Dvadeseta nedjelja kroz godinu – C

Jr 38,4-6.8-10; Heb 12,1-4; Lk 12,49-53

ŠTO BI BILO, DA ISUSA NIJE BILO?

Naravno da su zamorna i dosadna pitanja slična na­slovniku u stilu, što bi bilo kad bi, … da nije, … da je i sl. Svaki odgovor ima u sebi nešto proizvoljno. Jedino smisao eventualnosti ili mogućnosti daje im nekakvo opravdanje. U tom smislu pitamo se, što bi bilo da se Isus nije rodio, da je kao dijete bio ubijen, da je obolio kao mladić od raka, da je umro od tifusa i sličnih onodobnih neizlječivih bo­lesti.

Bi li nam što nedostajalo, što bi nam manjkalo? Jasno, svima nam je u svijesti slavlje Božića, slavlje Uskrsa, duhovski praznici i sl. Svi smo na Zapadu još uvijek, ba­rem izvanjski, upućeni na taj krug svetkovina i svetko­vanja vezanih za utjelovljenje, vezanih uz Isusovu riječ, kako je došao baciti oganj na zemlju.

Dospjeli smo međutim smo do povijesnog kontrapunkta, kad se stvarno moramo za­pitati, koliko je još nazočna Isusova osoba sa svom svojom zahtjevnošću u našim svijestima, pogotovo u društvu. Naš pješčanik otječe, vrijeme netragom nestaje, a s njime se gubi i svijest o Isusu Kristu. Tek konačni gubitak ne­čega dragocjenog daje nam naslutiti što smo kao dragocjenost izgubili.

Ako je J. St. Mill, engleski filozof, jednom rekao kako čovječanstvo ne smije nikada izgubiti iz svijesti činjenicu da je ovom zemljom hodio i živio čovjek imenom Sokrat, onda mi vjernici tim više moramo naglašavati drugu, snažniju i učinkovitiju činjenicu, da je ovom zemljom hodio, naučavao, propovijedao, činio čudesa Isus Krist.

Bismo li imali današnju svijest o ljudskim pravima, mo­ralnim načelima, solidarnosti, svijest o osobnosti, slobodi, individualnosti, obvezama i odgovornosti, emancipaciji, pravima žena, djece, da nije bilo Isusa Krista? Bez pojave Isusa iz Nazareta ne bi bilo univerzalne svijesti o slobodi, jednakosti, čovječno­sti, humanizmu, ljudskim pravima i obvezama, društve­noj pravdi za svakog čovjeka, neovisno od njegovih djela ili nedjela, njegovih učinaka ili promašaja. Ne preziremo niti zanemarujemo učinak grčkog mišljenja ili rimske prakse i prava, ne zanemarujemo ni bogatstvo izvankršćanskih kultura, ali svega onoga što je Europa ponudila svijetu ne bi bilo bez Isusa Krista.

Jasno, moglo je biti i sve drukčije, da nije bljesnula ta osoba, te poput munje zaparala nebom čovječanstva i po­kazala domete čovjekove osobe, čovjekova genija. Nitko nije u ono doba očekivao niti neposredno pretkazivao pojavu jedne takve osobe poput Isusa Krista, koja je u svome kratkom životu u ondašnjem povijesnom kairósu poput silne eksplozije ljubavi zapalila čovječanstvo i po­primila svjetske razmjere.

Njemački je pisac i nobelovac, katolik lije­vog usmjerenja, H. Böll, jednom rekao u kontekstu govo­ra o ljudskoj osobnosti te kršćanskome, kristovskom pečatu koji je impregniran u svijest i pojam osobe: “Ja dajem prednost i pretpostavljam i najlošiji kršćanski svijet najboljem po­ganskom svijetu, jer u kršćanskom svijetu ima prostora za one kojima je poganski svijet jedva priznavao ljudska prava i za koje u poganskom svijetu ne bijaše mjesta: za sakate i bolesne, za slabe i stare. Štoviše, za njih bijaše i više od mjesta i prostora, bijaše štoviše i ljubavi za one koji su se činili poganskom kao i bezbožnom svijetu suvišnima i beskorisnima. Vjerujem u Krista i vjerujem da bi milijarda i pol kršćana na ovoj zemlji mogla promijeniti lice ove zemlje, i stoga dajem na razmatranje i predodž­benoj sposobnosti svojih suvremenika da si predoče svijet u kojemu ne bi bilo Isusa Krista.”

