PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13

Nakon što je doživio neuspjeh u nazaretskoj sinagogi, Isus nije prestao poučavati. Naprotiv, evanđelist izvještava da je obilazio okolo selima i poučavao, a u odlomku koji čitamo u današnjem evanđelju Isus šalje propovijedati čak i svoje učenike te im daje upute koje se tiču načina i mjesta propovijedanja.

Prvi podatak govori nam kako Isus dvanaestoricu šalje dva po dva. To nije samo iz sigurnosnih razloga, nego zato jer tako nastupaju kao svjedoci koji ne nastupaju u svoje ime, nego u ime onoga tko ih je poslao. Učenici ljudima ne propovijedaju ništa svoje, nego ono što su čuli od Isusa.

Isus im daje i vlast nad nečistim dusima. Tu vlast Isus je više puta pokazao i istjerivanje zloduha od početka je bitni dio njegova djelovanja, a u trenutku ustanovljenja dvanaestorice to im je već naviješteno kao budući zadatak. Oslobađanje ljudi od vlasti Zloga sastavni je dio propovijedanja Božjega kraljevstva ili Božje vladavine.  Uz neupitnu moć oslobođanja ljudi od demonskih opsjednuća, ne smije se zaboraviti da se ovdje radi i o pozivu ljudima da ne služe zlu nego dobru.

Dok ih naoružava vlašću nad nečistim dusima Isus naređuje svojim učenicima i što ne smiju nositi uza se: ni kruha, ni torbe ni novca o pojasu, nego samo štap, sandale, i jedna haljinu. Drugim riječima ništa ne smije zasjeniti ono bitno što trebaju donijeti ljudima, a to je Isusova riječ i vlast nad nečistim dusima. U djelovanju među ljudima učenici se trebaju osloniti na gostoljubivost onih koji ih primaju, i zadovoljiti se prvim smještajem. U tom smislu treba prvenstveno razumjeti rečenicu „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande.“. No, to se može razumjeti i u punijem smislu. Ulazeći u kuće onih kojima su poslani apostoli dolaze u izravno dodir sa životom ljudi kojima navješćuju evanđelje, bolje upoznavaju njihovo životno stanje i s njima se solidariziraju.

Isus govori o mogućnosti i da njegovi učenici ne budu primljeni. U tom slučaju učenici ne smiju jednostavno otići nego trebaju učiniti jednu proročku gestu: otresti prah ispod svojih nogu. Tim činom oni jasno poručuju da će oni koji ih odbijaju snositi ozbiljne posljedice svoga stava. Odbiti Isusove apostole znači odbiti samoga Isusa. Stoga je njihov čin otresanja prašine s nogu zapravo njihova posljednja (ne prva!) poruka onima koji ih ne primaju. Tek nakon što su iscrpili sve druge načine, učenici trebaju posegnuti za tom rigoroznom gestom koja bi mogla biti posljednja prilika da se oni kojima su poslani trgnu iz svoje tvrdokornosti.

U nastavku evanđelist Marko ne govori o negativnim rekacijama ljudi kojima su dvanaestorica propovijedali, nego upravo suprotno. Za razliku od Isusa koji je u Nazaretu jedva koga mogao ozdraviti, dvanaestorica su u svom djelovanju imali velikog uspjeha. Istjerali su mnoge zloduhe i ozdravili mnoge nemoćike. Taj uspjeh na neki način predoznačuje kasnije djelovanje učenika koji će poslije Isusova uskrsnuća naviještati evanđelje po čitavom svijetu.

No, upravo zbog toga treba primijetiti da su u ovom trenutku kada ih Isus u Mk 6,7-13 šalje propovijedati i izgoniti zloduhe, učenici takoreći tek na pola puta svoga hoda za Isusom. Otajstvo uskrsnuća za njih je samo ideja koju do samoga događaja i susreta s uskrslim Isusom neće nikada potpuno razumjeti. Međutim, činjenica da Isus šalje učenike propovijedati dok su još na putu i dok još sve ne shvaćaju i ne razumiju, navodi na zaključak da se poslanje propovijedanja evanđelja na koje je pozvan svaki Isusov učenik izvršava istodobno s vlastitim napredovanjem u nasljedovanju evanđelja. Vlast propovijedanja i istjerivanja zloduha koju Isus daje svojim učenicima nije povezana sa završetkom procesa njihova hoda za Isusom nego spada u njegov sastavni dio.

I na koncu,  možda će tko postaviti pitanje gdje je Isus bio dok su djelovali njegovi učenici? Kad se oni vraćaju da ga izvijeste o svom djelovanju doznajemo da se Isus za to vrijeme povukao u osamu. To znači da Isus ne djeluje paralelno sa svojim učenicima. On djeluje preko njih. Ta metoda Isusova djelovanja u svijetu vrijedi i danas, a uspjeh njegovih učenika ovisi o njihovu pridržavanju njegovih uputa.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: https://www.mir.hr/

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6

Na početku opisa Isusova javnog djelovanja evanđelist Marko sažima njegovo propovijedanje ovim riječima: „A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje. ‘ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju.“ (Mk 1,14-15).

Podsjećamo se tih riječi jer današnje nedjeljno evanđelje donosi epizodu o Isusovu propovijedanju u njegovu zavičaju.  Zanimljivo je da Marko ovdje izričito ne spominje Nazaret,  premda u prvom spomenu Isusa kada dolazi Ivanu Krstitelju  da primi krštenje na rijeci Jordanu (1,9)  kaže da je došao iz Nazareta galilejskoga, a mladić u njegovu praznom grobu kaže ženama. „Ne plašite se. Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu…“ (16,6). Možda upotrebom izraza „zavičaj“ Marko sugerira da se Isus u svom djelovanju nije ograničavao samo na Nazaret, nego je djelovao i u njegovoj bližoj okolici.

U svakom slučaju, Isus je u svom zavičaju doživio proročki neuspjeh. Kao i drugi proroci koji je Bog slao narodu i  Isus je osjetio onu proročku bol koja razdire srce čovjeka koji voli svoj narod, a on srlja u propast jer neće da posluša proročku riječ. No, kod Isusa postoji još jedan problem. Dolazio je iz beznačajnog mjesta o kojem su s podsmjehom i podcjenjivanjem  govorili i najbliži susjedi. Sjetimo se kako Natanael iz susjedne Kane galilejske kad mu Filip kaže da je pronašao Mesiju, Isusa, sina Josipova iz Nazareta, odgovara: „Iz Nazareta da može biti što dobro?“ (Iv 1,46). I doista, Nazaret se ne spominje nigdje u Starom zavjetu. Iz Nazareta nije potekla nijedna velika ličnost, niti se u njemu dogodio ijedan značajan događaj. Uz to ni o samoj Galileji, u kojoj Isus provodi najveći dio svoga života i javnog djelovanja nije u Jeruzalemu kao nacionalnom i vjerskom središtu vladalo baš najbolje mišljenje. Prorok Izaija nazivao je Galileju poganskom zemljom (Iz 9,1). Iz Galileje nitko nije očekivao proroka (Iv 7,41.52). U drugim krajevima Galilejcima su se podrugivali i zbog njihova naglaska, koji ih je izdavao da dolaze iz zabačenih dijelova zemlje (Mt 26,73).

Takvo mišljenje o Galileji i Galilejcima nije bilo bez posljedica na njihov mentalni sklop. Budući da su ih drugi podcjenjivali, i u njih same uvukla se neka vrsta lošeg mišljenja o samima sebi. Kada slušajući Isusa postavljaju pitanje „Odakle to ovome?…“ istodobno daju i odgovor: svakako ne od njegove  obitelji i onoga što je mogao primiti u svom zavičaju. U određenom smislu to je točno. Ono što Isus govori i čini dolazi od Boga. Međutim, Nazarećani i ostali iz Isusova zavičaja blokirani su preprekom vlastitog mentaliteta, i radije u Isusovim riječima i djelima vide nešto sumnjivo i lažno, negoli istinu koja ih može osloboditi. Sami neki od njih priznali su svoj nemoć na pravi način i dopustili Isusu da ih ozdravi. Većina nije vjerovala i Isus nije mogao učiniti ni jedno čudo za koje je potrebna vjera.

Postoje, naime, dvije vrste čudesa. Jedna vrsta su ona čuda u kojima se događa nešto neobično u odnosu na prirodne zakone, kao kad Isus hoda po vodi ili utišava oluju na moru. A druga vrsta su čuda na ljudima koja se ne mogu dogoditi ukoliko dotična osoba nema vjere. Sva  čudesna ozdravljenja u evanđelju povezana su s vjerom, jer se ozdravljenje događa tek kada čovjek prizna svoju bolest i onda traži pomoć od onoga koji mu je može pružiti. To je nedostajalo Isusovim sumještanima u ovom slučaju. Nisu priznali da je njihov mentalni sklop opterećen bolešću i nisu tražili ozdravljenja. Umjesto toga sablažnjavali su se nad onim koji ih je mogao i želio ozdraviti; nad onim koji im je propovijedao o blizini Kraljevstva Božjeg koje se ne ostvaruje na nekom drugom mjestu, nego ovdje, i ne u neko drugo vrijeme nego sada.

