TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU B

Dn 12,1-3; Ps 16,5.8-11; Heb 10,11-14.18; Mk 13,24-32

Sadašnjost i budućnost

Pred kraj svake crkvene godine u liturgiji crkve čitamo one Isusove riječi koje se odnose na budućnost svijeta, a one nisu nimalo ugodne: «U one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati, i mjesec neće više svijetliti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati…» (Mk 13,24s). Unatoč upozoravajućem karakteru ovih riječi s obzirom na budućnost svijeta, Crkva se ne želi pridružiti onima koji trajno nagađaju o tome što će se točno dogoditi s ovim svijetom, a pogotovo ne onima koji mu prijete propašću ili je štoviše priželjkuju, već svojim vjernicima želi skrenuti pozornost da je budućnost svijeta samo u Božjim rukama i da pravi vjernik nikad ne treba imati straha pred budućnošću.

U Isusovo vrijeme velik dio židovskog naroda živio je u napetom iščekivanju skorog svršetka svijeta. Cvjetala je apokaliptička literatura koja je, služeći se vizijama i slikama, vrlo zorno opisivala kako će sve svršiti u vatri i pepelu i kako će Bog tada uspostaviti svoje kraljevstvo u kojem neće više biti zla. Isus se nije priključio takvim očekivanjima, a pogotovo ih nije ispunio. On je govorio o Bogu koji ne želi uništiti svoje stvorenje, već ga mijenjati i preobraziti. S Isusom Kristom već je započelo posljednje vrijeme ljudske povijesti u kojem je Bog posebno na djelu, želeći preko ljudi snagom svoje milosti mijenjati ovaj svijet mijenjajući čovjeka. Sv. Pavao zato s pravom govori o novom stvorenju u Kristu (usp. Gal 6,15; 2 Kor 5,17). To što se ima na kraju dogoditi bit će samo dovršenje onoga što je već s Kristom započelo i što ljudi u njegovo ime ostvaruju u svom životu.

No, tu je i stanoviti trajni nesporazum između Isusa i brojnih kršćana. I danas mnogi vjernici žele samo zaviriti u budućnost svijeta, znati što će se sutra dogoditi, zaboravljajući ono bitno, a to je sadašnji trenutak njihova života. Cijelo Isusovo učenje usmjereno je upravo na sadašnjost života, o kojoj ovisi i naša budućnost. Na to upozorava i sljedeća priča. Početkom 20. st. u jednoj saveznoj američkoj državi zasjedala je skupština, kad se u po bijela dana najednom pojavio mrak. Svi su poskakali sa svojih mjesta i počeli u strahu vrištati. Samo je predsjednik sačuvao prisebnost i rekao: «Gospodo, postoje samo dvije mogućnosti: ili je ovo svršetak svijeta ili nije. Ako jest, onda ostanimo na svojim mjestima i nastavimo raditi, da nas Gospodin nađe na poslu. A ako nije svršetak svijet, onda i tako nema mjesta za uznemirenost.»

Sud se već događa

Ljudi se boje suda na kojem će se trebati jednom pojaviti pred Bogom koji će izreći sud o njihovu životu. To je posve prirodno, jer ni jedan čovjek ne može biti potpuno uvjeren u svoju pravednost. No za kršćanina nije prirodno zaboraviti da će taj sud ipak biti susret s Kristom koji nas je poučio kako nam je živjeti da postignemo kraljevstvo Božje. Upitan, kad će doći kraljevstvo Božje, on je odgovorio: «kraljevstvo je Božje među vama» (Lk 17,21), želeći time reći kako njegov učenik već sada odlučuje o svojoj budućnosti. Zato kršćanin nikad ne može biti ravnodušan prema sudbini svijeta, niti gledati svoje vlastito spasenja u bijegu iz njega. On se mora svim silama zalagati za ostvarenje Božjega svijeta već ovdje na zemlji, znajući u isto vrijeme da je za to potreban poseban Božji zahvat na kraju vremena. Nije dakle na nama da odgonetamo kada i kako će se to dogoditi, već da živimo tako da nas to ne može zaskočiti i iznenaditi.

Poučna je priča o čudnovatoj knjizi u kojoj su bile sve tajne uspjela života, koju je neki čovjek našao i sav sretan mislio da je time riješio pitanje svoga života. Sav sretan, požuri kući da prouči tu knjigu, ali putem naiđe velik požar koji su ljudi gasili. On odloži knjigu i pridruži im se. No kad je požar bio ugašen, on knjigu više nije mogao naći, jednostavno je nestala. Ipak, odluči živjeti najbolje kako je znao, kao da je knjigu proučio. Pristupajući nakon smrti sudištu Božjem, čovjek je sav u velikom strahu smišljao kako će reći: «Gospodine, izgubio sam knjigu prije nego sam je uspio proučiti. Ne znam jesam li živio kako treba. Oprosti mi!» No kad se našao pred Bogom, na njegovo veliko iznenađenje, Bog zapovijedi anđelima: «Donesite njegovu knjigu!» I dok je on očekivao kako će ponovo ugledati zagonetnu knjigu, počnu se pred njim pojavljivati, jedan za drugim, ljudi kojima je u životu na bilo koji način pomogao, koje je utješio, ohrabrio, nahranio, napojio…Uto začuje Božji glas: «To je tvoja knjiga. Ti si shvatio i bez čitanja.»

Fra Ivan Dugandžić

prenijeto s: https://www.franjevci.info/