DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU C – Misijska nedjelja

Izl 17,8-13; 2Tim 3,14-4,2; Lk 18,1-9

PRAVO NA ŽIVOT I VLASTITI PUT

Prema predloženim tekstovima dalo bi se zaključiti kako je u središnjici poruke poziv na ustrajnu molitvu te jamstvo glede uslišanja molitava uprisutnjeno primjerima iz Starog zavjeta i prispodobom o nasrtljivoj udovici. A da je Pismo neprevarljivo te da nas uči pravilnim životnim koracima poručuje drugo čitanje iz Poslanice Timoteju. Potrebno je samo imati dugi, veliki dah i duh (=’mah-atma’ znači upravo to, Gandhi se znao kroz desetljeća strpljivo boriti za pravo na slobodu i život svog naroda, cijele Indije), ustrajnost, svijest o vlastitom pravu, najprije na život, slobodu.
Kad je riječ o tome, o čovjekovu pravu na život, pa i pred samim Bogom, ne ustručava se Isus upotrijebiti čak i drastične, neprimjerene slike. Onaj je sudac gluh i slijep, tvrdokoran i bezobziran, doslovce bezbožan, ali je žena oboružana neuništivom sviješću kako je u pravu. Iza sebe ima istinu, pravo i čvrstu volju za životom, što joj na kraju i uspijeva. U mnogočemu je ova udovica nalik Jobu (Jb 23,4sl), nekim psalmima ili autobiografskim ispovijedima jednog Jeremije, ili pak onoj Sirofeničanki, poganki, koja moli uporno za svoju kćerku, opsjednutu.
Shvatimo li prispodobu u tome surječju, ona nije poglavito naputak za ustrajnu molitvu, već riječ utjehe i ohrabrenja. Već smo često naglašavali kako se nad samo Isusovo poslanje nadvijaju tmasti oblaci odbacivanja. Njemu se osporava pravo na život i djelovanje. Isus je odlučan na svome putu i prispodoba je nešto poput poziva svima da uvide kako nema te zemaljske sile koja bi ga mogla spriječiti da ide zacrtanim putem.
Isus živi iz svog iskustva, iz neposrednog dodira sa svojim Ocem, makar se činilo da se i on ponekad obraća gluhim (Očevim) ušima. Bog nije neka neumoljiva sila koja se ne obazire na ljudsku sudbinu. Isus djeluje i živi iz svoga osjećaja sinovstva, vjernosti Oca Sinu i Sina Ocu, on kroči svojim putem, ma kako taj put završio (a završit će onako kao je sam naznačio u odgovoru onoj ‘lisici’ Herodu, kako ne dolikuje da istinski, pravi prorok bilo gdje dovrši svoj tijek i život osim u Jeruzalemu – Lk 13,3sl). Na kraju je Očeva ruka koja vodi i spasava. Radosna će vijest postignuti svoj konačni cilj, njegovu je djelu zajamčena budućnost, i on se nema čega bojati. Sve je u konačnici u Očevoj promisli.
Isus s jedne strane sve snažnije i jasnije ćuti kako su iscprljene snage njegove mašte i uvjerljivost riječi da bi svoje protivnike uvjerio u ispravnost svoga puta i poruke. Nije mu uspjelo pridobiti ih za sebe, a oni koji žive u svojoj uhodanoj religioznosti sve više se izoliraju od njega. Sam je osvjedočen kako njegove riječi nisu pusti snovi ili želje.
Isus je poštivao vjerske autoritete u svom narodu, ali ipak je bio svjestan da je ono što nosi u sebi i nudi svijetu plod ‘otvorenog Neba’, da je tu riječ o novom, neočekivanom zahvatu samog Boga. Nikakav ljudski autoritet ne može to slomiti. Makar se u ovom trenutku sve protiv njega (u)rotilo, ipak će jednom sam Bog zahvatiti i podariti mu pravo. Isus se nije iznevjerio svome poslanju navješćujući riječ rubnima, carinicima, prostitutkama, nije se iznevjerio svetim predajama svog naroda, nego je djelovao iz imperativa (za)datog trenutka. Isus stavlja sve na Očevu kartu, onu koja mu je data za krštenja na Jordanu, za preobraženja na Taboru, i zato ga ta ruka neće ostaviti ni u ovom trenutku krize. Na djelu su povjerenje i nada u konačnu pobjedu i potvrdu, makar kroz smrt i tragični svršetak njegova ovozemaljskog djelovanja. Potvrđuje to i Poslanica Hebrejima (5,7): “Isus, pošto za vrijeme svoga zemaljskog života prikaza molitve i prošnje s jakim vapajima i suzama onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, bijaše uslišan zbog strahopoštovanja. I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost”.
Isus prevraća poimanje i svijest u odnosu na Boga ne teorijom, već praksom. Jednom jedinom riječju koju je prvi uveo u sveukupnoj povijesti religija, a to je riječ ‘Otac’. Riječ nabijena smislom, preobrazbenom snagom. Tom riječju prodire do Božjeg srca, odakle je i izišao, tom riječju podiže pravo na sve što je njegovo odvijeka. Tom riječju briše iz pojma Boga sve ono strašno, nepredvidivo, tiransko, i na Božjem licu ubuduće sja odbljesak vječne ljubavi, sunce koje jednom zauvijek i neopozivo prodire u ‘tamu i sjenu smrti’ u kojoj tavore svoje dane pozemljari.
Tom se riječju – Otac – uklanja strah i otvaraju vrata nove epohe koja stoji u znaku nade, slobode, punine milosti, Božjeg sinovstva. Makar se nama činilo da Isusovo djelovanje i nauk stoje u znaku spasenja i propasti, milosti i osude, nade i straha, ipak moramo reći da je njime započeo veliki dan spasenja, koji ne poznaje zalaza, godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4,19).
I Isus je kroz tjeskobu i nutarnju borbu izborio tu svoju sigurnost. Napose je to uočljivo u njegovoj agoniji u Getsemaniju i na križu. Jednom moli da ga mimoiđe kalež, drugi put s križa jadikuje zbog svoje ostavljenosti, ali sve prepušta Ocu.
Moli ondje svoj istinski “De profundis”, “Iz dubine vapijem k tebi, Bože moj”, najusrdniji koji je ikad izmoljen. Isus u osobi postaje ‘code’ Boga koji mu odgovara i obznanjuje svoje namisli. Iskusili su to Pavao i svi istinski nasljedovatelji koji su na Kristovu patničkom licu vidjeli sjaj Uskrsloga i Božju istinu. Isus nam pruža u ruke ključ kako čovjek može konačno u Božjem naručju odahnuti, osjećati se sigurnim i zbrinutim, oslobođenim i posve u miru.
Ne pada nam to u krilo kao dar, nego je to konačni cilj za koji se čovjek mora poput Isusa izboriti. Jer ono što je on izveo, želi Isus da svaki od onih koji za njim pođu, izvede i u svome životu. Bog je to koji i kroz svoju šutnju govori, a u svojoj je daljini dovoljno bliz. Bog je to za koga se isplati živjeti te koji nam i u samoj smrti može biti jamac novog i vječnog života.

Fra Tomislav Pervan
Međugorje