PETA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Uskrsnuće je Božje djelo

Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45

Lazarovo uskrišenje posljednje je od sedam Isusovih znamenja koja su opisana u Ivanovu evanđelju. U ovaj događaj uključeno je više osoba: Isus, njegovi učenici, Lazarove sestre Marta i Marija, mnoštvo naroda koje je bilo na Lazarovu grobu. Na kraju tu je i sam bolesni, mrtvi, pokopani i uskrišeni Lazar.

Lazar inače u čitavom događaju ne progovara ni riječi. On šutljivo podnosi svoja različita životna stanja. Kad je obolio, ne on, nego njegove sestre to javljaju Isusu. One žele da Isus dođe i ozdravi ga. U Evanđelju po Ivana Lazar nije spomenut prije ovoga trenutka, ali sada doznajemo da je on bio Isusov prijatelj. Pa ipak Isus na vijest o njegovoj smrti ne žuri u Betaniju. Štoviše, čini se kao da upravo čeka da Lazar umre, pa da tek onda odgovori na poziv njegovih sestara. Svojim učenicima rekao je da Lazarova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju. Slično je Isus rekao i o slijepcu od rođenja kada su ga učenici pitali zbog čega se slijep rodio: je li sagriješio on ili njegovi roditelji? Isus je odgovorio da nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji nego je slijep zato da se na njemu očituju djela Božja (usp. Iv 9,3). Sada se upotrebljava drugi izraz. Ne govori se o djelima Božjim, nego o slavi Božjoj. Ali to je zapravo isto.  Djela Božja su slava Božja. Slijepac nije kriv što se slijep rodio, niti je Lazar kriv što je umro. Ne radi se o grijesima, nego o teškim i bolnim činjenicama u kojima se može očitavati Božja slava. U slučaju slijepca od rođenja to se dogodilo tako što mu je Isus darovao vid, a u slučaju mrtvoga Lazara tako što ga je Isus vratio u život. Isus nas poučava da ne očajavamo u teškim situacijama i da prihvaćamo bolne činjenice sa sviješću da se radi o prolaznim stvarima. Bolesti, nesreće i sama smrt stvarnost su našega života, ali nisu izvan Božje vlasti. Pogrešno je stoga uzimati ih kao argumentaciju za to da Boga nema.  Kad bi Bog postojao – često se čuje – ne bi dopustio toliku patnju na zemlji.  Zapravo je to snažan argument za izgubljenu vjeru. Međutim, ako tko izgubi vjeru zbog bolesti, patnje i smrti, znači da toj vjeri nedostaje jedna važna komponenta. Možemo je nazvati eshatološkom, onom koja odgovara na pitanje o konačnoj ljudskoj sudbini. Vjernik koji se pokoleba zbog prolaznih nevolja treba se sjetiti da svako čovjekovo traganje za srećom ima svoj konačni cilj u Bogu. Sreća se ne postiže ispunjenjem ove ili one koliko god dobre i plemenite želje, nego ispunjenjem smisla svojega života u njegovu izvoru.

Isus ne žuri svom bolesnom prijatelju Lazaru ne samo zato što čeka da on umre, pa da njegovim uskrišenjem Isus pokaže da djeluje u snazi Boga koji može i mrtve oživiti. Isus pušta Lazara da umre i zato jer je za Isusa smrt samo san. Kad je rekao svojim učenicima da Lazar spava, oni su mislili da se radi o spavanju u doslovnom smislu riječi i smatrali nepotrebnim da Isus uopće ide u Betaniju. Spavanje je, naime, dobar znak. Ako bolesnik može spavati, to znači da organizam prikuplja snagu za zdrav život. Dok spava, u čovjeku se događaju tjelesni procesi u kojima se obnavlja životna snaga. Dok spava, čovjekovo se tijelo ne raspada, nego naprotiv, razvija se, raste i ozdravlja. Sve to pokazuje nam što je smrt iz Isusove perspektive. To je stanje u kojem njegov prijatelj Lazar neće ostati, niti se neće sam probuditi. Kao što svaka usporedba ‘šepa’ tako je i s ovom između sna i smrti. U uspoređivanju uvijek postoji jedan nedostatak koji može biti silno važan za ispravno shvaćanje usporedbe. Iz prirodnoga tjelesnoga sna, čovjek se po zakonu tijela u svoje vrijeme sam probudi. Ali tako nije sa smrtnim snom. Lazar se neće sam probuditi. Probudit će ga Isus. I to nakon molitve Ocu koja potvrđuje Isusov božanski identitet. Molitvom, u kojoj  se obraća Ocu koji ga uvijek uslišava, Isus nas poučava da uskrsnuće nije ljudsko nego Božje djelo.  Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga.