Osjetivši težinu zatvorenosti vjere i uma svojih sumještana Isus je bolno uzviknuo: „Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.“. Vjerojatno se Isus tu poslužio nekom postojećom uzrečicom koja je također bila odraz spomenutog mentaliteta. No, ono što je bitno, jest to da ta uzrečica nije odredila Isusov stav prema svojoj Galileji. On ne odustaje čim je naišao ne prepreku. On ne prezire svoj narod zato što je doživio nešto loše od svojih najbližih. On i dalje propovijeda o blizini Kraljevstva Božjega i poziva na obraćenje i vjeru evanđelju jer je to jedini put spasenja. A kad govorimo o blizini onda tu riječ treba shvatiti i u vremenskom i u prostornom smislu. Zato Isus propovijeda počevši od Galileje (Dj 10,37), a nakon njegova uskrsnuća Galileja je mjesto njegova ponovnog susreta s učenicima (Mk 16,7).

Znamo da je Isus došao spasiti svakog čovjeka i poslao je svoje učenike da propovijedaju evanđelje svim narodima, ali on sam nije nikada napustio svoju domovinu. Ljubav prema svom  narodu pokazao je do te mjere da je bio spreman umrijeti i za njega i od njega.

Kakvu konkretnu poruku iz toga možemo izvući u našoj hrvatskoj situaciji kada sa žalošću gledamo kako deseci tisuća mladih odlazi iz svoje domovine da bi svoju životnu sreću pronašli negdje drugdje? Veoma jednostavnu: svatko je pozvan raditi na rastu Kraljevstva Božjeg najprije u svome zavičaju, a jedini pravi razlog da netko odlazi iz svoje domovine u druge krajeve svijeta jest taj da ondje propovijeda Radosnu vijest spasenja. Svi drugi razlozi zbog kojih ljudi odlaze iz svoje domovine na kraju završavaju ovom ili onom vrstom ropstva. Na primjeru izabranog Božjeg naroda iz kojeg se rodio i Isus iz Nazareta Sveto pismo o tome svjedoči od svoje prve do posljednje stranice.

Fra Domagoj Runje

Prenijeto s: http://www.mir.hr/

Trinaesta nedjelja kroz godinu B

Mudr 1,13-15;2,23-24; 2 Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43

                Smrt je neminovna stvarnost našeg života. U sebi strašna, čovjeku ledi krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću. Koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život: Tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?

                Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom čitanju. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao, jer za Židove je krv bila princip života, i zato zabrana uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi živinski život prešao u čovjeka. Isto tako vraća u život Jairovu kćerkicu. Knjiga Mudrosti daje odgovor na problem smrti: Ona je plod đavolske zavisti, a ne Božje volje: Bog se divi životu i stvara ga, a đavao je zavidnik, i uništava ga, onda u Isusu Kristu među nama boravi sami Život.

                Bez Boga je čovjek egzistencijalno siromašan. Slikovito to opisuje i Pavao koji skuplja milostinju za osiromašenu Crkvu u Jeruzalemu. I kao poticaj za darežljivost navodi primjer ljubavi samog Gospodina Isusa: Razdao je sve zbog nas! Zato ga trebamo u svemu slijediti. Jer ljubav je jedina zbilja ovog svijeta koja se ne smanjuje kad se dijeli s drugima, nego se povećava.

                Primjer iz života velikog pisca Tolstoja: Kad je Tolstoj nakon izlaska iz crkve, s bogoslužja, susreo na crkvenim vratima prosjaka koji je tražio milostinju, pretražio je sve svoje džepove, ali ništa nije u njima našao. Nakon toga se sagnuo nad prosjaka i rekao: “Dragi brate, žao mi je. Ništa nemam ovom zgodom, ali ću ti zacijelo dati idući put.” Po tim riječima prosjak je zgrabio piščevu ruku i rekao: “Nije potrebno. Dobro je. Najveći mi je dar što si me nazvao bratom!”

                Čovjek nije samo predmet komu dajem milostinju, nego osoba kao ti i ja: brat, sestra, čovjek. Podsjeća to na onaj prizor u hramu: Ivan i Petar pred prosjakom. Zlata nemam, ni srebra nemam, ali ono što imam, to ti velikodušno dajem. U Isusovo ime ustani i hodaj! Čovjek je bio ozdravljen i podignut na svoje vlastite noge. To je najveće čudo!

                Gospodin Isus očituje se gospodarom nad prirodom utišavajući oluju na moru, nad demonskim silama, izgoneći nečiste sile iz opsjednutoga. Slijede dva čuda, dvije zgode u kojima se on očituje kao gospodar i nad bolestima i nad samom smrću. Žena koja je bolovala od krvarenja ozdravlja u punini tek kad je Isus oslovljava, jer u Isusovoj riječi imamo najbolji tumač ženine vjere i povjerenja u Isusovu osobu i moć. Kod drugoga čuda ljudi su u čudu, čak su događajem i užasnuti. Ne veli Marko ništa o tome jesu li povjerovali u Isusa kao Božjeg poslanika. Čudo će imati svoj učinak samo onda ako danas povjerujemo da nam Isus nudi svoju ljubav i život.

                Smrt je neminovna zbiljnost našega života. U sebi strašna, pred njom smo nemoćni i ona ledi čovjeku krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću, onaj koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život – tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?

                Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom odlomku. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao, jer za Židove je krv bila počelo života, pa stoga imamo i zabranu uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi živinska narav i život prešli na čovjeka, Isus vraća u život Jairovu kćerkicu.

                Transfuzija je medicinsko čudo. Pogotovo u samim početcima transfuzije kada se krv doslovce iz osobe pretakala, „prepumpavala“ – isisavanjem – u osobu kojoj je trebala krv. I čovjek je na svoje oči promatrao kako se vraća život u obamrlo tijelo. Transfuzija vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo to čudo transfuzije života primijeniti i na ovu ženu koja boluje od gubitka krvi. Gubi svoju bit, svoju supstanciju, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike. Ne znamo joj ni imena.

                Bezimena je ova žena, prepuštena svojoj zloj kobi i nesreći. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao trajno obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okolini. Život u paklu. Život bez života. Život u začaranom krugu, život u kome je trajno morala davati, žrtvovati, sebe i svoje imanje, ali i svoje biće, i nikako joj nije bivalo bolje.

                Ono što je na materijalnoj razini, u novcu, davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja, potištenost. Drugi su se bogatili, a ona svednevice sve siromašnija. I takvo stanje traje sve dok nije susrela jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva. Pa i pred samim Isusom drhti kao prut na vjetru.

                Isus donosi i širi život, iz njega se izlijeva život a ne smrt. Iz Isusa se razlijeva životvorna i blagotvorna energija koja se pretače na bolesnike. Iz njega istječe blagoslov a ne prokletstvo. Isus ne traži ništa osim otvorenosti, povjerenja. I tihe, odnosno glasne molitve: Iscijeli me, Gospodine! Učini me ponovno čitavim, cijelim, punim čovjekom. Spasi me svojom silom i ljubavlju. A spasenje se može poistovjetiti u zemaljskoj protežnici s punim ozdravljenjem, iscjeljenjem duha, duše i tijela. To se zbiva s ovom ženom koja je u svome očaju pokušala zadnje što je mogla. Stupila je Isusu otraga i dodirnula ga. I u tom času postaje ona dionik i baštinik spasenja koje donosi Isus.

                Možemo samo zamisliti njezinu potonju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje te zgode svima u kući i susjedstvu, danomice, satimice. Ona je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnica, posvemašnji zaokret.

                Vidimo to i na primjeru Jairove kćerke. Život zapravo nije istinski ni počeo, a već je nasilno okončan, pretrgnut. Pod Isusovom rukom i na Isusovu zapovijed i riječ život se ponovno vraća u mrtvo dijete. Unatoč ruganju i ciničnom smijehu nazočnika i zdvojnom plaču narikača. Za njih je smrt gotova činjenica, i tu više nema pomoći. Nema nade ni mogućnosti da se bilo što promijeni ili učini pred činjenicom smrti. Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja.

