Druga vazmena nedjelja – ČITANJA: Dj 2,42-47; Ps 118,2-4.13-15.22-24; 1Pt 1,3-9; Iv 20,19-31
Opis prve kršćanske zajednice u Djelima apostolskim ističe temeljne vrijednosti kršćanskog društva koje se očituju u zajedništvu materijalnih i duhovnih dobara. Iz konteksta je očito da autor teksta ne govori o nekoj konkretnoj kršćanskoj zajednici nego o tome kakva bi trebala biti svaka kršćanska zajednica. Predmetom je stalnih rasprava koliko se treba doslovno shvatiti to da „bi svi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako je tko trebao“, ali je taj tekst u Crkvi bez sumnje nadahnjivao i još nadahnjuje mnoge oblike života u bratskoj zajednici.Podatak da su prvi kršćani svakodnevno hrlili u hram govori bez ikakve primisli o njihovoj ukorijenjenosti u židovske oblike pobožnosti, što znači da tekst potječe iz vremena prije raskida između kršćanstva i službenog židovstva. To jasno svjedoči kako su kršćani sami sebe smatrali baštinicima obećanja koja je Bog obećao ocima, a sada ih ispunio u Isusu Kristu.
Lijepa slika koju je kršćanska zajednica uživala u narodu također je idealizirana, ali i ona bez sumnje ukazuje na ulogu koju kršćani trebaju imati kao sol zemlji i svjetlo svijeta. Premda je kršćanska zajednica zajednica grešnika, ona ne smije izgubiti iz vida svoj ideal postojanosti u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi, jer jedino stremeći prema tom idealu ona postaje mjesto na koje Gospodin okuplja spašenike.
Odlomak iz Prve Petrove poslanice pohvala je Bogu za njegovo spasenjsko djelo u Isus Kristu. Po njegovu uskrsnuću kršćani su nanovo rođeni jer se imaju čemu nadati ne samo na ovom svijetu nego i na nebesima. Stoga sadašnje trenutno stanje žalosti i kušnje nije razlog za očaj, nego je usmjereno konačnoj proslavi. Takvim stavom Petar želi utješiti kršćanske zajednice u Maloj Aziji koje su izložene progonstvima. Budući da tamošnji kršćani nemaju izravno iskustvo susreta s Kristom lako se događa da malakšu na svome putu. Ali navodeći taj nedostatak Petar ističe pozitivne karakteristike onih kojima se obraća. Iako ga nisu vidjeli, oni Krista ljube i u nj vjeruju. Ljubav i vjera, uz već spomenutu nadu u ovom tekstu doista predstavljaju stožerne teološke kreposti koje svoju svrhu ispunjavaju u konačnom spasenju dušâ, ali su već sada izvorom radosti i klicanja.
Tema kušnje u vjeri na svoj način prisutna je i u odlomku današnjega evanđelja. Nakon ukazanja Mariji Magdaleni koja je došla na Isusov grob (usp. Iv 20, 11-18), istoga dana uvečer Isus se ukazuje i svojim učenicima. Znakoviti dolazak uskrslog Isusa koji otvara zatvorena vrata povezan je s riječima koje upućuje učenicima. Riječi „Mir vama“ više su od običnog pozdrava. One su Isusov dar učenicima koji su zbunjeni i prestrašeni i to ne samo od Židova. Osim ljubljenog učenika, nijedan od njih nije se našao pod Isusovim križem, i stoga Isusov pozdrav mira označava ponovnu uspostavu zajedništva između njega i njegovih učenika.
Simboličnom gestom u kojoj je dahnuo u svoje učenike, Isus od njih ‘stvara’ nove ljude koji ne postaju samo živa duša kao Adam, nego i primatelji Duha Svetoga, koji se opet očituju u opraštanju i uspostavi zajedništva između Boga i čovjeka.
Te prve večere među učenicima nije bio apostol Toma, te ovaj odlomak obuhvaća i sljedeći prvi dan u tjednu kad se zajednica ponovno okupila. Sada je tu prisutan i Toma, koji nije vjerovao ostalim učenicima da su vidjeli Isusa. On, da bi povjerovao, želi sam opipati Isusove rane, koje bi potvrdile da je uskrsli Isus onaj isti koji je bio raspet, umro i pokopan.
Isus udovoljava Tominoj želji. Ponovno, nakon osam dana uskrsli Isus dolazi među svoje učenike, opet otvara zatvorena vrata i opet pozdravlja riječima „Mir vama“ te se odmah obraća Tomi. Takvom ambijentalizacijom Isusova susreta s Tomom, evanđelist ne reflektira samo već očito uhodanu tjednu redovitost kršćanskih sastanaka, nego ističe i činjenicu da je privilegirano mjesto susreta s uskrlim Kristom zajednica njegovih učenika. Uskrsli Krist mogao se ukazati Tomi bilo kojeg drugog dana i nasamo, te mu pokazati svoje rane i uvjeriti ga da je ustao od mrtvih. Ali Isus to radije čini u zajednici koja se okuplja u njegovo ime i u tom se kontekstu doživljava i autentični osobni susret s Bogom.
Primjer za to je Toma koji je sada vidio i povjerovao. No glagoli vidjeti i povjerovati ovaj put nisu u potpuno istom odnosu kao kad ljubljeni učenik „vidje i povjerova“ (Iv 20,8) na Isusovu grobu. Naime, ljubljeni učenik je vidio prazan grob i povoje, a ne samoga uskrslog Isusa. Njemu su već sami znakovi uskrsnuća bili dovoljni da povjeruje. Takvu vjeru Isus očekuje i od Tome. To je vjera na riječ i svjedočanstvo drugih učenika, te zaključuje „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“.
Fra Domagoj Runje
izvor: www.mir.hr