Što je potrebno za život?
Iako ljudi nisu shvatili Isusov čudesni znak umnoženja kruha, ipak ima u njima nešto što ih tjera k njemu, a što oni nisu u stanju objasniti. Oni sami osjećaju da nije dosta biti sit, ali još uvijek nisu načistu što bi im Isus mogao dati više od čudesno umnoženog kruha. Ovdje smo na tragu onoga što je jedan ugledni mislilac prošloga stoljeća (E. Fromm) opisao kao dva različita svijeta koji u sebi utjelovljuju riječ IMATI i riječ BITI. Prvi svijet jest svijet posjedovanja materijalnih dobara i blagostanja koje ta dobra omogućuju, a drugi svijet jest svijet duha u kojem se čovjek pita kako će postati duhovno zreo i sretan.
Ta dva svijeta ne egzistiraju nikad odvojeno jedan pored drugoga ili oštro suprotstavljeni jedan drugom, već se međusobno dodiruju i isprepliću. Uvijek je bilo teško uspostaviti ravnotežu među njima. Danas je ideal materijalnog blagostanja katkad toliko naglašen da mu mnogi ljudi i nehotice robuju. U nastojanju da ostvare zacrtane ciljeve ljudi su katkada spremni žrtvovati i duhovne vrijednosti bez kojih život postaje prazan i gubi svaki svoj smisao. Negdašnji idol mladih krajem šezdesetih godina, slavni gitarist Jimmy Hendrix nađen je jednog dana mrtav, nakon što je uzeo preveliku dozu sredstava za spavanje. Bio je popularan kao malo tko drugi. Plivao je u obilju, ali najednom nije više mogao izdržati svoj život. Svoju zadnju poruku zabilježio je samo malo prije svoje smrti na magnetofonskoj vrpci, a ona glasi: «Čovječe, ja trebam ljubavi, ja hoću živjeti!» To što su mnogi njegovi obožavaoci smatrali srećom i životom, bogatstvo, popularnost, slava, njega je otjeralo u smrt.
Doista, u susretu s evanđeljem čovjeku se neumoljivo postavlja pitanje: od čega čovjek živi? To pitanje je zacijelo žuborilo i u dušama onog mnoštva koje je tražilo Isusa, ne znajući do kraja objasniti, zašto ga traže. Oni naslućuju tajnu njegove osobe koja je važnija od svih dobročinstava koja su se događala po njemu. Isus ih želi samo ohrabriti u tom traženju, kad im kaže: «Nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu već onu hranu koja ostaje za život vječni!» (6,27). Samo malo poslije toga on tu hranu poistovjećuje sa samim sobom: «Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti nikada» (6,35).
Vjerovati u Isusa
I danas ljudi u velikom broju traže Isusa, a mnogi ne znaju zašto. Nisu dovoljno poučeni ni o vlastitom životu ni o njemu samom, ali osjećaju potrebu koja ih tjera k njemu. Osjećaju potrebu za smislom života koji ne mogu dati sami sebi, osjećaju duhovnu glad koju nisu kadri sami utažiti. A glad je uvijek znak života, jer samo mrtvi ne mogu više ogladnjeti. Gladnom čovjeku se još može pomoći.
Zato je potrebno često sebi postaviti vrlo jednostavno, ali jasno i odlučno pitanje: Od čega ja stvarno živim: od novca i materijalnog blagostanja ili od duhovnih vrijednosti koje se ne daju kupiti nikakvim novcem, koje možemo samo od Boga izmoliti i zahvalno primiti kao dar iz njegove ruke? Blagostanje čini čovjeka doduše sitim, ali ga ne usrećuje. U posljednje vrijeme ljudi se sve više bore za takozvanu veću kvalitetu života. Nju bi trebalo postići okrećući se zdravijim proizvodima koji neće biti ničim zatrovani te sve bogatijom i raznovrsnijom ponudom. Čovjek je tako sveden na razinu proizvođača i potrošača, a da pritom i ne opaža dovoljno kako se sam troši i postaje žrtva svojih zabluda. Sve je to – kako Isus kaže – samo «propadljiva hrana», a čovjeka može usrećiti samo ono što ostaje za život vječni.
Isusovi slušatelji pitaju: «Što da činimo da bismo radili djela koja Bog hoće?» (6,28). Isus im odgovara posve nedvosmisleno: «Ovo djelo Bog hoće, da vjerujete u onoga koga je on poslao» (6,29). Isus Krist stoji i pred današnjim čovjekom kao jedino pravo ispunjenje ljudske potrebe za smislom i srećom života. Ako smo se na krštenju opredijelili za nj, to ne znači da smo jednom zauvijek taj problem riješili. Svaki dan je nova stranica života i zato se uvijek iznova moramo pitati: Tko je za mene i što mi znači Isus Krist? Na to pitanje najbolje ćemo odgovoriti u zajednici vjere, zajedno s drugim ljudima koji ga također traže. Blagostanje čini ljude sebičnim i bešćutnim za tuđu nevolju, ali zato i osamljenim. Onaj tko traži Isusa i njegovo Evanđelje, taj s njime nalazi i one koje je on posebno ljubio, siromahe i potrebne svake vrste. Tako onaj tko u njemu nađe kruh života postaje sam kruhom za druge.
Fra Ivan Dugandžić