Vijeće franjevačkih zajednica

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

ČITANJA: Am 6,1a.4-7; Ps 146,6c-10; 1Tim 6,11-16; Lk 16,19-31

Odnos prema bližnjima i život vječni

Premda je život poslije smrti stvarnost o kojoj nemamo prethodnoga iskustva, Božja objava u Svetome pismu pokazuje kako naša vječna sudbina ovisi o našem prolaznom životu. Upravo o tome govori prispodoba o nekom bogatašu i siromašnom Lazaru. Prispodoba je ispričana slikama koje odgovaraju pučkim prikazima zemaljskih i nebeskih užitaka i patnji. Stoga te slike ne treba uzimati kao dogmatske definicije o zagrobnom životu, nego se usredotočiti na njihovu poruku.

Pročitaj više

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU – C

 

ČITANJA: Am 8,4-7; Ps 113, 1-2.4-8; 1Tim 2,1-8; Lk 16,1-13

Snalažljivost, zauzetost i aktivnost kršćana

Prorok Amos djelovao je u osmom stoljeću prije Krista. Tada je židovski narod bio politički razjedinjen i podijeljen na dva kraljevstva. Južno, Judeju, i sjeverno, Izrael. U tom vremenu Amos je svjedočio duhovnu i vjersku povezanost politički razdijeljenog židovskoga  naroda. Dolazio je iz Tekoe u Judeji, a djelovao je u sjevernom kraljevstvu. To ipak nije bilo bez poteškoća i nesporazuma kako sam svjedoči u Betelu, gdje ga je tamošnji svećenik Amasja optužio da se urotio protiv Izraela na što Amos odgovara glasovitom rečenicom: „Nisam bio prorok ni proročki sin. Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: ‘Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.? (7,13-15).

Iz tih riječi doznajemo da Amos nije bio ‘prefesionalni’ prorok, nego čovjek koji je imao izvanredni i autentični Božji poziv kojemu se uza sva opiranja nije mogao oduprijeti. Teme njegova proročkog djelovanja raznovrsne su, a jedna od najtipičnih jest društvena pravda (ili nepravda) o čemu govori današnje prvo čitanje. U odnosu na druga povijesna razdoblja, vrijeme djelovanja proroka Amosa bilo je vrijeme relativne političke stabilnosti, što je pogodovalo rastu materijalnog blagostanja. Ali zbog različitih vrsta korupcije, materijalni napredak nisu jednako osjetili svi slojevi društva. Dapače, na vidjelo su izišle mnoge društvene nepravde, jer su veliki posjednici povećavali svoje posjede na račun siromašnijih ljudi koje su pretvarali u kmetove.

Prorok Amos ustaje protiv takvih bogataša koji iskorištavaju siromahe i podsjeća ih da njihova djela nisu skrivena pred Bogom. Amosov socijalni angažman proizlazi iz njegova uvjerenja da se ne može biti pravi vjernik i služiti Bogu, a iskorištavati nevolju svoga bližnjega za vlastiti materijalni probitak. Ne može se smatrati pravednim čovjekom onaj tko je neosjetljiv na potrebe svoga bližnjega. Prema tome, lijek protiv socijalne nepravde jest jednostavno vršenje Božjeg zakona koji poštuje dostojanstvo i ljudske potrebe svakoga čovjeka.

***

Odlomak iz Prve poslanice Timoteju nadovezuje se na prvo čitanje utoliko što govori o temeljnoj čovjekovoj potrebi –  spasenjem, odnosno istinskom i trajnom životnom srećom. To je zapravo Božja volja za svakoga čovjeka, a u ovom odlomku iz 1 Tim sažeto je izražena u rečenici: „Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“ (2,4). Gledajući na povijesne okolnosti u kojima rastu mlade kršćanske zajednice, onda se tu osobito ističe dobrohotni stav prema okolini koja najvećim dijelom nije kršćanska i nije došla do spoznanja istine. Taj dobrohotni stav može se realizirati na različite načine, a apostol Pavao ovdje navodi onaj koji je uvijek dostupan i ostvariv. To je molitva koja se u svim svojim oblicima treba prikazivati za sve ljude, među kojima se posebno spominju oni koji su na vlasti, da bi se tako vlast upravljanja u ljudskoj zajednici povezala s Bogom koji je izvor istinskog mirnog i spokojnog života.

Ne treba ni govoriti koliko je ovaj svetopisamski tekst aktualan i danas. On nas poučava da u odnosu prema svakoj ljudskoj institucionaliziranoj vlasti, bez obzira na to tko je obnašao, kao kršćani trebamo ostati u trajnom stavu molitve. A u odnosu prema svijetu, koji vjerske zajednice često doživljava kao u sebe zatvorene skupine, potrebno je svjedočiti Božju spasiteljsku otvorenost očitovanu u Isusu Kristu, koji se postavši čovjekom, pokazao jedinim posrednikom između Boga i svih ljudi.

