ne zaboravlja, čije pamćenje ne slabi, čije je sjećanje božansko, vječno. Njegova je misao vječna, pamćenje također, i koga se On sjeća, taj ne prolazi, on je u vječnome spomenu kod Gospodina. Istina je to starozavjetnih molitelja, pogotovo pak onih koji su u Kristu usnuli.

U svome bogoslužju redovito molimo i vjerujemo da su pravednici u vječnome spomenu, da im se spomen nikada ne briše iz sjećanja Božjega, ako ih ljudi i zaborave.  Što nam preostaje u ovome trenutku? Moliti da nas Gospodin ispuni radošću silnom, da se u njemu radujemo, da u njemu kliče duša naša. Moliti da nas Krist Gospodin već ovdje, a pogotovo naše drage preminule u vječnosti zaodjene haljinom spasenja, haljinom spašenih, da nas zaogrne plaštem pravednosti, kao kad si mladoženja vijenac stavlja na glavu, kad se nevjesta urešuje nakitom (usp. Iz 61,10).

Ono što vrijedi za cijeli Božji narod, za Crkvu, vrijedi poglavito i za pojedinca u njoj, u čvrstoj vjeri da će sam Gospodin, koji se za nas predao, učiniti nas svetima i čistima u vodenoj kupelji riječju, da nas sebi privede okićene, bez ljage ili bore ili nečega tomu slična, da štoviše budemo sveti i bez mane (usp. Ef 5,26.27). Ima li ljepše utjehe za nas, za naše pokojne? Treba samo otvoriti Božju riječ, riznicu Crkve, vjerovati i moliti, napose ovih dana kad se podvlače godišnji računi. Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce, te da nas oni koji su ispred nas otišli Ocu u vječnost dočekaju s onu stranu s dobrodošlicom i dovedu nas zajedničkome Ocu.  

Fra Tomislav Pervan

Međugorje

31. nedjelja kroz godinu  A  – 1. studenoga 2020.

Svojim dolaskom na Zemlju Isus je stubokom zahvatio u vanjske i nutarnje tokove povijesti  svijeta ali i pojedinačnih života. Naime, svojom osobom utisnuo je neizbrisivi biljeg u ljudsku povijest tako da cjelokupna povijest nakon njegova dolaska, odn. pojavka na ovom planetu poprima novi izgled i sadržaj. Nikad više neće izgledati ljudska povijest poslije Isusova rođenja kao prije toga nadnevka. Nastupio je s tolikom samosviješću da ta jedinstvena osoba oko svog lika poput velikog magneta okuplja sav smisao egzistencije i svijeta i pojedinca tako da izvan te pojave ne postoji neki drugi konačni i zadnji smisao opstojanja. Niti pojedinca niti povijesti u cjelini.

U svome liku sažimlje Isus svijet i ljudsku egzistenciju, prema njegovu liku smjeraju sve silnice, konvergira sve, skuplja se sve ono što “babilonskom pomutnjom” bijaše raspršeno. Sve što je izvan njega i domašaja njegove osobe, a to vidimo tako zorno na civilizacijskim tokovima zadnjih dvaju stoljeća, svršava u konačnici u ateizmu, anarhizmu, nihilizmu, organiziranom teroru, pokušaju stvaranja raja na zemlji bez Boga. Uklanjanjem Boga uklanja se i čovjek s pozornice, nestaje smisao života.

Ne samo da je Isus zahvatio u vanjske tokove svijeta. Zahvatio je u samo čovjekovo biće, u njegovu egzistenciju stvarajući i dajući neizbrisivi pečat jednomu novom obliku i vidiku življenja, novomu zreniku, do Isusova pojavka neviđenom na pozornici svijeta, a to je lik svetca. Isus je stvorio novi, ako tako smijemo reći, ‘tip’ čovjeka.

Svetci su onaj krajnji ostatak ostataka (usp. Rim 11,5), oni najvjerniji, koji su prihvatili Isusovu riječ doslovce, razgolili se, ostavili sve i pošli za Isusom. To je ono malo stado najvjernijih o kome Isus sam zbori, jezgrenica njegovih učenika kojih bijaše mnoštvo, izabranici pozvani biti na Taboru da bi poslije podnijeli agoniju Getsemanija.

