DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA – Godina A

ČITANJA: Iz 11,1-10; Rim 15,4-9; Mt 3,1-12

NEMA ZAOBILAZNOGA PUTA

Nedavno smo mogli pročitati u crkvenom tisku smjelu, ali jednoznačnu izreku poznatoga europskog kardinala, kako je za vjeru najopasnija religija! Zaključili bismo: paradoks, protuslovlje u sebi. Što je time htio izreći spomenuti kardinal? Jednostavno ono što su govorili kroz sva tisućljeća i stoljeća, u svim naraštajima i religijama ljudi poput Ivana Krstitelja, proroci.

Proroci kao utjelovljeni prigovor, kao živo protuslovlje svemu kako se živi. Od Noe, preko Abrahama, Mojsija, Jeremije, Izaije, Ivana, zatim potonjih kršćanskih svetaca, a istovjetnih ćemo likova pronaći i u drugim religijama.

Religija i vjera kao suprotstavljenost slova i Duha, zakona i slobode, formalizma i spontanosti, svećenika i proroka, institucije i karizme. Moguće je suprotstaviti spontanu vjeru ritualnoj religiji. S religijom je kao i s ljubavlju. Opisana je u bezbroj slika i oblika, prikazana na bezbroj načina. Religija je kao i ljubav: nadvremenska, svevremen­ska, sveopća, sveprisutna.   Shvatiti se i doživjeti može samo u osobnoj zahvaćenosti, predanju, u egzistencijal­noj neposred­nosti. U žaru srca, u treptaju svakog živca (nije naodmet spomenuti kako je Bog mysterium tremendum et fascinosum: pred njim se drhti u ošinutosti cijela bića, u vatri Duha, mistici predanja).

Pročitaj više