Budući da su sva znamenja koja je Isus učinio zapisana da vjerujemo u njega kao Sina Božjega i da vjerujući imamo život u imenu njegovu (usp. Iv 20,31), nije slučajno da finalno znamenje sadrži uskrišenje Isusova bolesna, nemoćna i umrla prijatelja Lazara. Isus je silno volio svoga prijatelja  Lazara. Tu ljubav nije mogla uništiti ni smrt. U tom smislu možemo reći da je uskrsnuće naravna posljedice Isusove ljubavi. U Isusovoj ljubavi jednostavno ne može biti drukčije. Svatko tko sluša njegov glas i odaziva se na njegov poziv oživljava iz mrtvih. A živ čovjek ne može se sakriti. Uskrišeni Lazar postao je živo svjedočanstvo za mnoge koji su vidjevši što je Isus učinio povjerovali u njega.

No nisu svi zbog Lazara povjerovali u Isusa. Neki su pokazali samo znatiželju (usp. Iv 12,9), a glavari svećenički htjeli su ubiti i Isusa i Lazara (usp. Iv 12,10). Premda negativna reakcija na očitovanje Božje slave kod onih koji vjeruju u Isusa izaziva bol, ipak i to je znak da je bitna oznaka vjere sloboda. Isus je učinio mnoga čudesna i moćna Božja djela, ali u svemu tome Bog ostaje dovoljno skrovit da nitko u njega ne mora vjerovati prisilno.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: www.mir.hr

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Božja djela u svijetu

1Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ps 23,1-6; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41
U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum.

Pročitaj više

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Voda od koje se ne žedni

Izl 17,3-7; Ps 95,1-2.6-9; Rim 5,1-2.5-8; Iv 4,5-42

U Isusovu susretu sa Samarijankom nije čudno samo to što Isus protivno običajima svoga vremena i društevnoga položaja na javnome mjestu razgovara sa ženom, i to sa ženom u najmanju ruku sumnjiva moralna ponašanja, nego i to što on koji od te žene traži piti, na kraju nije popio ni kap vode iz njezina vrča, niti je okusio hrane koju su u gradu kupili i donijeli njegovi učenici. Sve to signalizira da ovaj odlomak trebamo shvatiti na onoj razini u kojoj se hrana i piće odnose više na čovjekove duhovne negoli tjelesne potrebe. Hrana i piće ne služe samo za održanje tjelesnoga života. Hrana i piće imaju svoju moralnu, društvenu, duhovnu i vjersku vrijednost. Postoje naravno i drugi nematerijalni elementi koji su povezani s hranom i pićem, ali nam se četiri nabrojena čine posebno istaknuta u Isusovu susretu sa Samarijankom.

Pročitaj više

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Post 12,1-4a; Ps 33,4-5.18-20.22; 2Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9

Vjera je put

Abrahamova povijest započinje Božjim pozivom: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoga, u zemlju koju ću ti pokazati.“ (Post 12,1). U nastavku Bog obećava Abrahamu blagoslov potomstvom u kojem će se blagoslivljati svi narodi. Bog poziva Abrahama da se odvoji od svoga oca kako bi postao ocem mnogih naroda. Očigledno je da očinstvo na koje Bog poziva Abrahama nije samo jedna karika u nizu povezivanja prošlih i budućih naraštaja. Očinstvo na koje Bog poziva Abrahama jest očinstvo u vjeri. Bog Abrahamu obećava i zemlju, ali ta zemlja nije imenovana u pozivu. To je zemlja koju će Bog Abrahamu tek pokazati. Sve dok ne dođe u nju Abraham ne zna koja je to zemlja, gdje se nalazi, kolika je i kako se zove. Stoga, da bi stigao u zemlju obećanja Abraham mora stalno slijediti Božji put. Njegove oči moraju stalno biti uprte u nebo, a uši osluškivati Božji glas. No cilj prema kojemu ide već je na neki način prisutan na putu. Zaputivši se kako mu je Bog rekao, Abraham je već na početku učinio prvi korak vjere koja će mu se uračunati u pravednost (Post 15,6) i već tada postao ocem nebrojenoga potomstva onih koji žive na temelju vjere. Svojim primjerom Abraham je pokazao da vjera nije rezultat, nego proces. Ona se ne ostvaruje u jednom trenutku dovršenog razumskog prosvijetljenja ili emocionalnoga doživljaja. Vjera je put s pouzdanjem u Božje vodstvo.