Augustin veli: “Velika tajna, ali ipak poznata… Sad se naime smatraju Božjim narodom svi koji primaju sakramente. Svi koji prime sakrament krštenja zovu se kršćanima, ali svi ne žive dostojno tog sakramenta… Usred tvoga naroda koji nije primio milosrđe mi smo iskusili milosrđe.”

Svetci su uspjele ljudske i kršćanske egzistencije. Oni su sretnici i zrače srećom. Svetci nude svijetu kao u zrcalu Isusa Krista, odnosno istinitost njegove poruke i riječi, poglavito pak njegove osobe. Oni su najbolja slika i metafora za samu kristologiju. Dok se egzegeti, tj. znanstveni tumači Svetoga pisma, poglavito Isusova lika, muče oko Isusove biografije, psihologije, svijesti i samosvijesti, svetci ono što bijaše prisutno u Isusu uzbiljuju i žive ovdje i danas. Kao živu prisutnost i sadašnjost.

Kao što je Otac poslao Sina i kao što Sin živi od Očeva poslanja, tako i svetci žive od Isusova poslanja snagom Duha Svetoga. Zato su oni sposobni što nitko drugi nije sposoban, što nijedna druga religija nije kadra: biti ponizan do samoponištenja, a istodobno samosvjesno ostvarivati svoje, zapravo Kristovo poslanje u ovome svijetu. Biti do kraja transparentni, tj. prozračni spram Boga i Gospodina koji ih odašilje, a istodobno zadržati i svoje ljudsko ja. Paradoksalnost egzistencije: S jedne strane krajnja depersonalizacija, a s druge maksimalna individualizacija. U osobi sinteza vertikale (okomice) prema Bogu i horizontale (vodoravne) prema čovjeku, oni su jedinstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu u osobi.

Svetci su u svakom vremenu dokaz za svetost i istinitost Kristove Crkve. Crkva je po sebi uvijek smjerokaz prema istinitosti Isusa Krista i njegova poslanja. Jer Crkva, a i svetci u njoj, imaju samo onda svoje povijesno opravdanje uprisutnjuju li u sebi Kristovu riječ: “Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.”

Kako je Isus, prema riječi Ivanova evanđelja, doslovce “egzegeza, tumač i komentar samoga Boga” (Iv 1,18) u ljudskom obličju, tako su i sveci kroz svu povijest živa, utjelovljena egzegeza, tumač i usadašnjenje, uprisutnjenje Isusa Krista. Dok se s jedne strane znanstveni tumači Novoga zavjeta spore oko toga, je li Isus činio čudesa opisana u evanđeljima, dotle su kroz cijelu povijest Crkve svetci činili tisuće čudesa. Najveće pak čudo jest čudo vlastite “metanoje”, obraćenja i preobrazbe kao preduvjet da čovjekom ovlada Bog te da pojedinac postane glasnikom, navjestiteljem Božjega kraljevstva.

Sveci pretpostavljaju u Crkvi ne neko apstraktno Evanđelje, već njegovu stvarnu prisutnost u Crkvi te oni redovito u svome životu ističu pojedine elemente Radosne vijesti koji su bili u danom trenutku povijesti svijeta i Crkve zapostavljeni ili su se izgubili iz zrenika. Istinitost i autentičnost njihova života pomogla je, pomagala je i još uvijek pomaže da se Crkva nađe i snađe u svijetu, definira sebe i svoju ulogu.

Svetci su najvjerodostojnije vjerodajnice Crkve u svijetu. Osobe, jednom riječju, koje je Isus Krist, kao nekoć apostole, pozvao, uzeo za ruku, učinio novim stvorenjima. Prisilio ih ostaviti sve i biti samo njegovi da bi ih uveo u otajstva Kraljevstva. Svetci su najvrjedniji i najznačajniji tumač samog Evanđelja jer su oni utjelovljeni tumači utjelovljene Riječi. Oni su svakom vremenu najbolji i najvjerniji pristup Isusu.

Dopušteno je ovdje zaključivati iz posljedica na uzrok. Učenici i učitelj, ne više sluge, nego prijatelji svog Učitelja. A onaj tko je možda najdoslovnije i najvjernije shvatio Učiteljevu riječ, Pavao iz Tarza, govori stalno o “metamorfozi” (doslovce: pre-obrazbi, pre-tvaranju, su-življavanju) učenika, vjernika prema Učiteljevu liku i slici.

