Vijeće franjevačkih zajednica

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU – Godina C

ČITANJA: Mudr 11,22 – 12,2; Ps 145,1-2.8-11.13cd-14; 2Sol 1,11 – 2,2; Lk 19,1-10

Zakejeva promjena života

Prispodoba o molitvi farizeja i carinika u hramu koju smo slušali prošle nedjelje ostala je nedovršena. Doduše, Isus je pohvalio carinikovu poniznu molitvu „Bože, milostiv budi meni grešniku“ i rekao da je on iz hrama otišao kući opravdan, a ne farizej koji se u svojoj molitvi hvalio pred Bog i podcjenjivao druge ljude. Međutim, ništa nije rečeno o tome kako se carinik ponašao kad je došao kući. Njegova je molitva u hramu dobra i po obliku i po sadržaju, ali je li carinik svoj život prilagodio svojoj molitvi? Ako je njegova molitva u hramu bila opravdana, to znači da ga je Bog uslišio. Bio mu je milostiv. Oprostio mu je grijehe. Pokazao mu je milosrđe. Ali, kako je carinik prihvatio Božje milosrđe? O tome u prispodobi nije ništa rečeno. Zato je ona nedovršena i otvorena. Slušatelj je pozvan da sam zaključi što bi trebao učiniti carinik nakon svoje molitve u hramu.

Pročitaj više

SVETKOVINA SVIH SVETIH

SVETOST U SVAGDANU

Vjerodostojnost kršćanskoga života ne očituje se toliko u blagdanu koliko u svagdanu. Svagdan je očitovanje kršćanske egzistencije, areopag na kome se odvija kršćanski život, ili pak arena gdje se dokazujemo.

Naime, kako živjeti svoju vjeru u svagdanu, kako vjerodostojno svjedočiti vjeru? Vjernik postaje klanjateljem Ocu u Duhu i istini u trenutku kad cijelim svojim bićem postaje izričaj poklonstvena stava pred svojim Stvoriteljem, kad moli cijelim svojim bićem, ne samo usnama.

Postoji srednjovjekovni izričaj koji veli: Non clamor sed amor, non cordula sed cor, non vox sed votum psallit in aure Dei, što će reći: Ne glasna molitva nego ljubav, ne glazbalo nego srce, ne glas nego predanje psalira u same Božje uši. Moliti srcem, predanjem, ljubavlju, moliti cijelim svojim bićem.

Pročitaj više

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU C

Sir 35,12-14.16-18; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18,9-14

MOLITVA KAO POVOD ZA GRIJEH

Isus je, nikada nije dovoljno naglasiti, stvarni, povijesni Božji izazov svakom čovjeku i vremenu. Isus svakome od nas stavlja pred oči zrcalo koje poput bezdane prozirne dubine orisava konture onoga što u njegovoj osobi započinje i što se ondje odslikava.

Dolazak Božjeg kraljevstva s jedne, a s druge strane neprotumačivo zatvaranje čovjeka, u tvrdoći i hladnoći, toj ispruženoj ruci. Ovdje beskraj čovjekove slobode, a ondje neshvatljivost Božje ljubavi kojom se (is)pruža prema tome ljubljenom biću. Cijeli je Isusov život jedna velika ispružena ruka koja se svakome smiluje. Stoga gotovo nevjerojatno zvuči ona osuda na kraju ove prispodobe koja kao da ne dopušta mogućnost popravka ili obraćenja onome farizeju. Ako bismo tu iščitali konačnu osudu ovog farizeja, onda bi to bilo u oprjeci s Isusovim prispodobama o kukolju u pšenici, o mreži punoj dobrih i loših riba, gdje se tek na kraju, na konačnom sudu, provodi razdioba dobra i zla.

Pročitaj više

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU C – Misijska nedjelja

Izl 17,8-13; 2Tim 3,14-4,2; Lk 18,1-9

PRAVO NA ŽIVOT I VLASTITI PUT

Prema predloženim tekstovima dalo bi se zaključiti kako je u središnjici poruke poziv na ustrajnu molitvu te jamstvo glede uslišanja molitava uprisutnjeno primjerima iz Starog zavjeta i prispodobom o nasrtljivoj udovici. A da je Pismo neprevarljivo te da nas uči pravilnim životnim koracima poručuje drugo čitanje iz Poslanice Timoteju. Potrebno je samo imati dugi, veliki dah i duh (=’mah-atma’ znači upravo to, Gandhi se znao kroz desetljeća strpljivo boriti za pravo na slobodu i život svog naroda, cijele Indije), ustrajnost, svijest o vlastitom pravu, najprije na život, slobodu.