                Nu, to ne vrijedi za Isusa. Za njega je smrt samo vrst sna. Otkako je došao na ovaj svijet, srušena je konačnost i vlast smrti. On uzima trojicu učenika za svjedoke te roditelje. Njemu nije do senzacije, jer Bog ne može djelovati gdje se vjera pretvara u vjerski show. U oba slučaja Isus traži vjeru. Sokoli oca da se ne boji, on treba samo čvrsto vjerovati. Vjera je pak osobna stvar, ne da se nikomu nametnuti ili delegirati. Uzima djevojčicu za ruku i izgovara jedno jednostavno: “Talita, kum!” Isusova riječ uskrisuje mrtve. Njemu ne treba ništa više od riječi, a njegova riječ ima u sebi stvarateljsku i živodajnu snagu.

                Naredba važi za svakog od nas. Ustati, stati na svoje noge, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo (“dajte joj jesti”), jer je puni zemaljski život zalog vječnog. Jelo je znak da je čovjek živ, da nije privid. Upravo kao što i nakon svoga uskrsnuća Isus traži od učenika da mu dadu štogod za jesti. Dakle, on je zbilja, u tijelu uskrsnuo, živ među njima, a ne njegov duh ili neka utvara. Moramo i mi već ovdje, iz ovog zemaljskog tvoriva, stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu. Pozvani smo na vjeru jer naša vjera uzima Boga, uzima Isusa za riječ. On je rekao, i on ispunjava svoje obećanje. Vjera se poziva na Boga i Božje obećanje da ostaje uz svoju riječ, da ostaje vjeran. Vjera pomaže onomu tko se povjeri Bogu.

                “Djevojčice, tebi velim, ustani!”

                “Nisi dopustio da pravednik tvoj truleži ugleda – nisi me ostavio u sjenama smrti” (Ps 16,10).       Prema židovskom poimanju truljenje pokojnika nastupalo je nakon trećega dana. Riječ Pisma ispunjava se na Isusu tako što on uskrisuje treći dan, prije nego nastupi truljenje. Tekst je ovdje spojen člankom o smrti: Sve se to događa u okviru Pisma – nova Isusova smrt vodi u grob, ali ne u truljenje. Isus je smrt smrti…

                Pobjeda nad moći smrti upravo ondje gdje se razvija njezina neopozivost spada bitno na biblijsko svjedočanstvo… Tko to vjeruje, ne tvrdi da je posrijedi nekakvo neobično čudo, nego tvrdi da je posrijedi sila Boga koji poštuje svoje stvorenje, koji pak nije vezan uz njegovu zakonitost smrti. Zacijelo, smrt je temeljni oblik ovoga postojećega svijeta. Ali, pobijediti smrt, njezino realno a ne samo misaono uklanjanje, čovjekova je žudnja i traganje i danas kao i odvajkada. Isusovo uskrsnuće veli da je ta pobjeda zapravo stvarno moguća te da smrt ne spada načelno i neopozivo na ustroj svega stvorenoga, materije. Ona dakako veli istodobno kako nadilaženje granice smrti u konačnici nije moguće profinjenim kliničkim metodama, snagom tehnike. To se događa stvarateljskom snagom riječi i ljubavi. Samo su te moći dovoljno snažne promijeniti strukturu materije do te mjere i stubokom da brklja smrti postaje pobjediva…

Time pak prvenstveno postaje vidljivo da je vjera u Isusovo uskrsnuće priznanje stvarne Božje egzistencije. Istodobno i vjera u njegovo stvorenje, vjera u bezuvjetno da kojim Bog stoji uz svoje stvorenje, uz materiju… Božja je moć i nada i radost, to je otkupiteljski sadržaj objave što se zbiva na Uskrs, opunomoćenje pjevati Alleluja usred svijeta nad kojim se nadvija teška sjena smrti.  (Joseph Kardinal Ratzinger / Papst Benedikt XVI. Der Gott Jesu Christi (München, 1972, 82 sl.) 

Fra Tomislav Pervan
Međugorje  

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B              

              Ez 17,22-24;2Kor 5,6-10; Mk 4,26-35

         Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve im je to strano. I gorušično zrno.

         Današnji čovjek kupuje samo gotove proizvode, instant-ponuda ili od pekara, ili zapakirano, ili pak na dugme dobiva gotovu hranu (fast food). Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.

         Sve što ratar treba učiniti jest snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u ljudskoj domeni.

         Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski „automate“ – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.

         Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, topline, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima.

         Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili “spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos i želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste “automatski” (izvorno “automate”), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. “Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda, ali biblijski, žetva u pjesmama.

         Kad sijač izruči, preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i hektike, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.

         S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.

         Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.

         Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Biblija zna za riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja.

         Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput nestvarne, neozbiljive utopije, nedohoda, distopije, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.

         Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. Pa život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B             

        Ez 17,22-24;2Kor 5,6-10; Mk 4,26-35

       Isus nastavlja govoriti u slikama. Istinu koju ima uputiti i izreći ljudima izgovara slikovito kako bi je ljudi mogli zapamtiti, daleko lakše nego apstraktna umovanja. Govori načinom da ga svatko može shvatiti i razumjeti. Pa ipak je nailazio na nerazumijevanje. Ni današnji čovjek – pogotovo ne gradska djeca – nemaju pojma što to znači sijati, što znači čekati da plod uzraste, ne znaju što je to tijesto i kvasac u tijestu. Sve im je to strano. I gorušično zrno.

         Današnji čovjek kupuje samo gotove proizvode, instant-ponuda ili od pekara, ili zapakirano, ili pak na dugme dobiva gotovu hranu (fast food). Isus pak želi svoje slušatelje povesti onkraj slika, on u slikama izražava narav tajne kraljevstva Božjega. Sve što god govori, što izgovara, smjera prema kraljevstvu Božjem. Ono će doći kao što nakon sijanja i rasta dolazi do žetve. Kraljevstvo ima nutarnju snagu poput zrna gorušice ili pak jednoga hrasta. Naizgled malo, ali ima u sebi silnu energiju, ima snagu rasta i izrastanja. Bog dolazi na svoje, njegovo djelo se ostvaruje, svim protivnim silama unatoč.

         Sve što ratar treba učiniti jest snažnim zaveslajima ruke sijati, i žetva ne će izostati. On nema nikakva utjecaja na konačni ishod. Sve zavisi od toga kako se riječ naviješta, s kojim Duhom i oduševljenjem nastupaju Isusovi glasnici u svijetu. Sije se kraljevstvo Božje, i sve ostalo nije u ljudskoj domeni.

         Bog je na djelu, nepobitno. To proizlazi iz Isusovih riječi o sjemenu koje samo po sebi raste, automatski „automate“ – veli se u originalu. Ne treba prevratnički mesijanizam o kome su sanjali Židovi u Isusovo vrijeme, ne treba im ratnički Mesija koji će povesti narod u boj protiv Rimljana. Ne treba pošto-poto prizivati kraj ili katastrofu. Treba strpljivosti, treba se učiti od ratara koji mirno iščekuje plod svojega rada. Isus ne propovijeda niti mu treba bilo kakva revolucija, prevratnički, zelotski ustanak, ne trebaju mu revolucionarni pothvati koji bi htjeli naprečac izmijeniti tijek svijeta ili stvari.

         Bog je uvijek Bog iznenađenja. Ne silnih prevratničkih pothvata, nego tiha, uporna i svrhovita djelovanja. U svemu postoji Bogom dana svrhovitost i zakonitost. U svemirskim prostorima kao i u najsitnijem zrncu gorušice. Nemoguće je nasilu iznuditi rast, imati istodobno sjetvu, rast, cvjetanje i žetvu. Potrebno je mnogo sunca i kiše, topline, zraka i ostalih uvjeta nužnih za normalan rast. Lako se prepozna plod umjetno odgojen, u plasteniku, hranjen nenaravnim pripravcima i koncentratima od onog koji je rastao u normalnim uvjetima.

         Isusova pedagogija: osluškivanje, proćućivanje žica čovjekova srca i uporno praćenje rasta pojedinca. Nenasilno, bez prijetnji, bez moraliziranja ili “spasonosnih savjeta”. Koliko toga pokvarimo time što posvuda guramo svoje prste ili nos i želimo biti bolji od samoga Tvorca? Poglavito u odgoju onih najmanjih. U grčkom izvorniku ono sjeme posijano raste “automatski” (izvorno “automate”), samo od sebe. Na nama je jedino stvoriti uvjete. “Sijanje u suzama”, u neizvjesnosti glede ishoda, ali biblijski, žetva u pjesmama.

