1Sam 26,2.7-9.12-13.22-23; Ps 103,1-4.8.10.12-13; 1Kor 15,45-49; Lk 6,27-38

Isus je neumoljiv. Kao da nema ni trunka razumijevanja za ljudsku slabost. Naprotiv, njegova riječ postaje sve zahtjevnija: «A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone…». Ako se ne bunimo na ovaj njegov zahtjev i ako ne uzvraćamo pitanjem : «Pa dobro, Isuse, zar toliko od nas tražiš pa čak i ono što je nemoguće – znak je da smo otvrdnuli na slušanje Evanđelja, da nas ono više ne može pokrenuti jer smo ravnodušni i sve nam je svejedno.

Jednostavno moram se buniti: Isuse vjerujem u tebe, znam da si ti moj spasitelj ali što je previše, previše je. Kad mi netko opali šamar s jedne strane, neću mu odvratiti (posebno ako je jači) ali mu svakako neću pružiti i drugi. Kad mi netko ukrade košulju, neću ga možda sramotiti pred dugima da mi je ukrao, ali ga neću ni nagraditi davši mu još jednu. Ovo je jedan normalan i prirodan stav, ali Isus traži više od toga.

Mnogi se kršćani zadovoljavaju tvrdnjom: ja nikoga ne mrzim! Sve ako je to istina, još uvijek je golem put do ljubavi. Izreka koja se često čuje: Neka mu Bog dade kako je zaslužio! – posezanje je u Božje područje i bijeg od vlastite dužnosti. Pred ovom zapovijedi čovjek osjeća svu svoju nemoć, ali to ne mora značiti beznađe. Jer, što čovjek ne može sam, to može s Bogom. Zato ovu tešku zapovijed odmah prati druga: «Molite za one koji vas progone!» Ključna riječ je molite. Isus je znao za čovjekovu nemoć da ispuni njegovu zapovijed, pa ga odmah upućuje tamo gdje će naći pomoć. Zato nije važno kakvi se osjećaji javljaju u našem srcu prema neprijatelju. Njih ne možemo uvijek do kraja nadzirati. Važno je jesmo li spremni poslušati Gospodinov savjet i tražiti rješenje u njega. Dakle, ne svojom snagom u umijećem nego Božjom pomoću moguće je i neprijatelje ljubiti i svladati mržnju koja je u nama.

Kad pogledamo ovaj Isusov zahtjev, da onome tko nas udari okrenemo i drugi obraz, u kontekstu cjelokupnog Isusovog propovijedanja i djelovanja, vidjet ćemo da ne trebamo doslovno okrenuti drugi obraz. Kad nas netko udari, trebamo ne samo oprostiti taj udarac nego jasno dati do znanja da ćemo oprostiti i svaki drugi udarac koji će se dogoditi u budućnosti, ali u isto vrijeme učiniti sve da ne dođe do drugog ili sljedećeg udarca. Ne prepustiti se pasivnom primanju udaraca nego aktivno sudjelovati u sprečavanju udaraca i to Isusovim načinom. Kad je Isusa udario onaj vojnik, Isus mu odmah oprašta ali i jasno postavlja pitanje: zašto me udaraš? Idemo vidjeti zbog čega je uopće došlo do udarca koji šteti i meni i tebi. Opraštam ti udarac i neću ti uzvratiti ne samo na taj udarac, nego ni na sljedeći i ni na svaki drugi i svaki ću ti oprostiti, ali idemo pokušati učiniti sve da ne dođe do udaranja koje boli i mene i tebe. Kad Juda poljupcem izdaje Isusa, Isus ga oslovljava: prijatelju! Samim time mu oprašta ali jasno imenuje grijeh: poljupcem izdaješ Sina Čovječjega. Isus je jasan: Juda, opraštam ti ne samo ovu izdaju nego i svaku drugi i svaku buduću ali neću odustati u borbi da ne dođe do izdaje koja uvijek više šteti tebi nego meni. Zato trebamo oprostiti i to uvijek oprostiti. To je temeljni stav Kristova učenika. Oprostiti ne samo za učinjeno nego unaprijed oprostiti i sve ono što će se dogoditi ubuduće. To je jednostavno zahtjev koji Isus stavlja ispred nas jer zna da će se samo na taj način zaustaviti nasilje.

Einstein: «Problemi nisu u atomskoj bombi, nego u eksplozivnoj snazi zla i mržnje u ljudskom srcu.» zato je potrebno nadvladati  eksplozivnu snagu zla i mržnje ljubavlju. Moju mržnju prema neprijatelju neću svladati bacajući atomsku bombu na njega, nego jedino ljubavlju. Lijek za zlo i mržnju u nama mnogi su ponudili i još uvijek nude, ali nitko nije u toj mjeri korjenito zaorao po ljudskoj savjesti i srcu kao Krist.

Kršćani prvih stoljeća svojim životima svjedočili su Kristovu riječ. Poznato je da su molili za Nerona, rimskog cara koji je poznat po okrutnim mučenjima kršćana u rimskim arenama.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća kršćani, svećenici, redovnici i redovnice su redovito bili krivi i jednima i drugima i trećima. Svi su ih napadali; jedni da hrane i skrivaju ustaše, drugi da skrivaju i hrane partizane… i tako redom. A oni su samo bili kršćani…Vidjeli su čovjeka patnika, ranjenog, gladnog i žednog pa makar pripadao vojsci koja je ubila članove obitelji.

Kad je u Domovinskom ratu bila je razmjena zarobljenika svjedočili smo jednoj dirljivoj sceni. Na jednoga hrvatskog pilota, koji je bio ubijen, dana su desetorica njihovih. Na mostu gdje je bila predaja mrtvog tijela pilota, došla je njegova  supruga i pomolila se kod lijesa. Kasnije je rekla da je prvi Očenaš izmolila za one koji su to učinili.

Papa Ivan Pavao II je oprostio svom atentatoru i za njega molio.

Ljudskoj logici i snazi neshvatljivo i nemoguće ali onom tko hodi s Gospodinom  ništa nije nemoguće. Samo onda kad mi evanđelje dotakne i oplemeni srce, moguće je oprostiti, inače narav traži uvijek osvetu jer je sklona grijehu. I nije dovoljno samo ne osvetiti se ili ne mrziti. Isus traži više. Samo bezuvjetna i djelotvorna (aktivna a ne pasivna) ljubav može oplemeniti srca i zaustaviti nasilje i ratove.

Svi znamo priču o Kajinu i Abelu s prvih stranica Biblije. Kajin zbog ljubomore ubija mlađeg Abela.

Nešto najljepše u suvremenoj literaturi možemo pročitati u sabranim djelima Jorgea Luisa Borgesa, dijalog između Kajina i Abela. Dakle, Abel se i Kajin susreću s onu stranu… Kajin će Abelu:

– «Jesi li mi oprostio?»

– «A što to?»

– «Pa ubio sam te.»

– «Doista se ne sjećam.»

Samo je u Božjem svijetu moguće sanjati o takvom čovječanstvu.

Fra Stanko Mabić

prenijeto s: http://www.franjevci.info