Nasljedovanje, ne imitacija ili oponašanje jedini je put, u posvemašnjoj ljubavi i posluhu prema Gospodinu. Svetci nisu izumrli. Žive i oko nas kao što su živjeli u svakome vremenu. Nisu na mjestu žalopojke kako ih nema. Potrebno je imati oči i uši za njih i njihove poruke. Jer gdje nema prijamnika, antena, gdje nema ušiju, nemoguće je da zvučni valovi proizvedu bilo kakav ton, a nekmoli simfonijski ugođaj kakav su davali i još uvijek daju svetci u svim vremenima. Možda našim suvremenicima nedostaju upravo ti prijamnici, antene za poruke koje imaju i danas uputiti svetci čovječanstvu na bespućima povijesti.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

26. nedjelja kroz godinu A: Ez 18,25-28; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

          Kome i kada upućuje Isus gornju prispodobu? Prenesimo se u povijesno surječje u kome je izrečena. Isus je u Jeruzalemu, tragični je kraj neminovan, sukob se s vrhovništvima i vlastima zaoštrava, kao da očajnički želi po zadnji put pridobiti i osvijestiti za povijesni i životni kairos vođe naroda. Pokušava svima pojasniti kako nije dovoljno u odnosu na Boga imati skup predanih propisa, zakona, zapovijedi i zabrana, kako u kraljevstvo Božje neće unići oni koji izgovaraju na sav glas “Gospodine, Gospodine”, nabrajajući potom sve što su u Božje ime činili ili čine, poput onog carinika u hramu, već oni koji prepoznaju Božju volju u konkretnim povijesnim okolnostima i vrše je (usp. Mt 7,21sl).

          Nije dovoljno prihvaćati obrede i propise, već se treba otvoriti Božjem zovu i zaputiti se odlučno na posao u Božji vinograd. Vinograd je metafora za kraljevstvo Božje u ovom trenutku. Najavljeno u Ivanovu dolasku, ozbiljeno u Isusovoj osobi, poprima svoje konkretne oblike. Isus upućuje posljednji zov da se vođe naroda predomisle i okrenu novomu.

          Isusove su riječi gotovo bismo rekli posljednji pokušaj da svatko prepozna i vrjednuje svoj stav pred Bogom koji je Otac svih. Nitko više nije sluga ni rob, nikome ne bi smjelo biti teško dati se svim srcem na Božje djelo obnove i spasavanja svijeta. Isus želi u svakome aktivirati i posvijestiti sinovstvo koje nosi u sebi. Ako nas već Otac oslovljava sa “sinko”, onda ne bismo smjeli angažman u njegovu djelu shvatiti kao tlaku ili robovanje. Stariji sin se upravo tako ponaša. Zna da je po dužnosti obvezan izvršiti očev nalog i stoga spremno izgovara svoj “da”, ali ne odlazi na zadatak. Drugi sin prepoznaje u očevoj molbi služnički posao te na očevu nesreću izgovara svoj “ne”, ali se potom predomišlja i kaje zbog neposluha te odlazi na posao. Postaje mu jasno da ga otac nije pozvao kao slugu, već kao sina u svoj vinograd i ispunja njegovu volju. Stariji sin se najprije čini kao da prepoznaje na što smjera očev nalog i prividno pristaje, ali na kraju, nažalost, ne odlazi na posao, dok mlađi prepoznaje u ponudi samo zamorni posao i ništa više, pa stoga izgovara najprije svoj “ne”. Kasnije mu postaje jasno što je onaj nalog i ona ponuda. Neponovljiva životna šansa koju realizira u posluhu i otvorenosti prema ocu.

          Isus veli zorno i očito: U ovom trenutku treba odložiti služnički mentalitet i raspolože­nje te realizirati sinovski odnos na koji nas sve Bog u Isusu poziva. Kraljevstvo Božje je jedna silna i neponovljiva ponuda koju treba prihvatiti i aktivno se u nj uključiti, prihvatiti poziv te oslobođena i radosna srca zaputiti se u Gospodnji vinograd i u njemu obaviti zadati posao. Isus svima želi otvoriti oči: Nemoguće je samo riječima pristajati uz propise i obrede, a to je opasnost koja vreba u svakoj religiji.