         Kad sijač izruči, preda žito, sjeme zemlji, ne brine se više oko njega, jer je zemlja kadra sama po sebi, snagom svoje naravi, probuditi klicu, hraniti je i tjerati do punoga uzrasta, bez čovjekove pomoći. Isus je time pokazao svojim učenicima zašto on svoje dane proživljava u miru i spokoju, bez žurbe i hektike, makar ima pred sobom krajnje uzvišene ciljeve. Za njega je cijeli svijet radno polje koje treba pridobiti za Boga. Promatra grijeh kao svoga protivnika, gleda u vječni život koji želi ljudima donijeti, osvijetliti. Kraljevstvo Božje djeluje vlastitom snagom jer je u njemu sam Bog prisutan, Božji život, stvaranje, vodstvo, gospodstvo. Sve ima svoje vrijeme. Isus ne žuri, ne nagli se.

         S kraljevstvom je Božjim kao sa sjemenom posijanim u zemlju. Okolnosti mogu biti protivne, sve se može urotiti protiv dolaska nečega što je Bog zacrtao, može se to činiti utopijom, pa i učenici mogu i znaju biti nesposobni, neprikladni i nedostojni, ali je jedno izvjesno: Bog je započeo svoje djelo, jednom i neopozivo u Isusu Kristu. Na nama je samo jedno, otvoriti oči i uši, slušati ono što Isus govori i prikloniti se njegovim riječima i osobi.

         Isus govori u slikama, u usporedbama. Da im je govorio otvoreno, tko je sijač, tko je njiva, tko su protivnici, tko je tvrdo a tko mekano tlo za riječ, da im je spočitnuo njihovu bezbožnost, tvrdoću srca, ne bi ga zacijelo slušali. Jer oni su se smatrali dovoljno pobožnima i svetima. Vjerojatno bi izazvao protivljenje, prijepore, svađu, nevoljkost, vjerojatno bi ih od sebe rastjerao. A ovako, u slikovitu, zagonetnu govoru, prepustio ih je njihovim zaključcima i mislima. Time je spriječio provalu nevjere i otpada, izbijanje mržnje i prezira kod naroda spram sebe i svoga poslanja.

         Ni Isus se nije puno brinuo glede uspjeha svog poslanja. Zapravo u Bibliji i ne postoji riječ uspjeh. Biblija zna za riječ blagoslov. Sve zavisi od blagoslova Božjega, a ne ljudskoga nastojanja ili uspjeha. Ljudski govoreći Isus je išao iz poraza u poraz, od samoga početka svoga djelovanja suočio se s velikom oporbom i protivljenjem, bio je odbačen i neshvaćen, i od svojih najbližih i najmilijih. Križ je bio znak konačnoga – ljudski govoreći – brodoloma, stečaja i poraza njegove misije, da bi upravo u porazu na križu porazio sile smrti, prisile i gušenja.

         Njegov navještaj nije slutio niti je smjerao prema bilo kakvu sretnu svršetku. Sve je govorilo protiv. I povijesne okolnosti, a i ljudsko gradivo s kojim je Isus započeo svoje djelo. Ali ono što je naizgled izgledalo poput nestvarne, neozbiljive utopije, nedohoda, distopije, očitovalo se u povijesti kao nezaobilazna zbilja.

         Budući da sa svoje strane možemo malo ili ništa učiniti, treba osluškivati rast klice. Najprije u svome srcu. Bog se sam brine za rast. Treba osloboditi vlastito srce da bude prijamljivo tlo za riječ o kraljevstvu. Treba samo vjerovati u mogućnost rasta malenoga u vlastitom biću. I biti nepovjerljiv prema svemu što se izdiže, strši, nadima. Tek tako čovjek na kraju spoznaje da je sve dar i milost. Da je po sebi egzistencijalno nemoćan. I da na kraju vrijedi ona slika koju Isus rabi kad želi uprizoriti narav svoje poruke: Biti kao dijete. Prihvatiti riječ i kraljevstvo kao malo dijete. I promatrati sve djetinjim očima: strpljivo, uporno, skromno, prijazno, prijateljski, imajući dovoljno vremena. Pa život će biti sreća i trajno sazrijevanje za konačni Dan. I jedno veliko čudo, u nastanku, rastu, opstanku i dovršenju.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Deseta nedjelja kroz godinu B

Post 3,9-15;2 Kor 4,13-5,1; Mk 3,20-35

    “Izvan sebe je” – tvrde Isusovi ukućani i rodbina. “Opsjednut je Beelzebulom” – umuju i zaključuju pismoznanci pristigli čak iz Jeruzalema. Misle da mogu izreći o Isusu konačan i mjerodavan sud. Isus se ne brani niti ulazi u polemiku, nego samo odgovara u slici, slikovito, u slici koja je shvatljiva svakomu tko želi i tko je spreman naučiti nešto te zajedno s Isusom hoditi. Tvrdnju pismoznanaca kako Isus tjera snagom nečistih sila nečistu silu napadaj je na samoga Duha Svetoga. Huli na Duha Svetoga tko tako što tvrdi, i za taj grijeh, veli Isus, nema oprosta. Tko izjednačuje Duha Božjega koji je na djelu u Isusu sa samim Sotonom, taj se zatvorio samomu Bogu, on je nepropustan za Božju ljubav, i to je razlog zašto se taj grijeh protiv Duha ne može oprostiti.

Ti pismoznanci su službeno teološko izaslanstvo pristiglo čak iz Jeruzalema s nakanom provjeriti Isusovu pravovjernost. Dakle, sve sami učeni autoriteti koji dolaze izdaleka, tri dana hoda, u Galileju, da se uvjere, da stvore sliku o tome novome putujućem propovjedniku, o pokretu koji se veže uz tu neobičnu Isusovu osobu. Uhode ga, tajno i javno, i na kraju zaključuju: „Opsjednut je!“ 

To je fundamentalni napadaj na Isusovo poslanje. Stavljaju mu sve pod upitnik, znak pitanja. Oni ne dovode autentičnost čudesa u pitanje, ali čudesa nisu ni izdaleka siguran i jasan dokaz za Božje poslanje, da je čovjek od Boga. Čudesa znaju imati razne uzroke, ne moraju dolaziti nužno od Boga, mogu potjecati i od đavolskih sila. Isusov je odgovor savršeno jasan: Ako je Sotona sam u sebi raz-dvojen, pocijepan, kako on može opstati? Stoje li stvari tako, onda je njegovo kraljevstvo iznutra razrovano. Ako on s pomoću Beelzebula izgoni Đavla, onda je u samome paklu građanski rat, međusobno istrjebljivanje.

Isus se predstavlja jačim, on dolazi izvana, ne iznutra, iz te đavolske rulje. Isus pak oslobađa ljude snagom Duha Božjega, otima, čupa ljude iz fatalnoga đavolskog zagrljaja. Tko se pak ne iščupa iz toga zagrljaja, ostaje zauvijek proklet, grijeh njegov ostaje s njime. Ne uskraćuje Bog oprost grijeha, nego se čovjek sam uskraćuje Bogu, zatvara se milosti. Ne želi ići Bogu ususret. Farizeji i pismoznanci zatvaraju se svjesno Božjoj ponudi.

Čudo koje Isus čini nije ograničeno samo na vidljivu pojavnost, na čin gledanja. Ono je događaj koji uprisutnjuje Božju stvarateljsku snagu u svijetu. Stoga su ljudi prestrašeni, zbunjeni, ne znaju odgovora pa se pitaju, odakle mu to, tko mu je dao tu snagu? I protivnici zaključuju kako to čini uz pomoć magijskih i mračnih sila. Nakon čuda slijedi šok i čovjek se mora zapitati te nakon propitivanja odlučiti koja je tu sila posrijedi. Što je najznačajnije u Isusovu djelovanju i reakciji na ono što je činio na bolesnicima jest činjenica da mu malo tko zahvaljuje na učinjenu čudu i udijeljenu daru. Nema tu veličanja Boga, nema hvale ni zahvale, nego čuđenje, i podmetanje kako je on s đavolskim silama sklopio savez, s njima, protubožnim čimbenicima, u ‘paktu’.

O Isusa se jednako ogrješuju i oni koji su s njime krvno povezani kao i neprijatelji koji su mu stalno za petama, koji budno paze na pravovjerje i pravočinje u Izraelu. Svima je Isusova misao bila nedostižna, Isusov put i cilj nerazumljiv, svi su dopustili da u njima izraste korov, otrovna biljka koja se širi i uzima maha. Isus stoga uzima sam riječ, poziva ih k sebi i poučava, tako da njegova riječ djeluje krajnje porazno na njih. Sam im logički dokazuje protuslovlje njihova umovanja. Kao što kuća ili kraljevstvo u sebi podvojeno i međusobno u građanskom ratu nužno srlja u svoju propast, tako je i sa Sotonom, razara li on sam sebe i svoje djelo, oslobađa li on one koje je sam okovao svojim lancima. Isusova nadmoć očituje se upravo u tome što on veže i baca u lance, okiva Jakoga. On je jači, on odnosi pobjedu nad tim silama, i zato je nemoguće da je on u savezu sa Zlim.