Pročitaj više

PRVA KORIZMENA NEDJELJA – Godina A

Post 2,7-9; 3,1-7; Ps 51,3-4.5-6a.12-14.17; Rim 5,12-19; Mt 4,1-11

Sotona kuša Isusa

Bog je stvorio čovjeka tako što ga je oblikovao od zemlje i udahnuo mu dah života. Nakon toga dao mu je pouku što je dobro, a što ne. Što treba jesti da bi živio, a što mu, ako te pojede, donosi smrt. No u odnos između Boga i čovjeka umiješao se napasnik.

Spominjanjem zmije kao napasnika i inicijatora grijeha ističe se činjenica da je zlo nešto što je u povijest čovječanstva unišlo izvana, ali ne bez čovjekova pristanka, u čemu je i korijen njegove vlastite grešnosti.

Zmija u svojoj lukavosti nastupa s pitanjem „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1), čime očigledno iskrivljuje sliku o Bogu predstavljajući ga kao onoga koji čovjeku samo nešto zabranjuje.

Pročitaj više

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU – A

Lev 19,1-2.17-18; 1Kor 3,16-23; Mt 5,38-48

UČINCI MESIJANSKOG VREMENA

Nakon gornjih Isusovih riječi koje upravo čusmo pomislili bismo: Ovaj Isus kao da je pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat? Daleko više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim riječima. Govorio je o klecavim i sakatim, kljastim učenjima Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: “Želiš li mir, spremaj se za rat – Si vis pacem, para bellum”. Političarima su prepuna usta govora o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj naš planet.
Pa ipak moramo reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio obećanje iz Otkrivenja: “Gle, evo činim sve novo”! Ono što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na noge i postolje, stavlja na pravo mjesto. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje, ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje, ne uz teoriju, već praksu.

Pročitaj više

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – A

Sir 15,15-20; 1Kor 2,6-10; Mt 5,17-37

ISTINA I PRIVID ŽIVOTA

Uzmemo li evanđeoski odsječak u cijelosti, uvidjet ćemo kako je to prevelik zalogaj. Poglavito za suvremenog čovjeka koji se ne želi ničim i nikim vezati ni obvezivati. Isusove antiteze imaju svoj vrhunac u 37. retku: “Vaš govor neka bude da ,da – ne, ne”. Sve što je povrh toga, od Zloga je. Nema toga tko nije ovim Isusovim riječima prozvan i izazvan. I u dubini pogođen. Ako bi tko pomislio, da je Isus protiv starih zakona, propisa i uredbi, on to sam opovrgava. On svemu podaruje novi i dublji smisao.
Isusu je stalo do čovjeka, ne do propisa, zakona, zapovijedi, makar to bila i vrhunska zapovijed ljubavi. U središtu nije nikakav propis, stranka, partija ili religija, već ono, o čemu svi političari i socijalni djelatnici pune uši svojim slušateljima: čovjek. A čovjek je zbiljnost koju je nemoguće obuhvatiti zakonima. Problem koji se oduvijek nameće: Je li čovjek tu zbog zakona ili su zakoni zbog čovjeka? Subota zbog čovjeka ili čovjek zbog subote, reći će kasnije svojim protivnicima sam Isus. Isusu je do ljubavi, a ne do zapovijedi ljubavi. Zakoni ne gube svoju vrijednost u Isusovim očima, već samodostat-nost.