          U židovskoj je to doživjelo upravo u Isusovo vrijeme svoj vrhunac. Sve bijaše poput svjetiljke bez ulja, tijela bez duha, obreda bez srca, vanjštine bez nutrine. Ni trunka od onoga što naviješta Isus, kako će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini (usp. Iv 4,23). U cijeloj prispodobi težište i naglasak su na ponašanju onoga koji najprije veli “ne”, a onda se predomišlja. To predočava Isus svome slušateljstvu i stavlja kao primjer prepoznavanja znakova vremena danih u vlastitoj osobi. Ništa odnosno malo je učinjeno preuzimajući samo predaje i propise Zakona kako to čine farizeji. To je prema Isusovu poimanju najbolji i najlakši put promašiti sveukupnost Božje volje.

          Isus želi svomu slušateljstvu, a time i nama uprisutniti bezuvjetnu spremnost na vjerovanje kao prihvat Božje ponude u njegovoj osobi. Kroz cijelu povijest Bog je djelovao i otvarao ljudima nove i nepoznate putove gdje ga i kako prepoznati. Trebalo je samo ostaviti uhodane oblike vjerovanja, mišljenja, osjećanja, otvoriti se novomu i nepoznatom. Upravo kao što veli Poslanica Hebrejima, biti stalno na putu, spreman u svakom trenutku podignuti vlastiti šator i krenuti u nepoznato, za Isusom predvodnikom i dovršiteljem naše vjere. Napustiti uhodane predodžbe i stajališta. Pogotovo je u vjeri opasno ako se ona pretvori u obrede, religijske šablone, propise. Ljuštura bez jezgre, forma bez duha, funkcija bez srca. Vremenom mora nužno uslijediti otuđenje.

          Slično se dade promatrati npr. u braku, ali i inače u običnom životu. Život nije medeni mjesec. Jednako ni religija nije neprekinuti “aleluja” ili “hosana”, neprestano i nepomuće­no slavlje. Unatoč najljepšoj glazbi za nekog bogoštovn­og čina zna se dogoditi da srce i duh budu daleko od bitnoga, što bi morala biti vjera, naime, odnos osoba, povezanost srca, ljudskog i Božjeg. Tragedija farizeja bijaše upravo u tome što su se prihvatili vanjštine, a srcem bijahu daleko od biti odnosa čovjek – Bog.

          Kad se vjera pretvori u puko obdržavanje propisa, kad se ne računa s iznenađenjima i novim porukama, dogodi se da čovjek previdi takve likove kakvi bijahu Ivan Krstitelj i sam Isus Krist. Propisima se podiže zid između sebe i Boga tako da prihvaćanje vjerskih propisa postaje vremenom od­bacivanje samog Boga i zastiranje njegova lica.

          Koja je onda prednost carinika i bludnica prema Isusovu poimanju? Nipošto u tome da su oni to što jesu, što tako reći ‘profesionalno’ griješe ili što bi zbog svog grijeha i otuđenosti od Boga i sebe bili možebit idealna pretpostavka da se postane kršćaninom i dobrim vjernikom, već u tome jer su prepoznali znak vremena, jer su vidjeli novo u Isusu Kristu, ponudu spasenja i ljubavi s Božje strane. Bili su mrtvi pa su oživjeli, izgubljeni pa su se našli u Isusovu društvu i okrilju. Jednom riječju, susret s Isusom bijaše im nezaboravan. On im je preobrazio život.

          To je ujedno i poziv nama da tražimo Isusovu blizinu i društvo u svakodnevnim zgodama i poslovima. Da otkrivamo Božji rukopis, dešifriramo, dekodiramo njegove poruke u svim zgodama i nezgodama, pa i u ovim epidemiološkim nevoljama i stradan­jima. Vjera nije, kako su mislili farizeji, posjed, već neprestano zapućivanje prema Gospodinu koji nas s druge strane pozivlje da se odvažimo na iskorak u novo.

          Danas smo u opasnosti poistovjetiti svoje kršćanstvo s bogoslužjem, svesti naime vjeru na obrede i običaje, molitve i pobožnosti, misu i sakramente. Ako bi se to dogodilo, onda se Isusovim dolaskom ne bi ništa bitno izmijenilo u odnosu na Stari zavjet. Samo bi se staro zamijenilo novim. Isus je naviještao i živio kraljevstvo Božje kao Božje smilovanje i praštanje, izmirenje i ljubav, napose za one koji su ugroženi i unesrećeni. Isus je imao svoj križni put. Zato poziva svakog da nosi svoj križ, a naš je narod upravo ovih godina na velikom križnom putu i umiranju.

