Duša mi je nasmrt žalosna. – rekao je Isus svojim učenicima u Getsemanskom vrtu uoči svoje muke.

Rekao je to nedugo nakon što su ga, ne razumjevši njegov govor, htjeli zakraljiti.

Nedugo nakon što je Petar očitovao da mu na pameti nije što je Božje.

Nedugo nakon što su njegovi učenici branili djeci da dođu k njemu.

Nedugo nakon što su se jagmili za prvim mjestima.

Rekao je to nedugo nakon što je trgovce istjerao iz hrama.

Nedugo nakon što su njegovi učenici čin ljubavi nazvali rasipanjem.

Nedugo nakon što se očitovalo da je mnogo onih koji daju od svog suviška, a malo onih koji daju svoj žitak.

 

Rekao je to posve malo vremena prije nego će učenici, oni isti koji su bili svjedoci njegova preobraženja, pozaspati, ne probdjevši ni jedan sat s njim.

Rekao je to malo vremena prije nego će ga Juda izdati, svi učenici pobjeći, a Petar tri puta zatajiti.

Malo vremena prije nego će, nepravedno optužen, biti nepravedno osuđen.

Malo vremena prije nego će ona ista svjetina koja ga je nedugo ushićeno dočekala pri njegovu ulasku u Jeruzalem, podgovorena od svećenika, tražiti da ga se razapne.

Malo vremena prije nego će biti mučen, izrugan i razapet.

Malo vremena prije nego će umrijeti.

Rekao je to ne mnogo dana prije nego će, uskrsnuvši, svojim preplašenim učenicima povjeriti da njegovim učenicima učine sve narode.

 

Duša mu je bila nasmrt žalosna.

Otada, kroza svu Božju povijest, mnogi su njegovi učenici, mnogi njegovi nasljedovatelji, iskusili da im je duša nasmrt žalosna.

Da im je duša nasmrt žalosna zbog onog što ljudi, nerijetko i u Božje ime, čine ljudima i Bogu.

No pravim su se Isusovim učenicima, njegovim majkama i braćom, pokazali samo oni koji su, i nasmrt žalosne duše, postojano živjeli Božju volju.

Samo oni koji, i nasmrt žalosne duše, ne posustaju u ljubavi.

Samo oni će životno obradovati Isusovu dušu.

I iskusiti puninu radosti.

 

Stjepan Lice