***

Nakon triju prispodoba o milosrđu, u kojima posebno mjesto zauzima prispodoba o razmetnom sinu, slijedi prispodoba o „nepoštenom upravitelju“. Prispodoba nije više upućena pismoznancima i farizejima, nego Isusovim učenicima. Unatoč tomu postoji određena misaona povezanost između prispodobe o razmetnom sinu i ove o nepoštenom upravitelju. U prispodobi o razmetnom sinu koja se pripovijeda u nizu s prispodobama o izgubljenoj ovci i drahmi, pojavljuje se u odnosu na te dvije prispodobe novost koja se sastoji u tome da se za svoju pronađenost treba i osobno angažirati. U prispodobi o ovci i drahmi zbog naravi stvari to se nije moglo istaknuti, ali se u prispodobi o razmetnom sinu posvećuje dosta pažnje njegovu unutarnjem monologu, tj. razmišljanju koje ga vodi do povratka očevoj kući. Motivacija za taj povratak mogla bi se izraziti i veoma proračunato. Razmetni sin izračunao je kako mu se povratak ocu, čak ako ga primi kao slugu, neusporedivo više isplati od bijednog položaja čuvara svinja u kojem se našao zbog svoje rasipnosti. Stoga je poduzeo potrebne korake da to i učini. U prispodobi o nepoštenom upravitelju ta komponenta proračunatosti i snalažljivosti razvija se do krajnjih granica. Nepošteni upravitelj koji je optužen da rasipa imanje svoga gospodara, domišljato pronalazi načina kako će, ako ga gospodar potjera, upravo rasipanjem osigurati svoju budućnost. Dužnicima svoga gospodara otpustio je veliki dio njihovih dugova i tako gospodareve dužnike pretvorio u svoje.

Prispodoba je s moralne točke gledišta upitna, ali se središnja ideja može lako iščitati. Ono što je pohvalio gospodar u prispodobi, a time i Isus kao pripovjedač, jest snalažljivost upravitelja, to jest njegova zauzetost oko osiguranja bolje budućnosti. Snalažljivost i trud nepoštenog upravitelja oko toga da se spasi u nevolji treba da bude primjerom koliko tek valja uložiti truda da se osigura vječno spasenje. Zaključak prispodobe tako ima eshatološko značenje, a to je potrebno zato da se poruka prispodobe izdigne iznad konkretnog primjera nepoštenog upravitelja.

Nastavak Isusove besjede o vjernosti u malom i velikom, čini se, ima upravo ulogu da poruku prispodobe rastereti od pogrešnog shvaćanja ponašanja glavnog lika. Ono što je Isus pohvalio nije njegovo nepošteno upravljanje nego njegova snalažljivost, zauzetost i aktivnost, koja ponekad nedostaje dobroćudnih i pobožnih ljudi. Na koncu, vraćamo se poruci proroka Amosa. Zapravo ni nije istinski pobožan i dobar čovjek onaj tko izbjegava konflikte samo da bi se održao mir koji nije djelo pravde. Istinski pobožan čovjek bori se za spasenje svakoga čovjeka.

Fra Domagoj Runje

Pročitaj više

Ljudi Isusovih rana

Želiš li se primaknuti Isusu, prići mu posve blizu, valja ti poći putem rana.

Jer samo kroz iskustvo rana možeš upoznati ljudsko i Božje srce.

Mimo rana ono ti ostaje nedostupno. Nepoznato.

Zastat ćeš na odstojanju, predaleko da bi ikoga mogao zagrliti, da bi ičiju bol mogao ublažiti i ponijeti.

Pročitaj više

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU – C

 

ČITANJA: Izl 32,7-11.13-14; Ps 51,3-4.12-13.17.19; 1Tim 1,12-17; Lk 15,1-32

Milosrdni otac

Tri prispodobe o milosrđu upućene su farizejima i pismoznancima koji su mrmljali zbog toga što je Isus primao grešnike i carinike i s njim jeo i pio. Prema tome, ove prispodobe posebno značenje imaju za nas onda kad nekomu prigovoramo zato što je milosrdan.

Čin zajedničkog blagovanja ima u Isusovu životnom kontekstu osobito društveno i religiozno značenje, a ishod svih triju prispodoba sugerira da njegovo blagovanje s grešnicima nije jednostavno gošćenje, nego događaj koji se može identificirati s njihovim obraćenjem. Ne radi se o jelu radi jela nego o susretu u kojem grešnici u Isusu upoznaju snagu Božjega praštanja i ljubavi prema svakom čovjeku. Čini se da takva postavka Isusove besjede pismoznancima i farizejima, koji inače nisu ni vjerovali u mogućnost obraćenja grešnika, gotovo na ironičan način potvrđuje to njihovo uvjerenje: obraćenje kao povratak u zajednicu doista se ne može ni ostvariti ukoliko prema grešnicima vlada stav odbijanja i neprihvaćanja.

Pročitaj više

Sveti Franjo i pravednost

Krepost pravednosti usavršava našu volju da Bogu i drugima dajemo ono što je njihovo. Za svetoga Franju, pravednost je Bog sam, kao što kaže u Pohvalama Bogu: „Ti si pravednost!“. Onima koji su boravili u samotištu piše da neka traže najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu. Jedino ako priznajemo Boga za Boga i dajemo mu dužnu hvalu, moći ćemo prepoznati da sve dolazi od njega i da nam ništa ne pripada, osim grijeha. „I blago njemu, jer dok daje caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), njemu ništa ne ostaje“ (Opom XI, 4).