Pročitaj više

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU C

2Kr 5,14-17; 2Tim 2,8-13; Lk 17,8-13

ISKUSTVO ZDRAVLJA I SPASENJA NA PUTU

Da bismo mogli shvatiti dosege bolesti gube, moramo imati na pameti da je u antičkom poimanju, pa tako i u Starom zavjetu guba bila ne samo tjelesna nego i duševna bolest. Ona je, vjerovalo se, plod izravnog utjecaja nečistih duhova i sila, stvara kaotično stanje u duši, čovjeka čini elementarno nečistim, izdvojenim iz društva, isključenim iz zajedništva s Bogom u bogoslužju. Guba je stanovita vrst Božje kazne i suda za grijehe.

Ako druge bolesti ili druge vrste onečišćenja čovjeka za stanovito vrijeme isključuju iz takva zajedništva, po gubi, koja je slovila kao neizlječiva bolest, čovjek je jednom zanavijek isključen, on je pojam ‘grješnika’ par excellence. Izliječiti od gube ravno je uskrsnuću od mrtvih. Stoga ćemo i pronaći u današnjem starozavjetnom čitanju, u prethodnim redcima kraljevu reakciju: “Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati… da ga (tj. Naamana) izliječim od njegove gube (r.7)?

Pročitaj više

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU C

Hab 1,2-3;2,2-4; 2Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10

VJEROVATI = RAČUNATI S BOGOM

Isusove riječi znaju zazvučati teško i oporo. Poglavito u Lukinu Evanđelju na njegovu proputovanju u Jeruzalem, mjesto gdje ga očekuje sramotno smaknuće. Učenici su se priključili Gospodinu s velikim osobnim očekivanjima, napose nakon onih prvih većih uspjeha u navještajima i s čudesima u Galileji. Nisu ni znali za zahtjevnost Isusova puta. Sad se nalaze na putu u Jeruzalem, u kome Gospodin neće učiniti nijedno čudo, nad kim će proplakati, gdje će biti sve u znaku konačnog obračuna, raspri, prijepora, kontroverznih pitanja.

Pročitaj više

Sveti Franjo Asiški

Neki tvrde da se uvijek treba govoriti tako kao da pred sobom imaš one koji o tome što govoriš slušaju prvi put. Ako se držimo ovog načela onda je potrebno i svetog Franju, kojeg danas slavimo, smjestiti u njegov prostor i vrijeme. Franjo se rodio i najveći dio svog života proživio u Asizu i Umbrijskoj pokrajini, na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće.

Društvo je bilo podijeljeno na one više (maiores) i one niže (minores); plemstvo je slabilo, trgovci su jačali, razvijaju se gradovi od kojih mnogi postaju kao gradovi – države koji između sebe ratuju. Kršćanski duh prožima cijelu civilizaciju, ali u jednoj napetosti koja ključa kao u loncu, jer i ovdje postoje oni viši i oni niži, a oni niži traže reformu Crkve po uzoru na prva kršćanska vremena i Djela apostolska.
Sve će to obilježiti život svetog Franje Asiškog. Kao sin bogatog trgovca, željan slave, mladenačkog dokazivanja i viteštva, i on uzima aktivnog udjela u tim borbama i ratovanjima između gradova i dospijeva u tamnicu. Tu je imao na pretek vremena da se u ondašnjim tamničkim uvjetima prvi put ozbiljno zamisli nad svojim životom i zapita kakav je to glas koji čuje u dubini svoga bića koji ga pita: »Franjo, kome je bolje služiti: Gospodaru ili sluzi?«

Pročitaj više

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Am 6,1a.4-7; Ps 146,6c-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31

Odnos prema bližnjima i život vječni

Premda je život poslije smrti stvarnost o kojoj nemamo prethodnoga iskustva, Božja objava u Svetome pismu pokazuje kako naša vječna sudbina ovisi o našem prolaznom životu. Upravo o tome govori prispodoba o nekom bogatašu i siromašnom Lazaru. Prispodoba je ispričana slikama koje odgovaraju pučkim prikazima zemaljskih i nebeskih užitaka i patnji. Stoga te slike ne treba uzimati kao dogmatske definicije o zagrobnom životu, nego se usredotočiti na njihovu poruku.