          Jasno, ne smijemo se odreći svog bogoslužja, ali ono mora biti odraz nutarnjega snažnog naboja vjere, pouzdanja i ljubavi te u životu poticaj na posvemaš­nje zalaganje i čovjekoljublje. U protivnom, bit ćemo optuženi iz samih Isuso­vih usta kao i njegovi suvremenici, za koje je rekao, navodeći proroka Izaiju: “Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuje naučavajući puke ljudske uredbe” (Mt 15,7sl).

Tomislav Pervan – Međugorje

25. nedjelja kroz godinu A: Iz 55,6-9;Fil 1,20c-24.27a; Mt 20,1-16a

          Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onog domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio stečajni postupak i došao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, već bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je.

          S prvima, onima od šest sati ujutro, ugovara dnevnicu od po “jednog denara”, dok s drugima ugovara da će im dati “ono što je pravo”. Je li to “pravo” denar ili nešto manje odn. više, zavisi od njega i njegove prosudbe. Važno je da nitko ne besposliči i da svatko dobiva za život i obitelj koliko mu je u datom času potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima. Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni “sindikalisti” zadovoljili tumačenjem domaćina, jesu li prihvatili načelo dobrote i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u nedoumici da izvuku sami zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odn. zalutalog brata (usp. Lk 15,12-32).

          Isus hoće svakoga od nas potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, dobrim očima, a ne zavidnim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, taj nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.

          A kako Bog postupa? Razvidno je to u Isusovim postupcima i riječima. Beskrajna ljubav i razumijevanje za sve, beskrajno milosrđe prema svima, napose zalutalima, grješnicima, carinicima, bludnicama. Svom slušateljstvu Isus stavlja pred oči pravo zrcalo Božje dobrote i pravednosti, milosrđa i praštanja iz poznatih događaja i riječi u Starom zavjetu. Kao da im veli: “Ako vas sablažnjav­aju moji postupci i kontakti s tim rubnim egzistencijama, onda ste se udaljili od Boga kome mislite da služite. Bogu nitko nije nevažan.

          Bog ništa ne radi u tajnosti kao neki poduzetnici koji znaju davati “ispod stola” napojnice zaslužnijim radnicima i poduzetnicima. Neka se svatko na vlastite oči uvjeri u postupke mog Oca.” Domaćin igra do kraja s otvorenim kartama, i čini se kao da priželjkuje konflikt kako bi svima održao pošteno slovo i životnu lekciju. Slušatelj napeto čeka ishod sukoba s radnicima. Vidimo, nikakve nepravde u postupku onog domaćina, jer se sve temelji na usmenom dogovoru koji je ujedno i radni ugovor.

          Time je točno orisana situacija u kojoj se nalazi sam Isus u sukobu sa svojim protivnicima. Nebo se napokon nakon stoljeća šutnje otvorilo, milost se preko njega izlijeva na sve, Božji Duh se širi po Isusovim rukama i postupcima, svatko je pozvan osjetiti novo ozračje. Što biva? Tzv. pravednici i pobožnici u Izraelu odbijaju u otvorenom prosvjedu i pobuni Isusove postupke i dosljedno Isusovu osobu. Razlog za svoje ponašanje traže u Isusovoj naklonosti grješnicima i carinicima, prema njihovu mišljenju, prokletnicima. Ne mogu se istinski radovati obraćenju tih prokazanih osoba, imaju zlo oko i srce. A upravo ti pravednici i pobožnici koji se trude da svoje ponašanje i život mjere ili usmjeruju prema Božjim odredbama, ne bi smjeli tako postupati. Valjda znaju za propis iz SZ koji veli: “Budite sveti i pravedni jer svet sam ja, Jahve, Bog vaš” (Lev 19,2).

          Stoga je za Isusa neshvatljivo kako se čovjek može zatvoriti i uskratiti tolikoj dobroti i ljubavi, tolikoj darežljivosti koju Otac svakomu iskazuje. Ta ljubav i darežljivost, začudo, nikomu ne čini ni trunke nepravde (r. 13) i želi da svatko, ne samo oni radnici, shvate da je upravo dobrota poticaj i razlog za onakve postupke. Za nas možda bolje da ne znamo kakav je bio ishod uvjeravanja, jer Božja dobrota je tolika da nikada nikoga ni u koje vrijeme ne isključuje iz svoje ljubavi i svog dosega. Svakome je pružena mogućnost prihvatiti ispruženu ruku Božje dobrote, upravo u Isusovoj osobi.