Onaj koji priznaje Boga i klanja mu se, zadobiva mudrost i jednostavnost koja onda rađa pravednošću (usp. 2 Čel 142). Nemoguće je tražiti pravednost u našem ili tuđem životu, u društvu i u međuljudskim odnosima, ako prije ne prepoznajemo da pravi poredak može biti jedino u Bogu. Koji je to poredak koji je jedini ispravan, pravedan i božanski? To je poredak ljubavi ili „ordo caritatis“ koji vrednuje, sudi, daruje i vlada po ljubavi. Jedino je ljubav punina i savršenstvo i jedino ona može uspostaviti savršeni red. Ako tako budemo gledali na svu stvarnost, onda nam neće biti teško odreći se svega da zadobijemo Boga, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav. Tada će biti jasno ono što evanđelje kaže, ali i sveti Franjo ponavlja: „Blaženi progonjeni zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko“ (NPr, XVI, 10). Onaj tko ima ovu „puninu“ u sebi, ne može stavljati nikakvo stvoreno dobro iznad Boga. Znači li to da se ne treba brinuti zbog nepravdi u svijetu?

Franjin odnos prema novcu, npr. pokazuje da je bio jako osjetljiv na nepravdu, čak do te mjere da je i za milostinju smatrao da je to novac koji pripada siromasima. „A milostinja je baština i pravednost koja se duguje siromasima, a nama ju je stekao Gospodin naš Isus Krist“ (NPr, IX, 8). Činiti drugačije značilo bi potkradati siromahe i biti nepravedan prema samome Bogu. On stvorene stvari promatra prije svega u redu ljubavi koji vlada u Bogu. Budući da se je Krist koji je sam Bog zbog nas ponizio i „svukao“ od svoga božanskog veličanstva (usp. Fil 2, 7), koliko više smo mi to dužni učiniti radi Boga i drugih. Ako je sam Bog sućutan prema siromasima i na poseban način se brine o njima i štiti ih, potvrđujući tako njihovo dostojanstvo, i čovjek mora priznati da su ta dobra prije svega namijenjena onima kojima je najviše potrebno. Sva ta dobra su, dakle, u odnosu i prema Bogu i prema drugima. Ovaj Franjin stav je utjecao na sve one koji su ga htjeli slijediti, redovnike i laike, pa i kraljeve. Papa Pio XI. u svojoj enciklici „Rite expiatis“ iz 1926.g., tj. o sedamstotoj obljetnici smrti svetoga Franje, potvrđuje da je ovaj Franjin duh duboko utjecao na oblikovanje društvenog života.

U duhu Franjevačke karizme, tražiti promjenu društva uvođenjem prava i pravednosti, moguće je jedino ako u temelju stavimo Siromašnog Krista i ako priznajemo da dobra koja nam je Bog dao, prije svega pripadaju onima kojima su najpotrebnija. To nije toliko čin našega milosrđa prema njima, nego više pravednosti, jer im vraćamo ono što je njihovo. Ipak, ako bi netko htio uspostaviti ovakav društveni poredak jedino na ljudskoj razini, kao ljudsku pravednost, tada bi počinio najveću nepravdu prema čovjeku. Bez dubokog odnosa prema Bogu, bez ovog temeljnog duhovnog stava da je blažen onaj koji posjeduje Njega i vrši Njegovu volju, zakon bi se mogao vršiti jedino izvana, a to je onda protiv svake pravednosti. Čovjek će ostaviti sva dobra, ako je stekao ono najviše – Boga samoga, ali ako toga nema, ostaje samo vanjski zakon u kojem nema prostora za ljudski duh i dušu. Franjevci mogu u korijenu promijeniti društvo jedino ako budu tražili Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, jer sve će se ostalo nadodati.

                                                                                                          Mirjana Pinezić

                                                                                                          Mala franjevačka obitelj   

Zatvorena Jubilejska godina proslave 150. obljetnice osnutka Družbe školskih sestara franjevaka Krista Kralja

Jubilejska godina zatvorena je simpozijem u Zagrebu i svečanim misnim slavljem kojim je u stolnoj crkvi u Mariboru predsjedao kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života, a sestrama je uručeno najviše odlikovanje Crkve u Sloveniji – Odličje sv. Ćirila i Metoda.

Pročitaj više

DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU – C

Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33

U slobodi nasljedovati Isusa Krista

Evanđelist Luka poznat je među evanđelistima po tome što na paralelnim mjestima ublažuje ili izostavlja teške izraze. Tako na primjer kod Petrove ispovijesti Luka izostavlja njegovo odvraćanje Isusa s puta muke, smrti i uskrsnuća i oštri Isusov ukor u kojem se Petru obraća rječju „Sotono!“. Luka ne opisuje detaljno Isusovo prevrtanje stolova pri izgonu trgovaca iz hrama. Nema epizode o Isusovu proklinjanju smokve. Itd.

Pročitaj više