Blaženi Alojzije Viktor Stepinac
biskup i mučenik
franjevački trećoredac

Rođen: Brezarić kraj Krašića, 8. V. 1898.
Preminuo: Krašić, 10. II. 1960.
Spomendan: 10. veljače
Značenje imena: Alojzije germanski hlod – slava i wig – borba
Viktor lat. victor – pobjednik
Augustin lat. umanjenica od augustus – častan, dostojan poštovanja
Znak: palma, kardinalsko odijelo
Zaštitnik: progonjeni, zatvorenici, bolesnici; svećenici, radnici, poljdjeljci, studenti; Hrvati, Hrvatska
Svjestan sam u dubini svoje duše, da nijesam bio bez pogrješaka, a još sam čvršće u to uvjeren, kad imam pred očima riječ sv. Ivana: ‘Ako kažemo, da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama’. Ako sam bilo kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo načinili, opraštam iz sveg srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!’. Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.
(…)
Na koncu, predragi sinci, jer je ‘Bog ljubav’, kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, ‘koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima’.
Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sv. Augustin: ‘Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio’.
Alojzije Stepinac, iz Duhovne oporuke
Životna putanja Alojzija Viktora Stepinca protegla se od Krašića preko talijanske te Solunske fronte, Zagreba, Rima, Lepoglave i opet do Krašića. Put slave, borbe, pobjede, dostojan poštovanja, zbilja upisana i u značenjima njegovih imena.
Više od trećine svoga životnoga vijeka Alojzije Stepinac tražio je svoje životno poslanje, svoj životni put. Naime, u 26. godini života, a živio je 62 godine, donio je konačnu odluku postati svećenikom. Do toga trenutka, Alojzije, sin poljodjeljnika, bezuspješno se pokušao vidjeti kao agronom te kao obiteljski čovjek u braku s Marijom Horvat, kćeri svoga učitelja. Tijekom sudjelovanja u susretima katoličke mladeži, diskretnim poticajima nekadašnjeg razrednika u gimnaziji svećenika Josipa Lončarića te susreta s Franjom Šeperom koji se odlučio za svećenički poziv i spremao se na studij u Rim, u Alojziju je dozrela odluka da postane svećenik. Njegova majka Barbara, cijelo to vrijeme čuvala je u srcu tu slutnju i želju i krijepila je molitvom i postom i do kraja svoga života. Teološki studij Stepinac je završio je u Rimu. U Rimu je zaređen za svećenika 1930. godine, u crkvi Sv. Petra Kanizija, a mladu misu slavio u crkvi Svete Marije Velike (Santa Maria Maggiore) na svetkovinu Svih Svetih. Kao svećenik želio je djelovati na nekoj župi, blizak puku. Međutim, nadbiskup Antun Bauer imenovao ga je svojim ceremonijarom, tj. ravnateljem obreda. Na riječi nadbiskupa Bauera Stepincu da će on biti njegov nasljednik, Stepinac je – kažu – prasnuo u smijeh.
Neprikladnost za tu službu vidio je i u svojoj životnoj dobi, imao je 33 godine. „Pogrješka da ste mladi – ‘tješio’ ga tadašnji apostolski nuncij E. Pellegrinetti – svakim danom postaje sve manja.“ Izbor Stepinca za zagrebačkoga nadbiskupa (1934.) nije se sviđao kraljevskome dvoru u Beogradu, gdje je novoimenovi nadbiskup morao prema tadašnjim propisima položiti zakletvu kralju.
Kroz život i djelovanje Alozija Stepinca kao zagrebačkog nadbiskupa postojano se protače i ističe vrlina i krepost vjernosti, od početnoga In Te, Domine, speravi – U tebe se, Gospodine, uzdam do Fiat voluntas tua – Budi volja tvoja u njegovom posljednjem dahu.
Oličenje zbilje Stepinčeve vjernosti sebi, svojoj savjesti, samostojnosti na jedinstven je način izraženo njegovim držanjem i govorom na suđenju, što pokazuju glasovni i slikovni zapisi sa suđenja (11. listopada 1946.).
Stepinac je vjeran čovjeku u potrebi. Po Stepinčevu nagovoru nadbiskup Bauer je osnovao Caritas te Stepinca postavio na čelo te Ustanove. Stepinac se zdušno dao u to djelovanje: osnivao je pučke kuhinje, poticao na dobrovoljne priloge. Oskudnima vremenitim dobrima dijelio je i od crkvenih i od osobnih dobara, svodeći na skromniji i način života u nadbiskupskom dvoru. Stoga je u najužem okružju nazvan ‘boljševičkim nadbiskupom’. On se borio protiv segregacije ljudi po bilo kojoj osnovi: nacionalnoj ili vjerskoj. Borio se protiv odredbe da Židovi vidljivo nose Davidovu zvijezdu, ističući: Oduzeti svaku mogućnost opstanka članovima drugih naroda ili rasa i obilježiti ih žigom srama pitanje je čovječnosti i morala… ni ogrezli preljubnici niti bludnice nisu obilježeni vidljivim znakovima. Stepincu je bio bitan ljudski život i valjalo je iskoristiti svaku mogućnost da se život sačuva. U okružnici svećenicima napisao je: Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.