Pročitaj više

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – C

 

ČITANJA: Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Snalažljivost, zauzetost i aktivnost kršćana

Prorok Amos djelovao je u osmom stoljeću prije Krista. Tada je židovski narod bio politički razjedinjen i podijeljen na dva kraljevstva. Južno, Judeju, i sjeverno, Izrael. U tom vremenu Amos je svjedočio duhovnu i vjersku povezanost politički razdijeljenog židovskoga  naroda. Dolazio je iz Tekoe u Judeji, a djelovao je u sjevernom kraljevstvu. To ipak nije bilo bez poteškoća i nesporazuma kako sam svjedoči u Betelu, gdje ga je tamošnji svećenik Amasja optužio da se urotio protiv Izraela na što Amos odgovara glasovitom rečenicom: „Nisam bio prorok ni proročki sin. Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.? (7,13-15).

Iz tih riječi doznajemo da Amos nije bio ‘prefesionalni’ prorok, nego čovjek koji je imao izvanredni i autentični Božji poziv kojemu se uza sva opiranja nije mogao oduprijeti. Teme njegova proročkog djelovanja raznovrsne su, a jedna od najtipičnih jest društvena pravda (ili nepravda) o čemu govori današnje prvo čitanje. U odnosu na druga povijesna razdoblja, vrijeme djelovanja proroka Amosa bilo je vrijeme relativne političke stabilnosti, što je pogodovalo rastu materijalnog blagostanja. Ali zbog različitih vrsta korupcije, materijalni napredak nisu jednako osjetili svi slojevi društva. Dapače, na vidjelo su izišle mnoge društvene nepravde, jer su veliki posjednici povećavali svoje posjede na račun siromašnijih ljudi koje su pretvarali u kmetove.

Prorok Amos ustaje protiv takvih bogataša koji iskorištavaju siromahe i podsjeća ih da njihova djela nisu skrivena pred Bogom. Amosov socijalni angažman proizlazi iz njegova uvjerenja da se ne može biti pravi vjernik i služiti Bogu, a iskorištavati nevolju svoga bližnjega za vlastiti materijalni probitak. Ne može se smatrati pravednim čovjekom onaj tko je neosjetljiv na potrebe svoga bližnjega. Prema tome, lijek protiv socijalne nepravde jest jednostavno vršenje Božjeg zakona koji poštuje dostojanstvo i ljudske potrebe svakoga čovjeka.

***

Odlomak iz Prve poslanice Timoteju nadovezuje se na prvo čitanje utoliko što govori o temeljnoj čovjekovoj potrebi –  spasenjem, odnosno istinskom i trajnom životnom srećom. To je zapravo Božja volja za svakoga čovjeka, a u ovom odlomku iz 1 Tim sažeto je izražena u rečenici: „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (2,4). Gledajući na povijesne okolnosti u kojima rastu mlade kršćanske zajednice, onda se tu osobito ističe dobrohotni stav prema okolini koja najvećim dijelom nije kršćanska i nije došla do spoznanja istine. Taj dobrohotni stav može se realizirati na različite načine, a apostol Pavao ovdje navodi onaj koji je uvijek dostupan i ostvariv. To je molitva koja se u svim svojim oblicima treba prikazivati za sve ljude, među kojima se posebno spominju oni koji su na vlasti, da bi se tako vlast upravljanja u ljudskoj zajednici povezala s Bogom koji je izvor istinskog mirnog i spokojnog života.

Ne treba ni govoriti koliko je ovaj svetopisamski tekst aktualan i danas. On nas poučava da u odnosu prema svakoj ljudskoj institucionaliziranoj vlasti, bez obzira na to tko je obnašao, kao kršćani trebamo ostati u trajnom stavu molitve. A u odnosu prema svijetu, koji vjerske zajednice često doživljava kao u sebe zatvorene skupine, potrebno je svjedočiti Božju spasiteljsku otvorenost očitovanu u Isusu Kristu, koji se postavši čovjekom, pokazao jedinim posrednikom između Boga i svih ljudi.