Pročitaj više

PETA NEDJELJA KROZ GODINU – A

Iz 58,7-10; 1 Kor 2,1-5; Mt 5,13-16

UČENICI: SOL, NE SLADOR OVE ZEMLJE…

Nijedan drugi izričaj u gotovo svim evanđeljima i zabilj¬eženim Isusovim riječima ne odražava snažnije nutarnju samosvij¬est i identitet Isusova učenika od onih gornjih riječi iz Matejeva Evanđelja. Kako bi visoko morali misliti o sebi oni koji su prihvatili Isusovu poruku! Čini se kao da ovim riječima sam Gospodin stavlja sudbinu svijeta u učeničke ruke, kao da o njima ovisi cijelo nebo i zemlja. Kao da Isus hoće reći: Ma čovječe, u tebi živi nešto neuništivo, nešto što te veže sa samim Nebom, ako si prihvatio moju riječ, kako je kraljevstvo Božje, ne samo među vama, nego upravo u vama samima. Jer, upravo ti imaš što reći svijetu, ti raspolažeš pravim sredstvim¬a, ti si ona sol, koja čuva od truleži i raspadanja, ti si ono svjetlo koje svijetli, ti si vidljiva tvrđava koja odolijeva svim navalama vremena, bura i oluja, svih neprijateljskih vojni.
Obično se veli kako je biblijski govor ultimativan (tj. krajnje zahtjevan), apelativan (apelira na čovjekovu svijest) te alternativan (naime, čovjeka stavlja pred nužnu alternativu, odluku: ili – ili). Uzmemo li pak Isusov govor na gori, pronaći ćemo malo od toga svega. Isus u tome govoru upućuje na stvarno stanje stvari, upućuje na ono što se zbiva kad se prihvati njegov proglas. Dakle, govor je indikativan, govori u indikativ¬u.

Pročitaj više

PRIKAZANJE GOSPODINOVO: BLAGDAN SRETNIH SUSRETA

Čitanja: Mal 3,1-4; Heb 2,14-18; Lk 2,22-40

Današnji nas blagdan vraća natrag u tajne božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovio se u Mariji. Marija čuje riječ. Riječ je pogađa i više je ne pušta iz svog dosega. Marija pristaje na put koji joj Gospodin namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. Nosi i rađa Riječ. Ništa joj nije uskraćeno u životu, ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, do kraja ostaje vjernicom. Marija, čovjek kao i mi, pozvan, izabran. Mora se izboriti za svoju vjeru, i to ostaje za nas mjerilom prema kome moramo mjeriti sami sebe.

Marija – osoba čvrste vjere
Ono što Pismo veli za Mariju, proteže se na sve nas, tiče se našeg ponašanja, naših odluka koje moramo svaki dan donositi. Kad mislimo o Mariji, onda nije toliko bitno da spoznamo nešto o njoj, njezinu životu, prizorima iz za nas skrovitih godina Nazareta ili Egipta, nego je riječ o tome da živimo poput Marije. Da nam Marija postane uzorom. Ispravan odnos prema Mariji mora biti za svakog vjernika istinska životna pomoć. Uz Mariju bi vjernički život morao biti ispunjeniji, sretniji, uspjeliji, do kraja blagoslovljen. Marija je konkretna životna pomoć na našem vjerničkom putu, u svim odsječcima našega vlastitog života.
Marijin je život svakom svojom niti utkan u povijest Božjeg naroda, starozavjetnog, a poglavito novozavjetnog. U proročkom okruženju, pravi proročki lik. Ovaj prizor u Hramu nije obični obred, ritual ili ceremonija, već proročko pretkazivanje: Bog od nje traži, na usta starca, ne žrtvu Zakonom propisanih ptica, nego žrtvu vlastita života (‘mač boli’), ali i žrtvu vlastitog Sina. Zacijelo joj je malo toga jasno, ili gotovo ništa joj nije jasno, i zato nastavlja svoj život u okružju vjere i zaogrnuta oblakom svjedoka.

Pročitaj više

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – A

ČITANJA: Iz 8,23b – 9,3; Ps 27,1.4.13-14; 1Kor 1,10-13.17; Mt 4,12-23

Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima

anašnja nedjelja pada na peti dan Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja sa od 1908. slavi svake godine od 18. do 25. siječnja. Ovaj molitveni pokret ima već bogatu povijest. Ali to nije ništa novo jer je povijest molitve za jedinstvo kršćana isto toliko duga koliko i sam povijest razdijeljenosti kršćana.

U današnjem drugom čitanju vidimo kako je na samim počecima kršćanstva unutar kršćanske zajednice u Korintu postojala razdijeljenost među vjernicima koji su se nazivali prema apostolima od kojih su vjerojatno primili krštenje i čuli prvu kršćansku pouku. Jedni se govorili „Ja sam Pavlov“, drugi „Ja Apolonov“, treći „Ja Kefin“, a neki su govorili jednostavno „Ja Kristov“. Na prvi pogled čini se da su ovi posljednji bili u pravu, jer su se nazivali po Isusu Kristu, a ne po nekom od apostola i propovjednika. Međutim, baš su ovi posljednji pokazivali najveći stupanj nejedinstva, jer nazivajući samo jedino sebe „Kristovima“ odricali su drugima njihovu pripadnost Kristu i potakli Pavla da gorko uzvikne „Zar je Krist razdijeljen?“

Pročitaj više