Nadbiskup Stepinac se nije dao otrgnuti od svoga naroda. U ljubavi prema hrvatskome narodu – kako je sam rekao – od nikoga se nije dao natkriliti. Glavno je da mi ostajemo postojano uz vječna Kristova načela i uza svoj narod, napisao je jednome župniku. To je posvjedočio svojom odlukom da ostaje u svome narodu, da ne napušta zemlju ni u kakvoj prigodi pa ni u činu ubrajanja u kardinalski zbor (1952.). Ja sam nadbiskup zagrebački, ostajem na svome mjestu!, poručio je svima koji su željeli da napusti domovinu. Ta se Stepinčeva postojanost pronosila svijetom, prepoznata u svojoj djelotvornosti, o čemu se govorilo i pisalo kao: Msgr. Stepinac došao je na sud kao duhovni učitelj Hrvata, a izašao je sa suda kao vođa svoga naroda i kao primjer za svijet (američki biskup Fulton Sheen). Ili: On je izabrao da ostane među svojim narodom, da ga podržava svojom prisutnošću i da mu ulijeva snagu svojim primjerom šutljive patnje… (francuski list La Croix). Šezdesetih godina prošloga stoljeća događalo se u zapadnoeuropskim zemljama da se Hrvatska identificirala po kardinalu Stepincu. Na pitanje Odakle ste?, na odgovor Iz Hrvatske, zbunjeno se zastajalo ‘tražeći’ tu zemlju negdje po nekoj srednjoeuropskoj slavenskoj zemlji… Poljskoj, nekadašnjoj Čehoslovačkoj… dok ne bi provrelo ono: Ah... kardinal Stepinac!…

Nadbiskup Stepinac se nije dao otrgnuti ni od Kristove crkve ni po cijenu vlastitoga života. Ponižavan, govorio je: Možete me pljuvati možete me zgaziti kao crva, ali vjeru mi nikad ne ćete iščupati iz srca.

Utvrđivao je puk u toj vjernosti, pišući: …pod svaku cijenu… ostajte vjerni Kristovoj Crkvi…! Vi ne ćete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju.

Privrženošću Kristu – poticao je Stepinac svećenike – događa se obnova lica zemlje. On ne dopušta ni da se u oskudici vremenitih sredstava i izvanjskih neprilika zaboravi da najvažnije i najmoćnije sredstvo za osvajanje svijeta, za posvećenje duša, za procvat naših obitelji, za spas naše mladeži itd. još uvijek ostaje u našim rukama, a to je sv. misa (Oporuka). Iz te je vjere poniklo i njegovo promicanje euharistijskih pobožnosti i euharistijskih kongresa. Nazvan je euharistijskom čovjekom.

Bog mi je dao milost da od svoje mladosti nikada nisam zapustio pobožnost blaženoj Djevici (…) u čijem se krilu utjelovio Sin Božji…, posvjedočio je Alojzije Stepinac. U Gospi je našao moćnu zaštitnicu naše domovine Hrvatske. Zajedno s pukom obećao joj je vjerno i iskreno štovanje. Svečano je to učinio 1935. godine kada je papa Pio XI. Bističkome svetištu dodijelio naslov male bazilike.

Nadbiskup Alojzije Stepinac ušao je u franjevački Treći red 1935. u Zagrebu na Kaptolu: primio je trećoredsko franjevačko odijelo i pojas te uzeo ime Augustin po zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću. Govoreći o onom franjevačkom u životu Alojzija Stepinca, fra Bonaventura Duda je istaknuo Stepinčev žar u propovjedanju Božje riječi te siromaštvo od vremenitih dobara; dodajmo tomu i crkvenost Alojzija Stepinca. Kako se običavalo i Stepinac je nosio franjevački trećoredski pojas ispod svoga odijela. Fra Bonaventura Duda iznio je i sljedeće: „Nakon pogreba krašićki župnik Vraneković mi je donio jedan pojas riječima: ‘Imao je dva. Jednim sam ga opasao na odru, a drugi poklanjam vama.’“ Franjevačkim osobama jamačno je draga i podudarnost da je Stepinac proglašen blaženim na dan Franjina preminuća, 3. listopada.

Četiri dana nakon što je Alojzija Stepinca proglasio blaženim Ivan Pavao II. predstavio ga je ‘gradu i svijetu’ sljedećim je riječima:

U osobi kardinala Alojzija Stepinca sažeta je sva tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovoga stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U njemu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvom s Crkvom vođenom Petrovim Nasljednikom.

U njegovoj beatifikaciji prepoznajemo pobjedu Kristova Evanđelja nad totalitarnim ideologijama; pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i zlorabljenjem moći; pobjedu opraštanja i pomirenja nad mržnjom i osvetom. Tako je blaženi Stepinac znak Hrvatske koja hoće oprostiti i pomiriti se, čisteći pamćenje od zlohotnosti i pobjeđujući zlo dobrim. (Ivan Pavao II., Opća audijencija, srijeda 7. listopada 1998.)

Vjernost Bogu Alojzija Stepinca i njegova odanost Majci Božjoj izazov je našoj vjernosti Bogu i odanosti Majci Božjoj. Sve dok bude nas i ove zemlje.

tekst iz: s. Judita Čovo
ISUSOVA MAJKA I BRAĆA
Razmišljanja slijedom slavlja
Bl. Dj. Marije i svetačkih slavlja
III. dio: Imenom zazvani
Glas Koncila, Zagreb 2016..