***

Nakon triju prispodoba o milosrđu, u kojima posebno mjesto zauzima prispodoba o razmetnom sinu, slijedi prispodoba o „nepoštenom upravitelju“. Prispodoba nije više upućena pismoznancima i farizejima, nego Isusovim učenicima. Unatoč tomu postoji određena misaona povezanost između prispodobe o razmetnom sinu i ove o nepoštenom upravitelju. U prispodobi o razmetnom sinu koja se pripovijeda u nizu s prispodobama o izgubljenoj ovci i drahmi, pojavljuje se u odnosu na te dvije prispodobe novost koja se sastoji u tome da se za svoju pronađenost treba i osobno angažirati. U prispodobi o ovci i drahmi zbog naravi stvari to se nije moglo istaknuti, ali se u prispodobi o razmetnom sinu posvećuje dosta pažnje njegovu unutarnjem monologu, tj. razmišljanju koje ga vodi do povratka očevoj kući. Motivacija za taj povratak mogla bi se izraziti i veoma proračunato. Razmetni sin izračunao je kako mu se povratak ocu, čak ako ga primi kao slugu, neusporedivo više isplati od bijednog položaja čuvara svinja u kojem se našao zbog svoje rasipnosti. Stoga je poduzeo potrebne korake da to i učini. U prispodobi o nepoštenom upravitelju ta komponenta proračunatosti i snalažljivosti razvija se do krajnjih granica. Nepošteni upravitelj koji je optužen da rasipa imanje svoga gospodara, domišljato pronalazi načina kako će, ako ga gospodar potjera, upravo rasipanjem osigurati svoju budućnost. Dužnicima svoga gospodara otpustio je veliki dio njihovih dugova i tako gospodareve dužnike pretvorio u svoje.

Prispodoba je s moralne točke gledišta upitna, ali se središnja ideja može lako iščitati. Ono što je pohvalio gospodar u prispodobi, a time i Isus kao pripovjedač, jest snalažljivost upravitelja, to jest njegova zauzetost oko osiguranja bolje budućnosti. Snalažljivost i trud nepoštenog upravitelja oko toga da se spasi u nevolji treba da bude primjerom koliko tek valja uložiti truda da se osigura vječno spasenje. Zaključak prispodobe tako ima eshatološko značenje, a to je potrebno zato da se poruka prispodobe izdigne iznad konkretnog primjera nepoštenog upravitelja.

Nastavak Isusove besjede o vjernosti u malom i velikom, čini se, ima upravo ulogu da poruku prispodobe rastereti od pogrešnog shvaćanja ponašanja glavnog lika. Ono što je Isus pohvalio nije njegovo nepošteno upravljanje nego njegova snalažljivost, zauzetost i aktivnost, koja ponekad nedostaje dobroćudnih i pobožnih ljudi. Na koncu, vraćamo se poruci proroka Amosa. Zapravo ni nije istinski pobožan i dobar čovjek onaj tko izbjegava konflikte samo da bi se održao mir koji nije djelo pravde. Istinski pobožan čovjek bori se za spasenje svakoga čovjeka.

Fra Domagoj Runje

Pročitaj više

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

 

ČITANJA: Izl 32,7-11.13-14; Ps 51,3-4.12-13.17.19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32

Milosrdni otac

Tri prispodobe o milosrđu upućene su farizejima i pismoznancima koji su mrmljali zbog toga što je Isus primao grešnike i carinike i s njim jeo i pio. Prema tome, ove prispodobe posebno značenje imaju za nas onda kad nekomu prigovoramo zato što je milosrdan.

Čin zajedničkog blagovanja ima u Isusovu životnom kontekstu osobito društveno i religiozno značenje, a ishod svih triju prispodoba sugerira da njegovo blagovanje s grešnicima nije jednostavno gošćenje, nego događaj koji se može identificirati s njihovim obraćenjem. Ne radi se o jelu radi jela nego o susretu u kojem grešnici u Isusu upoznaju snagu Božjega praštanja i ljubavi prema svakom čovjeku. Čini se da takva postavka Isusove besjede pismoznancima i farizejima, koji inače nisu ni vjerovali u mogućnost obraćenja grešnika, gotovo na ironičan način potvrđuje to njihovo uvjerenje: obraćenje kao povratak u zajednicu doista se ne može ni ostvariti ukoliko prema grešnicima vlada stav odbijanja i neprihvaćanja.

Pročitaj više