Bog zna za čovjekovu narav, on je strpljiv i oprašta grijehe. Zna što čovjek nosi u svojoj naravi, zna za grješne misli čovjekova srca. Čovjek je zaslijepljen grijehom i zato griješi. Bog je milostiv i prašta. Ali čovjek sam (po)stavlja jasne granice i Božjem djelovanju, postavlja zid o koji se razbija milosrđe, gdje krivac ostaje u svojoj krivnji, gdje nema pomoći, oprosta ni otkupljenja. To se događa ondje gdje se huli na samoga Božjega Duha. Isusove su riječi morale djelovati porazno za izaslanstvo iz Jeruzalema. Morali su se povući, vjerojatno s još većom mržnjom u srcu i prijezirom prema tomu čudaku iz Nazareta, koji je stalno u sukobu s njihovim predajama.

Posvuda pitanje: Što nam može podariti sreću, smiraj, utočište pred jezivostima i grožnjama zemaljskih i vanzemaljskih sila? Gdje je mir, ako je čovjek stalno nad ponorom? Odgovore su davali filozofi, teolozi, političari, astrolozi, čarobnjaci i šarlatani, putujući propovjednici i iscjelitelji koji su nudili spas na svoj način, za cijeli svijet ili za pojedinca. Otkupljenje od tih sila u liku slobode. Čovjek je izložen kojekakvim mračnim silama, i za kršćane Isus Krist bijaše osloboditelj od svih tih demonskih sila.

Isus podaruje uporište, čvrsto tlo pod nogama. Pobijedio je smrt, demone i sve sile za svojega života, a pogotovo u svojoj smrti i uskrsnuću. Sad je on Gospodar svega. Vidimo kako mu je pojedinac važan. Upravo pojedinac treba iskusiti moć i snagu njegove riječi i njegove osobe. Isus je pojedince uspravljao, liječio, pomagao. Čovjek pojedinac bijaše spreman prihvatiti, tako reći, osobnu pomoć, čisto humanitarnu pomoć iz Isusovih usta i preko Isusovih ruku, ali ih većina ne bijaše spremna za radikalni obrat, obraćenje i vjeru.

Radikalnost, korjenitost Isusova zahtjeva kako spram pojedinaca tako i spram golemih mnoštava koja su se okupljala oko njega redovito su se okretala u skandalon, spoticaj, otpad. Stoga je uvijek na mjestu Isusova riječ, kako su sretni oni koji se o njega ne spotaknu, ne sablazne. To je pak tako uočljivo u današnjem izvješću u kojemu mu protivnici spočitavaju suradnju s demonskim silama. Ti koji imaju vlast nad ljudima osjećaju se ugroženi Isusovom pojavom te će mu reći kako ima demona, kako s pomoću Beelzebula izgoni nečiste sile, kako je van pameti, kako je opsjenar, iluzionist. Isus ih pobija njihovim riječima i dokazima, njihovom logikom. I ta je za njih porazna. Stoga im nema spasa.

Već smo se prethodno susreli s Isusovim rođacima (3,20-21) koji misle kako je Isus izvan sebe, kako je skrenuo, nije pri svojoj pameti. I oni čine od njega odmak. Ne žele ga više. Sad pak Isus osobno čini odmak od njih, distancira se. U njegovu poimanju ali ni kraljevstvu nema više nikakva značenja biologija ili čisto krvno srodstvo, pleme ni klan, nema značenja ni narod ni klasa. Ne postoji ideologija tla ni krvi. Pa ni najvjerniji učenici koje je izabrao. Isus se osvrće oko sebe, gleda uokolo, baca pogled na sve koji su se okupili oko njega da slušaju i čuju Božju riječ. Oni su odsada njegova obitelj. Onaj tko sluša Božju riječ, tko vrši Božju volju, taj mu je srodan, blizak, taj mu je najbliži, pa ma kako daleko bio od njega, ti su njegova nova obitelj i svojta.

Isus je ‘porazio’ jeruzalemske pismoznance, svodeći njihovu predrasudu i tezu ‘ad absurdum’. Skinuo ih je glatko s dnevnoga reda. Danas bi rekli kako ih je ‘odkvačio’. Sad dolaze na red njegova rodbina i rođaci. Čekaju odgovor. I njihov plan da ga se domognu i urazumljena vrate natrag u Nazaret doživljava posvemašnji fijasko. Njima čak ne dopušta ni vremena ni prostora da iznesu svoje prijedloge, želje i savjete, nego ih smjesta otprema. Istodobno im u svoj jasnoći daje do znanja kako drukčije i ne može činiti. Ide on, kroči on svojim putem savršenoga posluha Ocu nebeskome. Svi koji vrše, čine Očevu volju njemu su braća i sestre i majka. Nije se uzalud trudio, pronašao je novu obitelj istomišljenika, onih s kojima je u posvemašnjem zajedništvu. Za starim društvom ne žali niti za njim pristaje.

Učenici su njegova izvorna duhovna djeca, oni su mu braća i sestre, oni su plaća njegove muke, nagrada njegovih trudova, Otac sam mu ih je dao, i on ih zahvalnom radošću i ljubavlju prihvaća i poučava. On ih privlači k sebi u nerastavljivu zajedništvu. Riječima kojima se obratio i osvrnuo svojoj rodbini izrekao je do kraja što ga od njih dijeli. Njihova nakana nije vršiti Očevu volju. Štoviše, mještani su se o njega sablažnjavali, smatrali su ga čudakom, zatvorenim, mračnim, nerazumljivim, izgubljenim slučajem. Trideset godina bio im je trn u oku u Nazaretu. Dok njegovi učenici svojom spremnošću da čuju njegovu riječ, svojom vjerom i ostankom uz Isusa čine ono što Bog hoće. Stoga se Isus priznaje njihovim, a oni njegovim. Zanijekao bi Oca ako bi se od njih odmaknuo.

Isusova je riječ zacijelo morala pogoditi njegovu Majku. O Josipu nema više spomena, vjerojatno je već preminuo. I nehotice se pitamo, kako je Isusova riječ morala zaboljeti majku mu Mariju. Dok su drugi s ushitom mogli prihvatiti takvo Isusovo izjašnjavanje, dok su se drugi radovali, bili ponosni i jedni drugima čestitali kako su odsada braća, sestre i majka Mesije, dotle je Marija, očito, ostavljena na cjedilu, prepuštena maču boli koji joj probada srce. Vjerojatno je i o tome u svome srcu promišljala, ali na kraju je na Kalvariji ipak ona bila jedna od rijetkih koji su promatrali smrtnu borbu i preminuće svoga Sina. Riječ koja se ovom zgodom zabila kao mač u njezino srce, a i pod križem kojoj se ponovno mač zabijao u srce. Svih onih koji su bili svjedocima Isusovih riječi i čudesa nema više ondje, nestali su. Možda su se ponosili tom njegovom riječju, ali to sve bijaše sve kratka daha.

Ma koliko Isusove riječi zvučale tvrdo i oporo u odnosu na najbliže ukućane, one su s druge strane veliko ohrabrenje i poziv svima okrenuti se Isusovoj riječi, uključiti se u Božju obitelj, pripadati novoj zajednici. A znamo u kakvu se društvu Isus kretao: sve samo rubne pojave, carinici, grješnice, nitkovi i prevaranti, nedruštveni ‘tipovi’, oni koji su s motrišta ‘pravednih’ bili odbačenici i izopćenici. I upravo sam vama, veli im Isus svečano, i brat, sestra, majka. Vaš sam. Nitko nije tako loš da ne bi mogao stupiti u moju obitelj. Kriterij nije krvno srodstvo, plemenska pripadnost, nego usmjerenost prema istome cilju – prema Bogu. Čovjek se ne definira prema rodbinskoj biološkoj vezi, nego prema onome za što je i čime je bitno životno vezan i određen te koji mu je konačni cilj u životu i što želi postići u ovome kratkom životnom vijeku.

