Na prvi tvoj pokret u mojoj duši

-ili je to bio tek blagi proplamsaj njegova nagovještaja –

moje je srce zaigralo.

Ti dolaziš i tvoj dolazak svemu – i mome srcu – daje

smisao.

Sada će i nebo biti moguće dotaknuti.

Tebe zagrliti u svakoj duši.

I pjesma koja se vine iz praha više nikada neće uminuti.

Na prvi tvoj pokret u mojoj duši moje je srce zaigralo.

I zadrhtalo.

Ti ćeš se roditi.

I postati ranjiv. Neshvatljivo: čak smrtan!

Pitam se: Hoću li povrijediti tvoju nedužnost?

O ne samo to: Koliko ću te bolno pozlijediti?

Kako te zaštiti od života?

Tebe, koji životom darivaš.

O kako bih volio da moje srce pred tobom uvijek bude

raspjevano,

čitavo biće rasplesano!

O kako bih volio, premda mi je glas hrapav i nepostojan,

korak nesiguran.

Htio bih da nikada ne požališ što si došao roditi se.

Biti jedan od nas.

Ozaren da možeš disati među nama.

Pokrenuo si moje srce.

Zauvijek.

Da, ti si ga došao roditi.

 

Stjepan Lice