Dakle, nema nikakve slučajnosti u pojavku ove osobe. Isus je iznenađenje, došao je iz nebeskih visina, izniknuo iznenada, gotovo ni od kuda (iz nekakva Nazareta!), da su se oni u čudu pitali, odakle mu sve to, tko mu je dao to silno znanje i tu mudrost? Pred tom pojavom ljudi su se snebivali. I nije slučajnost da se pojavak Isusa Krista poima kao čisto čudo, kao čisti dar Neba, ma koliko on bio u svojoj pojavnosti izazovan i izazov.

Cijeli Novi zavjet samo je jedno veliko svjedočanstvo i pokušaj da se utvrdi neizvedivost i nesvodivost Isusa Krista na čisto zemaljske protege te da se shvati i utvrdi iznenadivost njegova i dolaska i odlaska, i pojavka na zemaljskoj sceni te na­silnoga, krvavog odlaska s te scene na križu. Gotovo je cjelokupna povijest kršćanskog vjerovanja do danas ne­prestano nastojanje da se pojava Isusa Krista uzbilji, uprisutni, da se odgovori njegovim zahtjevima.

Caro cardo salutis, tj. tijelo je stožina našega spasenja, tako se izrazio veliki kršćanski pisac Tertulijan u 2. stoljeću. Utjelovljeni Bog u Isusu Kristu je stožina, osovina našeg spasenja, i to moramo domišljati cijelog života i cijelim bićem. Oganj dođoh baciti na zemlju… Isus svojom osobom izaziva krizu, on poziva sve pred sudište i na sudište.

Pariški se kardinal, obraćenik sa židovstva Jean-Marie Lustiger, izrazio: “Zapadni je svijet, proizišavši iz biblijske riječi, zapravo onaj koji je stvorio znanstveni, suvremeni i sekularizirani svemir. I zato je kriza svijeta ujedno i kriza vjere. Za­padnjački ateist je prokušani vjernik… Kriza našeg stoljeća je, ukoliko živi od trijumfa Zapada, ko­lektivna kriza cjelokupnog kršćanstva. Ja sam, najozbilj­nije kazano, mi­šljenja da zapadna kriza koja je poput bolesti zahvatila cijeli svijet – i nije uostalom jednostavno loša kriza, te tu krizu mogu nadići samo i jedino kršćani… Jedino vjernici mogu pomoći prevladati krizu jer jedino oni razumiju gdje je uzročnik i ključ krize. To ne znači da ne bismo imali osobne sposobnosti za takvo što, ali to znači da moramo postaviti i pitanje korektno.”

Zato se moramo zapitati, ne budemo li sutra imali Isusa Krista, hoćemo li moći izići na kraj sa svim problemima, sa svim krizama koje si je čovječanstvo natovarilo na svoja leđa. Ne budemo li imali pred očima Isusa Krista, hoće li čovječanstvo ostati pri poštivanju slobode, odlučivanja, ljudskih prava itd., što su sve stečevine proistekle iz Isusove osobe.

Kad bi nam nedostajao Isus, nedostajalo bi nam sve! Bili bismo sasma izgubljeni u životu i svijetu, bili bismo prikraćeni za bitno, za odlučujuće. Bili bismo prikraćeni za Boga koji je bljesnuo u Isusu poput munje što para mrklu noć, koji je čovjeka tražio i pronašao davno, onaj Bog koji i danas čovjeka traži i po kome čovjek po­staje čovjek.

Nebrojeni su ukrižili Isusov put, a samo ih se nekolicina odvažila na temeljno i životno nasljedovanje. Kršćanstvo i kršćanski put uvijek je alternativni put, put izbora i odluke. Prisjetimo se da su mnogi i za Isusova života napinjali uši, zaustavljali se na svome putu da čuju te životne riječi, ali su potom odmahivali glavom, odlazili, u nemogućnosti da kažu životno odlučno da tomu Isusu. Čudili su se i divili, ali nisu mogli učiniti odlučni korak.

Stoga nam je jasno kako kršćanstvo ne živi od naših nastojanja, ne živi od statistika koje govore protiv nas, od naših muka, već od vjere u Isusovu osobu koja je planula kao oganj. Crkva nije poduzeće ni organizacija, nije multinacionalni koncern, već tajna trajne nazočnosti Boga po Isusu u Duhu Svetome u povijesti. Crkva nije klub istomišljenika, nije članstvo u nekoj organizaciji, već trajni hod za Isusom.