Isus kida obiteljske i klanske veze i okove te uključuje osobe kao svjesne pojedince oko sebe u novu obitelj. Prestaju biti odlučujuće krvne veze, one nisu mjerodavne u ustroju Božjeg kraljevstva. Zajednica Isusovih učenika tvori jezgru nove Božje obitelji. Tko mi je brat i sestra i majka? Isus kao moj i tvoj brat! Nezamislivo, ali stvarno. I ja kao Isusova majka? Ja Marija! Neshvatljivo, ali moguće i stvarno. Svatko je prostor gdje se Isus može začeti i roditi. Kao da i ovdje čujemo daleku jeku iz Gabrijelova navještaja Mariji. Ponuda Mariji, ponuda nama. “Neka mi bude po tvojoj riječi. I kako Bog hoće. Neka se vrši njegova volja”. Recimo i mi: „Neka i nama, meni i tebi, bude po tvojoj riječi, Isuse. Želim biti tebi majka, a ne samo poput majke. I donijeti te ovom svijetu koji te treba“. Tu bi se onda ostvario Isusov san prijateljstva, ljubavi, zajedništva, jedinstva, sreće i radosti zbog jednoga: Sve sama novorođena djeca Božja, sinovi i kćeri, braća. U novome, poslušnom, vjernom Adamu – Isusu. Zato je na nama izabrati: staro ili novo, istinu u Isusu ili krutost starog poretka. I odlučiti o tome tko će nama gospodariti. Boga se u Isusu ne dade teoretski spoznati nego samo u činu nasljedovanja, poniznosti vjere. Raspeti se Bog dade spoznati samo od onoga tko se s Isusom daje razapeti. Isusa se kao pomoćnika može iskusiti samo ako dopustim da mi bude pomoćnik. Tko prione uz Isusa, iskusit će i spoznati da ga Isus nosi i drži. Samo onaj tko na Isusovu riječ uzme svoju postelju i hodi, doživjet će stvarnost oprosta grijeha.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

Mk 14, 12-16.22-26

Sve što jest, što na bilo koji način opstoji, jest tajna, velika. Bog je tajna, stvorenje je tajna, čovjek također. Tajna ostaje nerješiva, o-tajna. Probleme i zagonetke moguće je rješavati, tajne ne. Tajni se može samo pristupiti. Nježno, s osjećajem odgovornosti. Zato uvijek kad čovjek pokušava dosegnuti Boga, svijet ili sebe, dotiče u biti jednu veliku tajnu.

Temeljna je značajka kršćanstva u vjerovanju u neposredno, izravno prožimanje vremenitoga i vječnog, povijesnoga i transcendentnog, zbiljnoga i zazbiljnog, čovjeka i Boga. Objava nije priopćavanje pojedinačnih riječi, izričaja, već trajni Božji dolazak, advent među ljude. Priopćavanje Boga čovjeku. Bog se veže uz osobe, događaje i stvorenu stvarnost da bi one postale mogućnost za naš osobni susret s njime. To ima svoj vrhunac u iskustvu i tumačenju života i djela Isusa Krista. U njemu se na neponovljiv, jedinstven način Bog angažira. Isus Krist je trajna povezanost Boga s čovjekom te čovjek Isus Krist postaje neponovljivim i neopozivim znakom Božje nazočnosti u svijetu, povijesti i među ljudima.

 Sakramenti kao vidljivi znaci Božji su put u Isusu Kristu do čovjeka i ljudi. Duh se Božji vezao uz određene znakove, u euharistiji uz znakove kruha i vina. Duh Sveti ima ulogu ostvariti djelo i poslanje Isusa Krista u svijetu i povijesti na sveobuhvatan način. On sažima i integrira u jedno svijet i povijest u Isusu Kristu. Euharistija je uprisutnjenje i sažetak cjelokupnog kršćanskog misterija spasenja. Ona obuhvaća i stvaranje i novo stvorenje, ona je izričaj i odraz božanske naklonosti i ljubavi te ujedno čovjekov odgovor na taj zov. Ona je sažetak i vidljiva oporuka cjelokupna Isusova djela, života smrti i uskrsnuća. Ona je proslava Boga, ali i spas za čovjeka, dar i uzdarje, milost ali i obveza. Ima silaznu i uzlaznu putanju, Boga prema čovjeku i obratno, čovjeka prema Bogu.

U Starom zavjetu imamo neprestance san o zemlji u kojoj teku med i mlijeko. To su znameni blagostanja i blagodati. To su slike budućnosti o kojima narod u pustinji gdje ništa nema sanja. Isus svjesno odbacuje te slike. Tih slika nema nigdje u njegovim izričajima. Jer oko meda i mlijeka se čovjek puno ne trudi. Med je proizvod pčela i čovjek otima njima njihov trud. Isto tako i mlijeko. Uzima, otima ono što pripada drugomu.

Med i mlijeko nisu proizvodi čovjekove mašte, sposobnosti, nisu djelo rada njegovih ruku. Uzima ih gotove iz svog svijeta, priroda mu ih pruža na dlanu. I ako ima dovoljno meda i mlijeka, on se osjeća kao u raju.

 Stoga Isus zbori o kruhu i vinu. Kruh i vino nastaju tako što čovjek svojim rukama zahvaća u prirodu i mijenja je. Čovjekov rad, muka, čovjekovo umijeće i sposobnost uključeni su u kruh i vino. Kruh i vino nose na sebi tragove čovjekova truda i sudbine. Zato Isus uzima kao znamen nade u zajedništvo Boga i čovjeka te dvije slike u kojima je uključena Božja ljubav, ali i čovjekova sudbina koja je još od Adama sudbina prepuna znoja, suza, muke, napora.

Isus veli: Pšenično zrno mora biti spremno umrijeti, želi li biti plodno. Što ne padne u zemlju i ne istrune, ne može biti plodonosno. Kruh je slika za čovjekovu promjenu. Isto je i s vinom. Koliko sunca, truda, muke, gnječenja, dok se ne dobije sok koji vrenjem prelazi u vino.

To su dvije nove slike Novog saveza. U objema slikama uključeno je sijanje, rast, sazrijevanje, promjena, preobrazba, pre-tvorba. Onaj tko želi u budućnost, mora ostaviti i nadići djetinje slike, dječje maštarije. Mora biti spreman na svakodnevne preobrazbe, pre-tvorbe. Jer pretvorba je pre-tvaranje jedne stvari u drugu.

E. Fromm se jednom izrazio kako je za suvremenog čovjeka cijeli svijet i ova zemlja poput velikog vimena. Svatko iz toga želi za sebe isisati što je moguće više mlijeka. Tako čovjek ostaje neprestano u djetinjoj fazi, nikad ne odrasta u pravu, zrelu osobu. Čovjek ne odrasta stareći, već on izrasta i odrasta u čovjeka samo ako se u njemu rađa i nastaje nešto novo, ako to sazrijeva tijekom godina. Nešto što nije po sebi dato, što mi se izvana daje, što podaruje mome životu puninu i smisao, cjelovitost, što čovjeka uključuje u sveopće tokove života i rasta.

Euharistija je Kristova ponuda. On se sam želi u nama ukorijeniti, užiliti i zažiliti poput zrna žita koje pada u zemlju. On želi rasti i poprimiti obličje u svakome od nas, prožeti nas i ispuniti do mjere punine Kristove, kako bi rekao Pavao. A tko se usmjeruje prema budućnosti, preuzima na sebe sudbinu zrna.

Sije se u zemlju, umire, prepušta se zakonu preporađanja u Duhu, zakonu rasta. U poniznosti izrasta, jer samo puni klas se obara prema zemlji, dok prazan strši prema nebu (poput ljudi, poniznih i oholih, praznoglavih). U zajedništvu s drugima postaje kruhom koji ljudi blaguju. Od takva se kruha može živjeti te taj kruh može podariti drugima život i osnovicu za budućnost.

 I druga slika vina također je slika nade. “Ja sam trs, vi mladice”, veli Isus (Iv 15). Vino koje se žrtvuje ujedno je vino svetkovanja, ovdje na zemlji i u Očevu kraljevstvu. Vino je “krv novoga i vječnog Saveza” između Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Isusova čudesa, a napose ono s kruhom i njegov tumač (Iv 6) nisu nikakav hokus-pokus, nisu svrhom samima sebi, već su tu da nas promijene u novo stvorenje.

 Kruh koji se dobiva umiranjem zrna hrana je od koje ljudi ovog svijeta mogu živjeti. On je ujedno i plod pravednosti, plod koji nam omogućuje da postanemo baštiniti Kraljevstva. Taj kruh je znak što nakon svih sudbinskih udara i katastrofa na ovome svijetu ostaje u budućnosti. A vino koje se dobiva umiranjem grožđa postaje pićem koje čovjeka na ovom svijetu veseli, ispunja životnom radošću istodobno je znamen za vječno radovanje i svetkovanje u Kristovu kraljevstvu. Time cjelokupna povijest svijeta postaje samo ponavljanje i ozbiljivanje Isusove povijesti i života. Sakrament smrti i života prerasta u sadašnjost i budućnost čovječanstva te stvara nadu, pa i ondje gdje je svaka nada umrla.