          U Isusovoj osobi Bog je do kraja tako reći “eks-centričan”, izišao iz sebe i razdao se i djeluje “ekscentrično”, dok je čovjek uvijek “ego-centričan”, misli na sebe i usmjeren samo prema sebi. I što je najgore, misli u pogrešnim vrijednostima, naime, u kategorijama novca, plaće, propadljivih vrjednota. Ako već Bog dopušta da se njegovi postupci vrjednuju prema ljudskim kriterijima i očima, zašto taj isti čovjek ne dopušta da Bog vrjednuje čovjekove postupke prema svojim kriterijima? Pa ćemo na kraju vidjeti kako čovjek ima “zlo oko”, a Bog dobro.

          Čovjek je ljubomoran, zavidan, gleda na sve oko sebe prijekim, u biti sebičnim i zavidnim okom, dok Bog gleda jednakim okom na dobre i zle, i na one koji su od početka života vjerni, koji se nisu iznevjerili njegovu glasu, kao i na one koji su, slikovito rečeno, skočili na papučicu posljednjeg vlaka u posljednji trenutak. Kao da Isus želi reći: “Čovječe, sačuvaj svoje dostojanstvo. Ne spuštaj se na razinu novca, materijalnog i propadljivog. Pronađi svoj identitet i dostojanstvo drugdje, ne u zaradi i plaći.” Žalosno je potrošiti odnosno pretvarati svoje vrijeme i život samo u plaću i novac. Vrijednost nije ni u uspjehu ni karijeri ni u aktivizmu po kome čovjek želi narasti u tuđim očima. Na tome planu nikad nije moguće imati dovoljno, jer nikad materijalne stvari ne mogu zadovoljiti čovjekovu metafizičku žudnju za Bogom, za Apsolu­tnim.

          Odbojnost jednih prema drugima stvara, kako vidimo na svakom koraku, u suvreme­nom svijetu nesmiljenu konkurenciju na tržištu, gaženje i nijekanje čovjeka i bližnjega zbog materijalnih probitaka. Materijalizam je u biti ekstremni oblik nijekanja čovjeka i svijeta te njihovih vrijednosti! Posvemašnja devalvacija svih vrednota. Bog se ne ravna prema tarifnom planu uglavljenom između poslodavaca i sindikata jer novac nije vrijednost koja bi mogla stvoriti jednakost među ljudima. Novac nije u konačnici ni simbol socijalnog statusa ni znamen nečije veće ili manje vrijednosti odn. značenja.

          Domaćin je spreman podvrgnuti svoj postupak sudu i prosudbi. Dakle, on se drži posve određenih norma i standarda. I sam se boji da ne bi komu možda nažao učinio. Zato se i poziva na posve konkretni ugovor sa svakim pojedincem, dok radnici, budući da nikome ne vjeruju, žele neki apstraktni sustav propisa i zakona, s pomoću koga bi mogli kontrolirati poslodavca i konačnu isplatu. Nemaju ćutila za vlastitu vrijednost ni za vrijednost drugih. U temelju njihovih života i postupaka je nepovjere­nje, posvemašnja odbojnost te sustav nadzora. Čovjek je čovjeku vuk i vučje raspoložen.

          Upravo gornja prispodoba nam očituje Isusa kao jasnog motritelja i savršenog poznavatelja ljudskih srdaca i postupaka. Znao je on za sve negativne naboje i negativnu dinamiku koja vlada u međuljudskim odnosima, uviđao je savršeno korijene za ljudske postupke i čine, svjesne, nesvjesne i podsvjesne motive, nagone i raspoloženja koji vladaju u obiteljima, među ljudima, poslodavcima u ondašnjem društvu, a u bitnome u svakom društvu.

          Isus se ne želi ponuditi kao nositelj istine koji će, ako mu se povjeruje, čarobnim štapićem ukloniti sve razlike i probleme u ljudskom društvu i životu. Nije on poput Velikog Inkvizitora od Dostojevskog ili Orwellova Velikog Brata koji naređuje svome slušateljstvu i podložnicima što imaju misliti, raditi, kako se ponašati te kako pronaći značenje i smisao života, kako postati uspješan i slavan, kroz savršeni posluh i ropsku podložnost.

