USKRS

U Novom zavjetu možemo slijediti trajni duhovni proces, duhovni rast. Naići ćemo na razmišljanja o tome tko je Isus, odakle on, zašto je došao, zašto je umro onakvom smrću i čemu ona njegova sramotna i tragična smrt. Sve se pak prelama kroz jednu prizmu, kroz prizmu, kroz ledac jedne činjenice: Taj Isus Krist u koga vjerujem živi. Pobijedio je smrt, uskrsnuo je, svojima se ukazivao, a slanjem Duha Svetoga stubokom je promijenio život onih koji su se s njim susreli. Preko njih poziva sve na promjenu života.
Isus korjenito mijenja sve s kojima dođe u dodir. Sve prerasta u povjerenje i u vjerovanje u njega, u priznanje njega kao Gospodina i Gospodara. Sve izrasta i razvija se u nauk i riječ o njemu kao jedinome koji ima ključeve života i smrti, tj. ključeve smisla ljudskog života. Nauk postaje obvezatan, a ustrajati u vjerovanju u njega postaje stvar od koje zavisi život i smrt. Nema odstupanja.
Susret s Isusom nabacuje mnoštvo pitanja na koja treba odgovoriti. Međutim, vremenom postaju pitanja drukčija u Palestini, drukčija u Maloj Aziji, različita u Grčkoj ili u Rimu. Svaka se od zajednica koja vjeruje u Isusa Krista suočava sa svojom problematikom, svojim duhovnim ozračjem u kome živi i ponudom rješenja koje nudi Isus. Svatko ima drukčiju duhovnu potku, drukčije pretpostavke s kojima pristupa Isusu Kristu i njegovu liku. Svi vjeruju isto, ali govore drukčijim jezicima, različnom problematikom.
Svi su oni međutim Isusu pronašli zajednički jezik vjerovanja, zajednički odgovor i oslonac koji vrijedi za sve: Isus je zajednički svima, on je jedan i jedini, jedincati. Za nj se isplati živjeti i umrijeti. To bijaše misao vodilja svih prvih kršćana, svih kršćanskih misionara u moru poganstva. Ma gdje se kršćani nalazili, u ma kojoj duhovnoj situaciji živjeli, svima je zajedničko jedno priznanje, ispovijed: Kristovi križ, smrt i uskrsnuće su zbilja njihova života, stožina i osovina oko koje se sve okreće. Onima pak koji to uvjerenje ne dijele, sve je jedna velika ludost, sablazan, bezumlje i skandal.

Pročitaj više