Fra Tomislav Pervan – Međugorje

PRESVETO TROJSTVO KROZ GODINU B

ČITANJA:
ČITANJA: Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20

«Najveće dostojanstvo čovjeka kao misaonog bića jest da istražuje što se dade istražiti i da se pokloni pred Neistraživim» (Kant). Za svakog vjernika svetkovina Presvetog Trojstva je najbolja prilika za takvo poklonstvo. Jer, o Bogu doduše možemo razmišljati, možemo i raspravljati o onom što su drugi o njemu rekli ili napisali, ali u konačnici on za čovjeka uvijek ostaje neistraživa i nedokučiva Tajna. Već je davno Mojsije uzalud želio da vidi Božje lice (usp. Izl 33,18-23). No to ga nije udaljilo od Boga, jer Bog mu je sam govorio isred ognja i objavio mu se kao onaj koji je ušao u ljudsku povijest i koji je objavio svoju volju u svom Zakonu. Otada čovjek ne treba tražiti Boga ni visoko na nebu, ni daleko preko mora, već u njegovoj riječi koja mu je blizu (usp. Pnz 30,11-14). Bog se sam pobrinuo kako premostiti za čovjeka nepremostivu udaljenost između sebe i Boga.

Bog je ljudima postao najbliži u svojoj vječnoj Riječi koja je u vremenu uzela ljudsko tijelo i nastanila se među njima (Iv 1,14). Budući da je došao iz krila Očeva, Isus je kao Jedinorođenac ljudima mogao objaviti puninu njegova bića (usp. 1,18). Ljudi su na Isusovu licu i u njegovu ponašanju mogli vidjeti kakav je Bog. Zato se Isus ne može načuditi da jedan od njegovih učenika, nakon svega što je proživio u njegovoj blizini, želi da im pokaže Oca. «Toliko sam vremena s vama i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’? Zar ne vjeruješ da sam je u ocu i da je Otac u meni? (Iv 14,9s).

Poznajući ograničenost svojih učenika i njihovu nesposobnost da shvate ono što im je ostavio u nasljedstvo, Isus im obećava Duha Istine koji će ih «uvesti u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objaviti će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama» (Iv 16,13-15). Treba reći da Biblija nije nikakav udžbenik učenja o Bogu, već svjedočanstvo Božje objave potrebne za čovjekovo spasenje. Ipak, objavljujući se ljudima i otkrivajući im put spasenja, Bog usporedo s tim otkriva i bogatstvo svoga bića u trima osobama, Ocu, Sinu i Duhu Svetomu.

Tri osobe – jedan Bog

Isusovim govorom o svojoj jednakosti s Ocem (Iv 10,30) i njegovim obećanjem Duha Svetoga koji će nastaviti njegovo djelo nije dovedena u pitanje židovska vjera u jednoga i jedinoga Boga (Pnz 6,4s), kako kršćanima predbacuju Židovi i muslimani. Sin i Duh Sveti nisu dva nova božanstva koja bi konkurirala biblijskom Bogu Jahvi, već su to načini kako se Bog objavljuje u povijesti. I u Novom zavjetu sva čast i slava pripada samo Bogu Ocu, ali ona mu se iskazuje po Kristu u Duhu Svetomu. Isus sam u svojoj velikosvećeničkoj molitvi gleda svoje poslanje kao proslavu Oca u svijetu (usp. Iv 17,1-4). Za Isusa nema nikakve dvojbe, da je Otac veći od njega (Iv 14,28), ali to ništa ne umanjuje njegovu tvrdnju, da su oni jedno (10,30), «ja u Ocu i Otac u meni» (14,10.11).

Sv. Pavao, nakon što je iscrpio sve mogućnosti da objasni tajnu neprihvaćanja Isusa od strane Izraela, završava zanosnom pohvalom neistraživoj tajni Božjeg bića: «O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive njegove odluke, i kako neistraživi njegovi putovi! ‘Tko je naime upoznao Gospodnju misao? Tko li mu je bio savjetnik? Tko li mu je nešto prije dao da bi mu morao uzvratiti?’ Sve je od njega, po njemu i za njega. Njemu pripada slava zauvijek. Amen» (Rim 11,33-36).

Biblijska vjera u jednoga Boga nije nastala reduciranjem brojnih božanstava u poganskim religijama na jedno božanstvo, već tako što je Bog sam došao u susret čovjeku i objavio mu se kao živi Bog. Time je pokazao da on nije divinizirana prirodna sila već Stvoritelj koji stoji nasuprot svome stvorenju i da brojna od pogana štovana božanstva nisu nikakvi bogovi. Ljubeći svoje stvorenje i posebno čovjeka kao krunu svega stvorenog i šaljući svoga Sina da spasi čovjeka, Bog je objavio i unutarnje bogatstvo svoga božanskog bića: «Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nje vjeruje, već da ima život vječni» (Iv 3,16). Božja spasiteljska ljubav prema čovjeku samo je plod i posljedica ljubavi koja vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga. Krštenje koje je Pracrkva ispočetka dijelila «u ime Gospodina Isusa» (usp. Dj 8,16; 10,48; 19,5; usp. Rim 6,3), uskoro je počela dijeliti u «u ime Oca i Sina i Duha Svetoga» (Mt 28,19). Započinjući svaki liturgijski čin i svaku molitvu tom trojstvenom formulom, Crkva trajno ispovijeda kako je njezin život uronjen u tu veliku Tajnu.

Fra Ivan Dugandžić

Prenijeto s: http://www.franjevci.info/

ČITANJA: Dj 2,1-11; Ps 104,1ab.24ac.29bc-31.34; Gal 5,16-25; Iv 15,26-27; 16,12-15

Blagdan Pedesetnice slavi se pedeset dana nakon svetkovine Pashe i beskvasnih kruhova. Izvorno je ta svetkovina povezana s prinosom prvina ljetine, ali je kasnije teološki povezana sa spomenom na Sinajski savez.  Tako se danas slavi dan kad je u trećem mjesecu nakon izlaska iz Egipta Bog objavio svoj Zakon, izgovorivši najprije Deset zapovijedi tako da ga čitav narod čuje, a potom je sve ostale propise govorio Mojsiju koji ih je onda prenosio narodu. Jedna od važnih značajki ove svetkovine jest da se u starini slavila isključivo u hramu, a ne po obiteljima. Na taj se način zapravo htjelo posvijestiti kako je čitav narod jedna Božja obitelj koja se okuplja u njegovoj kući, i gdje za sve vrijede isti Božji zakon.

To što se u okviru slavlja toga blagdana ispunja obećanje dar Duha Svetoga sugerira kako se radi o događaju ravnom najvećem događaju u Starom zavjetu – sklapanju sinajskog Saveza. Kako je u ono vrijeme sav narod bio Božji partner u sklapanju Sinajskog svaeza tako su Duhom Svetim bili ispunjeni Isusovi učenici dok su bili „svi zajedno na istome mjestu“. Čini se da je cjelovitost zajednice u kojoj svi članovi bivaju ispunjeni Duhom Svetim jedna od temeljnih poruka koju evanđelist Luka želi istaknuti u opisu toga događaja u Djelima apostolskim. Vidljivo i istinsko zajedništvo Isusovih učenika prepoznaje se kao ambijent očitovanja Božjega Duha. Ono što je jasna značajka Božjega Duha jest to da ne može Isusove učenike nadahnuti na razdor i rušenje zajedništva. Koliko su god u povijesti (i sadašnjosti) Crkve važnu ulogu u njezinu rastu imali oni koji su s pravom upozoravali na grijehe njezinih članova, toliko je svaki raskol i razdor koji se pri tome događao plod djela tijela, a ne Duha kako navodi apostol Pavao u poslanici Galaćanima.

I to što se dar Duha očituje u daru jezika uklapa se u tu poruku. Nabrajanje različitih naroda koji su razumjeli Isusove učenike svatko na svom jeziku ukazuje na to da je poslanje Crkve „razglašavati veličanstvena djela Božja“  svim narodima i jezicima, kako stoji u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih.  Jedinstvo u različitosti temeljna je oznaka ljudskog zajedništva u Bogu.

Inače, odlomak Dj 2,1-11 jedini je propisani tekst koji se obavezno čita na današnju nedjelju. Za drugo čitanje može se birati između triju odlomaka iz Prve poslanice Korinćanima, Poslanice Galaćanima i Poslanice Rimljanima.  Isto tako za evanđeoski navještaj mogu se izabrati tri razlilčita odlomka iz Evanđelja po Ivanu.

U odlomku iz Prve poslanice Korinćanima 12, 3b-7. 12-13 ističe se kako je Duh jedan, a službe i darovi različiti, dok druga dva predložena odlomka (Gal  5,16-25 i Rim 8,8-17) navode dobre plodove života po Duhu i zle plodova života po tijelu, tj. života koji se ne ravna po Božjem zakonu.