          U gornjoj prispodobi Isusu nije žao ni domaćina, a nema milosti ni za radnike-buntovnike. On gleda i vidi karaktere, opisuje ih i nudi nam ih u panorami. Svatko treba pronaći sebe, izvući zaključak za sebe, pronaći svoj stil i način života. Preispitati svoje stavove i mišljenje. Svatko mora snositi odgovornost i posljedice za svoj stil života, i u svjetlu Božjih postupaka povući jedino valjane zaključke za ostatak svojih dana i života.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

24. nedjelja kroz godinu A: Sir 27,30 -28,7; Rim 14,7-9; Mt18,21-35

          Kako probiti začarani krug osvete, zakon „oko za oko, zub za zub“? Nije li protunaravno to što Isus traži? I kako preživjeti u svijetu u kojemu vlada zakon jačega, biološki i društveni darvinizam, gdje na površju ostaju samo najsnažnije jedinke i pojedinci iz neke vrste, a sve drugo treba da svrši na smetlištu povijesti? Isus ne samo da traži od nas odreknuće od bilo kojeg oblika osvete ili osvetoljubivosti, nego naređuje nemjerivo, bezgranično praštanje. Ako već očekujemo da, nama, dužnicima, Bog oprosti, i ako smo svjesni potrebe oproštenja, nije teško uvidjeti potrebu drugima iskazivati praštanje, milosrđe, smilovanje. “I jer smo iskusili i postigli milosrđe, ne malakšemo ” (2 Kor 4,1), ne umaramo se prenositi to na druge.

          Povijesno nam iskustvo veli da je temelj svake kršćanske zajednice u ljudskoj slabosti, nemoći, u kojoj se snažno očituje i razvija Božja snaga i milost. Prisjetimo se samo početaka kršćanske zajednice u Korintu koje tako zorno opisuje Pavao u svojim pismima toj mladoj Crkvi: koliko sukoba, slabosti, nemilih scena, nepodnošljivosti, optuživanja. Upravo je ta slabost osnovica na kojoj Bog gradi svoju Crkvu. Bog koji je u sebi sama ljubav u vremenu se očituje kao ‘praštanje i milosrđe’. Zborna molitva 26. nedjelje glasi upravo tako: “Bože, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem”.

          Svemoć postaje nemoć. Bog je nemoćan ne oprostiti! Ako je Bog takav, pogotovo bi morali biti onda oni koji su ‘nasljedovatelji Kristovi i Božji’, a to su svi vjernici u Pavlovoj zamisli. Praštanje je bit zajednice, ono je cement, vezivno gradivo u kući Božjoj. Praštanje nije znak slabosti, kapitulacija pred grijehom niti suglasnost s njime. Ono je dinamika ljubavi i spasenja. ‘Gdje je izobilovao grijeh, većma je izobilovala milost’ veli se u Poslanici Rimljanima. Praštanje je slavodobiće ljubavi nad grijehom.

          Svaki je čovjek prihvaćen i ljubljen onakav kakav jest, a ne kakav bi morao biti, ili kakvim bi nas neki htjeli vidjeti i imati. Prihvaćeni smo u svojoj elementarnoj slabosti, u svojemu grijehu i sa svojim grijehom. I budući da na ovako božanski način možemo iskusiti ljubav, osposobljeni smo predavati ljubav i praštanje, ljubeći i praštajući. Svatko ima pravo biti onakav kakav jest da bi imao udjela u Božjoj ljubavi i milosrđu. Samo je ljubav sposobna promicati u čovjeku onaj njegov najbolji i najljepši dio.

          Isusova prispodoba nam je ujedno i upozorenje kako je praštanje šansa za svakoga od nas da ga podijeli i podari bližnjemu. Prenijeti na bližnjega kao štafetnu palicu. I kako smo lako u opasnosti da zakažemo! Ako se na mene spustila blaga ruka Božja koja prašta, u što ću ja pretvoriti svoju ruku? U onu koja davi, guši, koja je stisnuta šaka što udara? Ili blaga ruka koja prihvaća i miluje? A veliki znalac čovjekovih dubina, Dostojevski, veli na jednome mjestu: “Ljubav je kao prosjak obilazila svijetom i stajala na tvojim vratima, a ti joj ne otvori. I tu počinje tvoj pakao”.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje