KRŠTENJE GOSPODINOVO – Godina A

Iz 42,1-4.6-7; Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10; Dj 10,34-38; Mt 3,13-17

Krštenje je objava našeg pravog identiteta

Opis Isusova krštenja u Evanđelju po Mateju svjedoči nam kako je od samoga početka u kršćanskoj zajednici postavljano pitanje zašto se Isus trebao krstiti. To pitanje proizlazi iz shvaćanja krštenja kao očišćenja od grijeha i rađanja na novi obraćenički život. U tom smislu, budući da nam je Isus postao u svemu sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15),  nije jasno zašto se onda trebao krstiti.

Kad bi krštenje bio čin koji bi označavao samo očišćenje od grijeha na navedeno pitanje bilo bi nemoguće teoretski odgovoriti. Međutim, događaj Isusova krštenja svjedoči nam da krštenje nije samo čin očiščenja od grijeha. Premda se čini da i sam Ivan Krstitelj smatra krštenje isključivo obraćeničkim činom, pa se u to smislu – jer nije bilo potrebe – opire Isusovoj namjeri da se krsti, krštenje je puno više od toga. Ivan Krstitelj navijestio je Isusa Krista kao većeg od sebe. Kao onoga koji ne krsti vodom nego Duhom Svetim. I upravo u Isusovu krštenju to se očituje. Kao veći od njega, svojim krštenjem Isus Ivana Krstitelja, a s njime i sve nas, poučava dubljem značenju krštenja koje je on (Ivan) obavljao, a da mu i nije bio poznat čitav doseg značenja toga otajstvenoga čina. U Isusovu krštenju pokazuje se upravo to da krštenje nije samo prijelomni trenutak u kojem čovjek doživljava veliku promjenu života, nego je krštenje objava našega pravoga identiteta.

Pročitaj više

BOGOJAVLJENJE

Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13; Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12

Novorođeni kralj židovski – Bog koji progovara žargonom prirode zaobilazeći politiku

Slavlje današnje svetkovine seže daleko u prošlost; liturgijski se obilježavala u vrijeme dok samo slavlje svetkovine rođenja Gospodnjega nije imalo ono značenje koje je poprimilo u kasnijim povijesnim stadijima.

Bogojavljenje ili objava Boga, objavljivanje Boga svemu tada poznatu svijetu jest dotad neviđena novost koju je prva Crkva s pravom osobito svetkovala. U opisima koje nam donosi današnji evanđeoski odlomak uočljiva su isprepletanja geografskih podataka s kozmičkim događajima. Antičkim je geografima pojam Zemlje bio sužen na – iz današnje perspektive promatrano – prostor starog svijeta: na Europu, gotovo cijelu Aziju i velik dio Afrike. U drugoj polovici 1. st. po Kristu, kad nastaje Matejevo evanđelje, poznat je rad barem 20-ak antičkih geografa koje je baš u to vrijeme pokušao sabrati rimski autor Plinije Stariji u iscrpnu djelu Naturalis historia („Prirodoslovlje“) u kojem se spominju i mnogi lokaliteti koje je danas teško ubicirati. To djelo spominje i hladna i vruća nebeska tijela (planete i zvijezde), zakonitost njihova kretanja te ulogu koju imaju s obzirom na Zemlju.

Pročitaj više

Druga nedjelja po Božiću

Sir 24,1-2.8-12; Ps 147,12-15.19-20; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18

Dvadeset i četvrto poglavlje knjige Sirahove donosi poemu o personificiranoj mudrosti. U današnjem prvom čitanju najprije čitamo kako mudrost stupa na govornicu pred svojim narodim. Potom slijede stihovi o ulozi mudrosti u stvaranju, i njezinu traganju za mjestom gdje će se nastaniti da bi se konačno po zapovijedi Stvoriteljevoj nastanila „u Jakovu“ to jest u Izraelu, Božjem izabranom narodu.

Često se postavlja pitanje zašto je Jakov tj. Izrael tako povezan s Bogom i zašto je baš on Božji izabrani narod. Talmudska predaja na to odgovara veoma jednostavno. Bog je svoju mudrost objavljenu u Zakonu ponudio svim narodima, ali je samo Izrael pokazao spremnost da s punim povjerenjem prihvati Božji Zakon i prije nego što je upoznao njegov sadržaj. Drugim riječima Božja mudrost nastanjuje se ondje gdje je primljena. Isti princip susrest ćemo i u Ivanovu proslovu kada se govori o utjelovljenoj Riječi. I ona se nastanjuje i djeluje ondje gdje je primljena.

Pročitaj više

NOVA GODINA: BOG U VREMENU

Za kršćansko poimanje povijesti od samog početka bitno je temeljno iskustvo svijest, naime, da s njime, s kršćanstvom, odnosno s Isusom Kristom dolazi do prijeloma i obrata u tijeku ljudskog događanja. Bez povijesnog događaja u osobi Isusa Krista, bez Isusova djela, kršćanstvo bi se rasplinulo u najobičniji mit, a evanđelja bi posjedovala samo simbolično značenje. Povijesnost Isusa Krista je zasvjedočena, a sve drugo vezano uz njegovu osobu prepušta se činu vjere.
Povijest nije cikličko, kružno gibanje, kao u drugim religijama, već ima svoj početak, trajanje i svoj svršetak. Cjelokupna povijest prije Isusova dolaska dade se najsažetije izraziti prvim redcima Poslanice Hebrejima. „Mnogo puta i na razne načine…“ Pascal, genijalni matematičar i vatreni kršćanin, veli kako je slijed naraštaja kroz četiri tisućljeća navješćivao isti događaj: Dolazak Mesije. Cijeli jedan narod, a ne samo pojedinci, navješćuju pojavak ovoga Jedinstvenog i Jedincatog u vremenu.

Pročitaj više

Prva nedjelja po Božiću: Sveta Obitelj

Sir 3,2-6.12-14;Kol 3,12-21;Mt 2,13-15.19-23

BOG KAO PROGNANIK MEĐU SVOJIMA

Nepojmljivo, ali istinito: Tisućljeća očekivala, bezbrojni najavljivali, sam Bog obećavao, u vremenu se uzbiljila nadanja čovječanstva. Pojavio se Mesija. Ali, što je uslijedilo. Namjesto mira nemir, namjesto naravnog uzrastanja bijeg u tuđinu, kao dijete postaje azilant, namjesto prekivanja oružja u plugove i srpove izranjaju paklene sile nasilja i mržnje da u zametku, u korijenu unište Božji plan s čovjekom. Isus je, tobož, ugroza za poredak, on je proglašen državnim neprijateljem!
Najbolji tumač onoga prvog Božića jest upravo ovo naše vrijeme. Božić bi danas trebalo slaviti uz ovo evanđelje, čitajući ga u cijelosti, i s onim prizorom betlehemske dječice. Kolika samo odudarnost od idilične božićne noći i navještaja mira ljudima dobre volje.
Ima li uopće takvih? Dobre volje? Nije li sve u rukama kojekakvih mešetara, hladna srca, mutna pogleda, brza jezika, praznih riječi, globalista, svjetskih vladara. Ljudi kojima su novac i sila jedina božanstva. Zloguke riječi iz Jeremije o kuknjavi i leleku u Rami su poput one tube u Mozartovu Rekvijemu koja najavljuje konačni sud.

Pročitaj više

BOŽIĆ: DIJETE NAM SE RODILO

Napokon! Tako bismo mogli nakon tisućljeća čekanja obilježiti ovaj dan. U prošlonedjelj¬nom Ivanovu upitu sažeta su pitanja i nadanja čovječanstva: „Jesi li ti pravi?“ To će pitanje odzvanjati i provijavati cijelim potonjim Isusovim životom. I najbliži Isusovi su neprestance u čudu glede njega. Isus sve iznenađuje, neprestano ‘isklizava’ iz uhodanih kolotečina. Pitat će se i njegova majka, i hranitelj, i najuža rodbina, tko bi on bio.
Kasnije učitelji u hramu, puk koji ga sluša, apostoli koji se za njim u dosadi lijeno vuku, narod koji doživljava čudesne promjene na pojedincima, koje je dotaknuo ili im uputio svoju riječ. Pogotovo se sve zgušnjava u nezaboravne prizore zadnjeg tjedna njegova života. Nastupi u Hramu, dvorana večere, sudište pred Anom, Kajifom, Herodom, Pilatom. Svi se u čudu pitaju, tko je taj Isus. „Odakle si ti?“ – pita namjesto svih nas Pilat. Odakle si Isuse, da bismo dobili odgovor pod križem od rimskog satnika: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“.

Pročitaj više

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

Iz 7,10-14; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

SAN ILI ZBILJA

Sva tri današnja čitanja govore o novim početcima. Početcima početka. Izaija pretkazuje novo vrijeme u znaku Djeteta, nakon što Ahaz odbija znak iz proročkih usta. Pouzdaje se u svoj smisao za realnost, vodi svoju realnu politiku pred nadolazećom opasnošću. Vjeruje u sebe, makar sa svih strana prijete neprijatelji. Odbija Božju ponudu i suradnju, ne vjeruje snovima ni viđenjima.
Pavao teološkim kategorijama uvodi svoje čitatelje u tajnu Isusa Krista kako je razlaže u Poslanici Rimljanima. Ono što slavimo na Božić nije plod čovjekovih dostignuća i nastojanja, već je ishod Božjeg spuštanja. Da nije bilo Božjeg silaska, ma koliko se čovjek trudio, ostao bi zatvoren u granice svog svijeta i duha. Započinje ‘vita nuova’ (Dante) snagom Božjeg Duha.

Pročitaj više

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

Iz 35,1-6a.10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

DA ČEKAMO DRUGOGA?

Knjige se mogu napisati i knjižnice napuniti, pa i napisane su kao odgovor na Ivanov upit iz tamnice, je li Isus konačni, pravi Mesija, Božji Pomazanik ili nije. Onaj koji ima doći. Apologe¬tski se može dokazivati kako se sve slijeva i uvire u Isusovu osobu, sva obećanja i iščekivanja, pa ipak je kroz cijelu potonju povijest bilo mnoštvo onih koji su sebi svojatali mesijanske vjerodajnice.
Suvremena pozornica prepuna je kojekakvih gurua, božanskih prosvjetitelja, asketa, jogina, učitelja kontemplacije, donositelja objave, šamana i sl., koji od svojih traže apsolutni posluh, podložnost, nastupaju s božanskim autoritetom. I ljudi hrle k njima, u indijske ashrame, čak i vrhunski intelektualci išli su jednomu, već pokojnom, Sai-Babi.
U minulom stoljeću bijasmo suočeni s totalitarističkom protubožnom komunističkom, u biti mesijanskom idejom i ideologijom, koja je obećavala mir, pravdu, spas, život, samo bez Boga. Raspala se i implodirala, urušila u sebe. Spram te komunističke ishlapjele ideje pronaći ćemo u izlozima naših knjižara, ali i u oglasnicima naših novina i magazina bezbroj suvremenih mesijanskih obećanja.

Pročitaj više

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 11,1-10; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

NEMA ZAOBILAZNOGA PUTA

Nedavno smo mogli pročitati u crkvenom tisku smjelu, ali jednoznačnu izreku poznatoga europskog kardinala, kako je za vjeru najopasnija religija! Zaključili bismo: paradoks, protuslovlje u sebi. Što je time htio izreći spomenuti kardinal? Jednostavno ono što su govorili kroz sva tisućljeća i stoljeća, u svim naraštajima i religijama ljudi poput Ivana Krstitelja, proroci.

Proroci kao utjelovljeni prigovor, kao živo protuslovlje svemu kako se živi. Od Noe, preko Abrahama, Mojsija, Jeremije, Izaije, Ivana, zatim potonjih kršćanskih svetaca, a istovjetnih ćemo likova pronaći i u drugim religijama.

Religija i vjera kao suprotstavljenost slova i Duha, zakona i slobode, formalizma i spontanosti, svećenika i proroka, institucije i karizme. Moguće je suprotstaviti spontanu vjeru ritualnoj religiji. S religijom je kao i s ljubavlju. Opisana je u bezbroj slika i oblika, prikazana na bezbroj načina. Religija je kao i ljubav: nadvremenska, svevremen­ska, sveopća, sveprisutna.   Shvatiti se i doživjeti može samo u osobnoj zahvaćenosti, predanju, u egzistencijal­noj neposred­nosti. U žaru srca, u treptaju svakog živca (nije naodmet spomenuti kako je Bog mysterium tremendum et fascinosum: pred njim se drhti u ošinutosti cijela bića, u vatri Duha, mistici predanja).

Pročitaj više

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 2,1-5; Ps 122,1-2.4-9; Rim 13,11-14a; Mt 24,37-44

BOG  KOJI  DOLAZI

Noa je, veli se (Post 5) bio jedini pravednik u moru bezakonja, nasilja, bezboštva. A kako su likovi iz knjige Postanka, napose iz prvih poglavlja nešto poput arhetipova koji se mogu pretočiti u svako vrijeme, dopušteno nam je smjestiti ga i u ove naše dane. Po naravi tih, bez velikih riječi, zapaža jasno znakove vremena, vidi kako se nadvijaju oblaci katastrofa i apokalipse nad čovječanstvo, vidi kako se sustavno uništava čovjekov svijet, nutarnji i vanjski, i sve sluti blizu kraju. Promatra, meditira, u svojim dugim danima prima nadahnuće sagraditi spasonosnu korablju. Čovjek koji s misli, zrenja, riječi prelazi na djelo, kako bi se spasio od nadolazeće kataklizme.

Pročitaj više