U odlomcima iz Evanđelja imamo sličnu situaciju. Prvi odlomak (Iv 20,19-23) govori o prvom daru Duha kojega Isus daruje svojim učenicima na sami dan svoga uskrsnuća kad uvečer dolazi među učenike koji su se u strahu sakrili iza zatvorenih vrata. Dar Duha Svetoga koji im Isus tada daje jest dar praštanja.  Učenici su osposobljeni praštati, ali mogu to i ne učiniti. Stoga riječi „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ ne treba shvatiti kao davanje ovlasti u smislu da Isusovi učenici mogu opraštati kako im se svidi te da oni kojima ne oproste ostaju u svojim grijesima koje im onda ni Bog neće oprostiti. Radi se prije o pozivu učenicima da iskoriste moć opraštanja u smislu da opraštajući jedni drugima žive u punini svoju sličnost Bogu. Naime, jedino Bog može otpuštati grijehe, što znači da je čovjek najsličniji Bogu onda kada prašta. Ukoliko učenici „zadržavaju grijehe“, ostaju oni sami pod vlašću grijeha i ne žive u slobodi koju im Isus nudi u daru Duha praštanja.

U druga dva predložena odlomka (Iv 15,26-27; 16,12-15, i Iv 14,15-16. 23b-26) provlači se jedna misao kojom se izražava kako ni Isus ni Duh ne govore svoje. Duh Branitelj koji izlazi iz Oca dozivat će Isusovim učenicima u pamet sve riječi koje im je govorio njihov učitelj, a sam Isus ne govori svoju riječ nego riječ Oca koji ga je poslao. Na prvi pogled, takav opis odnosa između Oca i Sina i Duha može izgledati kao da je Sin subordiniran Ocu, a Duh Sinu.  Međutim, radi se o tome da se na taj način želi izraziti upravo njihova jednakost i jedinstvo. To možemo lakše shvatiti, ako poznajemo kakav  su odnos prema Zakonu, odnosno Božjoj riječi imali židovski učitelji (rabini) u Isusovo vrijeme. Kako nam svjedoči izvanbiblijska literatura iz toga vremena, mnogi učeni i cijenjeni  židovski učitelji nastojali su Božji zakon protumačiti i primijeniti na konkretni život ljudi svoga vremena. To je doista potreban i koristan duhovni posao. No, predstavnici različitih rabinskih škola ne kriju da su oni pri tome govorili svoje, to jest nudili vlastito tumačenje i prijedloge primjene propisa Zakona. Stoga, kada Isus kaže da njegova riječ nije njegova, i da Duh koji će doći također neće govoriti sam od sebe, zapravo želi reći da on ne nudi jedno od mnogih tumačenja Božje riječi, nego samu Božju riječ u njezinoj istini. Tako su Otac i Sin i Duh Sveti u potpunom suglasju, jer riječ koju govori Isus, Sin Božji, a Duh je doziva u pamet, jedna je te ista riječ vječnoga Oca. To savršeno jedinstvo Oca i Sina i Duha Svetoga izvor je i temelj svakog zajedništva.

Fra Domagoj Runje

prenijeto s: http://www.mir.hr/

Ivanovo evanđelje ima poseban i neobičan, najčešće negativno obojen pojam svijeta. To je svijet koji je stvoren po utjelovljenoj Riječi (Iv 1,3), ali je nije upoznao (1,10) i zato ne prima ni Isusa nego ga mrzi (7,7). Svijet jednako mrzi i Isusove učenike kao što je njega mrzio (15,18). A mrzi ih samo zato što nisu od ovoga svijeta (17,14). Unatoč tome Isus ostaje uporan u svojoj namjeri da taj svijet spasi, da mu donese svoje svjetlo (3,16-19) pa zato i učenike ostavlja u tom svijetu da nastave njegovo djelo. Svjestan opasnosti kojoj će učenici biti izloženi, on moli za njih. «Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga» (17,15).

Nama pragmatičnim ljudima modernog vremena bilo bi razumljivije i draže da je Isus učinio nešto sasvim konkretno i da je obećao to trajno činiti kako bi učenike zaštitio. Ali umjesto toga on moli. Isus znade za vrijednost molitve i znade da je to najbolja pomoć. A mi? Kako mi gledamo na molitvu i kako se odnosimo prema njoj? O snazi molitve može pravilno suditi samo onaj tko ima stvarno iskustvo ustrajnog molitelja. Kad je poznati njemački filozof Peter Wust kao sveučilišni profesor trebao otići u mirovinu, u jednom od svojih zadnjih predavanja rekao je svojim studentima i ovo: «Možda od mene očekujete da vam prućim nekakav ključ koji će vam otvoriti vrata do uspjela života. Da, imam taj ključ i mogu vam ga preporučiti: nemojte se iznenaditi, nije to nikakva posebna mudrost koju možda očekujete od svog starog profesora. To je molitva. Pokušajte i uvjerit ćete se. Ja sam se u to uvjerio.»

Mnogi ljudi nisu nikad osjetili Božju pomoć jer nisu za nju ozbiljno ni molili. Čak i mnogi koji sebe smatraju praktičnim kršćanima čine dvostruku grešku: s jedne strane podcjenjuju snagu zla koje je prisutno u svijetu i opasno mu se izlažu svojim lakomislenim ponašanjem; s druge strane ne žele upoznati snagu molitve koja je jedina prava brana pred snagom zla koje je katkad upravo agresivno na djelu. Zato molitva nije za kršćanina samo jedna od njegovih dužnosti, već je to velika i nezaobilazna potreba.

Jedinstvo u Isusovu imenu

Svijet nažalost ne ujedinjuju duhovne vrednote i zajedničko zalaganje za njih, već najčešće različiti interesi i zato je to jedinstvo tako krhko i ranjivo. Ljudi duha doduše ističu kako bi se svijet morao okupljati oko duhovnih vrijednosti, ali njihovi pozivi ne nailaze na veći odaziv. Ako negdje i uspiju i ako tako ostvareno jedinstvo dovede u pitanje interese jačega, ti ljudi duha brzo postaju predmet mržnje «svijeta». Kako drukčije protumačiti atentat na papu Ivana Pavla II. i priora zajednice u Taizé-u, R. Schutz-a, dvojice ljudi koji su se toliko zalagali za okupljanje svih ljudi oko duhovnih vrednota? Već je starozavjetni psalmist vapio Bogu da ga njegovi progonitelji nizašto mrze, da on ne vidi razlog toj mržnji (usp. Ps 35,19). I Isusova riječ predstavlja optužbu takvoga svijeta: «Ja sam im predao riječ tvoju i svijet ih zamrzi» (Iv 17,14).

Po Isusovoj riječi učenici su drukčiji od svijeta, oni ne prihvaćaju njegovu logiku razmišljanja i ponašanja i to je dostatan razlog da ih svijet mrzi. Doista, pravednik je često bio neshvaćen, izrugivan i proganjan samo zato što svojim životom uznemiruje tuđe savjesti. Zar nije iz istih razloga i Veliki inkvizitor zamolio Krista koji je ponovo došao na ovu zemlju da se udalji, jer remeti ustaljena pravila ponašanja? Zar u svim totalitarnim režimima nisu postojali zakoni po kojima se sudilo za uznemiravanje građana? Riječ je dakako o životu ljudi koji se doživljava kao kritika koju svijet ne trpi, jer su mu – kako će Isus u drugoj zgodi reći – djela bila zla (usp. Iv 3,19).

Već je sv. Pavao upozoravao kršćane da se ne smiju prilagođavati takvom svijetu (usp. Rim 12,1s). Oni moraju ostati «u Isusovu imenu», moraju biti «posvećeni u istini». Zato kršćanin mora uvijek biti spreman dati odgovor na pitanje: što pokreće njegov život, Krist ili svijet? Duh vremena i javno mnijenje imaju strašnu moć i nije im se lako oduprijeti. Već je francuski kršćanski pisac G. Bernanos davno upozorio da je vrlo mali broj vjernika koji se izričito odriču svoje vjere. Ali događa se nešto opasnije, jer se događa tako često. U mnogih vjernika život se odvija tako, da vjera sve više slabi i jednog dana jednostavno prestane oblikovati njihov život. Oni se doduše i dalje smatraju vjernicima, ali svoje glavne životne odluke ne donose u svjetlu vjere, već se prilagođavaju svijetu. Crkvi mora predstavljati veliko ohrabrenje što je Isus molio da ostane u njegovu imenu i da bude «posvećena u istini». Ohrabrena tim Isusovim svjedočanstvom, Crkva mora činiti sve da Isusova molitva i danas donosi svoje plodove.  

Fra Ivan Dugandžić

Prenijeto s: https://franjevci.info/