Najbitnije u našem životu nije što činimo ili govorimo, već što, odnosno koga svjedočimo svojim životom. Isus jasno kaže da moramo biti impregnirani njegovom oso­bom. Da bi se sačuvalo drvo od pokvarljivosti i crvotočine, ono se mora impregnirati protusredstvom. Jesmo li mi impregnirani? Od nas traži svjedočanstvo života, zapalje­nost njegovim Duhom i osobom. Koje li muke i patnje u Isusovoj osobi i srcu dok se sve to ne ozbilji?

Isusova je patnja dvostruko teža, jer on sve mjeri prema onome za što i na što je čovjek pozvan na ovoj zemlji, koje je njegovo pravo određenje. Jasno veli kako je Otac upalio za sve svjetlo u svojoj kući, za sve ima prostora i stana, svi su pozvani u Očev dom, za sve je prostrt Očev stol. Svatko ima pozivnicu i mogućnost biti sin u Očevoj kući.

Međutim, što se zbilo? Svima je naviješten betlehemski mir, a što bi od mira? Svi su pozvani biti djeca i sinovi, a radije su se dali unajmiti od svojih tlačitelja. Svi su imali jasnoću Isusove riječi koja im je osvjetljivala život, a namjesto toga ostali su robovi samih sebe, besciljno su lutali, u sumraku svojih tlapnja. Nisu posegnuli za zavičajem što im je obećan, nego su ostali u svojim strahovima.

Odatle Isusova patnja i muka zato što je o čovjeku znao daleko više nego je čovjek znao o samome sebi. Shvatiti se može samo ono što se ljubi, a ljubiti se može samo ono što se shvaća i prihvaća. Zato Isusova odlučna riječ o razdiobi pred njegovim likom i osobom. Isus ne želi nominalno kršćanstvo niti nominalne vrijednosti, nekakve „vrijednosne papire“, već stvarnu vrijednost, čvrstu valutu. Isus diskvalificira svaku riječ koja nije potvrđena životom. Ne želi on mjenice ili čekove bez pokrića, a pokriće naše vjere mora biti istinski život, zapaljen Isusovim ognjem. Ne dopušta nikakve kompromise koji u biti kompromitiraju, lažne ugovore, jer je krajnje vrijeme za odluku. Nastupa  vatrenim zanosom starozavjetnih proroka da bi nam rekao kako je krajnje vrijeme za svakoga od nas.

Priroda ne trpi vakuum. Isto tako ni ljudsko srce ne trpi nikakve praznine. Nečim se mora ispuniti, nečim stvarnim, konkretnim, opipljivim. Ako toga nema, ako ga ne popunimo Bogom, ispunit ćemo ga koještarijama, bezvrijednom bižuterijom, staklenim perlama namjesto draguljom. Prividan mir je strahovito opasan. Stoga je potrebno probiti se do mira što ga nudi Gospodin, ali kroz razdiobu, krizu, odluku. Stoga “moli da tvoja samoća, tvoja usamljenost postane trajnim žalcem i poticajem koji te stalno tjera pronaći nešto za što možeš živjeti i dovoljno veliko da za to možeš i umrijeti” (D. Hammarskjöld).

Ako je Isus utjelovljeni Božji odgovor svakomu čovjeku na pitanja i traženja vlastitog života, ako se Isus svakomu vremenu uprisutnjuje i ponazočuje, tajanstveno otkriva, onda je na nama prihvatiti svim srcem taj odgovor. Isusova ljubav, mogli bismo reći, očajnički pruža svoje ruke za nama, nama koji joj se uskra­ćujemo.

Isus ne donosi samo nove spoznaje, ne pokazuje samo nove putove pročišćenja i obraćenja, ne poučava ljude da budu braća. S njime dolazi posve novo na ovaj svijet, ne samo u mislima, poimanju, već i u životnoj praksi. On dolazi izvana u svijet, nadmoćan nad svijetom da bi pokazao putove.

Ničim ne daje naslutiti da bi sam kidao okove ili se sam probijao iz neznanja do znanja i spoznaja o kojima govori, već nam dolazi iz jedinstva s Ocem i prema tome onda sve njegovo smjera. Za njegovu osobu i samosvijest ne postoje nikakva predložena mjerila ni parametri. S njime započinju stvari i istinski život. On je mjerilo naših života i dana. A ono što je radio i ponudio svijetu nema svjetske usporednice.

 

Fra Tomislav Pervan

Međugorje